Bez sumnje je Marija Bistrica u kolektivnoj svijesti hrvatskih vjernika ono što je, primjerice, Poljacima Čenstohova, Francuzima Lourdes, Talijanima Loreto ili pak Portugalcima Fatima. No u hrvatskih je vjernika središnje marijansko svetište nemoguće odvojiti od »najsvjetlijega lika Crkve u Hrvata« u 20. stoljeću – bl. Alojzija Stepinca.
Hodočasnik koji pohodi Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke ne može ne uočiti da je Marija Bistrica »stepinčevski teren« – po crkvi na otvorenom koja je posvećena hrvatskomu blaženiku, po njegovoj dojmljivoj slici na glavnom oltaru, po bistričkoj kalvariji čiju je izgradnju započeo upravo Stepinac kao zagrebački nadbiskup… No kako je uopće Marija Bistrica postala »stepinčevski teren«?
Odanost Majci Mariji zagrebački je nadbiskup Stepinac usvojio od svoje majke, a kada je postao najprije zagrebački nadbiskup koadjutor 1934., a tri godine kasnije i preuzeo upravljanje Zagrebačkom nadbiskupijom, marijanska pobožnost i Marija Bistrica postale su žarišne točke njegove »pastoralne filozofije«. Od 1935. do 1945. Stepinac je redovito predvodio ljetna zavjetna hodočašća zagrebačkih vjernika tako što bi pješice do Marije Bistrice hodao četrdesetak kilometara, a onda predvodio središnje euharistijsko slavlje i nadahnuto propovijedao.
No u srpnju 1935. godine na Mariji Bistrici dogodio se vrlo važan događaj ne samo za povijest Crkve u Hrvatskoj, nego i za cjelokupni hrvatski narod. Tada se slavila 250. obljetnica drugoga našašća čudotvornoga bistričkoga kipa Majke Božje. Bistrička je crna Gospa, naime, zbog turske opasnosti dva puta u 16. stoljeću nestajala te je 1684. bila definitivno pronađena. I ne bez razloga su 1935. na glavu Majke Božje i Maloga Isusa zagrebački nadbiskup Antun Bauer i koadjutor Stepinac položili krune – bilo je to razdoblje »interregnuma« u Kraljevini Jugoslaviji. Godinu dana ranije, u atentatu u Marseilleu, ubijen je kralj Aleksandar Karađorđević. U tim je okolnostima krunidba čudotvornoga kipa imala jasnu poruku za režim u Beogradu – hrvatski je narod suveren, on je kraljeve i vladare vlastite krvi imao još od srednjega vijeka, a dok se velikosrpska Kraljevina Jugoslavija nalazi bez formalne vladarske figure, »krunu« hrvatskoga suvereniteta »pričuvat« će na Mariji Bistrici Majka Božja – Kraljica Hrvata! Trideset tisuća vjernika nazočilo je tomu događanju.
Kada je postao zagrebački nadbiskup, Stepinac je vidio u Mariji Bistrici silan duhovni potencijal. Upravo je tridesetih nadbiskup Stepinac inicirao projekt gradnje bistričke kalvarije. Donirao je sredstva za prvu postaju. Ubrzo su postavljene još tri postaje križnoga puta. Marija Bistrica trebala je, uostalom, već tada postati hrvatska Čenstohova. Nadbiskup Stepinac namjeravao je u Bistricu dovesti pavline iz poljskoga svetišta na Jasnoj Gori.
Godine 1941. navršavalo se točno trinaest stoljeća od prvoga dodira hrvatskoga naroda i papinskoga Rima. Naime, riječ je o obljetnici misije opata Martina iz 641. godine, koji je Istrom i Dalmacijom kao izaslanik pape Ivana IV. putovao u potrazi za kršćanskim robovima i relikvijama ranokršćanskih mučenika. Budući da se u Rim nije vratio praznih ruku, pretpostavlja se da je taj prvi susret Hrvata s kršćanstvom protekao u znaku međusobnoga razumijevanja. Zato je 1941. trebala biti slavljena kao sveta godina.
Prvi Stepinčev savjetnik za to jubilejsko veleslavlje u znaku trinaest stoljeća kršćanske prisutnosti u hrvatskom narodu bio je isusovac – Stjepan Krizin Sakač. On je kao povjesničar vrlo dobro razumio političke prilike u kojima se hrvatski narod našao nakon 1918. godine. Djelujući kao svećenik u okolnostima autoritarne i velikosrpske Kraljevine Jugoslavije, znao je da svaki pokušaj kidanja spona između hrvatskoga naroda i Rima – a i zapadnoga civilizacijskoga kruga uopće – vodi hrvatski narod u propast. I zato je 1941. godine hrvatski narod na Mariji Bistrici trebao pokazati komu pripada već trinaest stoljeća. Zapravo je Stjepan Krizin Sakač ideju jubilejske proslave trinaestoljetnih veza Hrvata i Rima predložio nadbiskupu Stepincu, koji je zamisao objeručke prihvatio.
No proslava svete godine 1941. morala je biti odgođena – rasplamsao se Drugi svjetski rat. A nakon njega razdoblje komunističkoga totalitarizma. Nakon što je zagrebački nadbiskup hrabro odbio bilo kakve kompromise s ateističkim komunizmom, i zbog toga podnio mučeništvo, Crkva u Hrvata nastavila je Stepinčevim stopama. Tri snažna hrvatska pastira »diktirala« su »stepinčevski tempo« u poslijestepinčevskom razdoblju – Stepinčev neposredni nasljednik Franjo Šeper (od 1968. pročelnik Kongregacije za nauk vjere), potom zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić te splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić. Sva tri nadbiskupa imenjaka bili su pastiri nepokolebljive Stepinčeve linije.
Stepinčevski orijentirana Crkva u hrvatskom narodu velikim je hodočasničkim veleslavljima pokazivala ne samo da je komunizam nije uspio slomiti, nego su tim gibanjima hrvatski vjernici najavili raspad komunističke Jugoslavije.
Marija Bistrica u takvu je ozračju kao stepinčevski teren dobila novu važnost. Najprije 1971. godine, kada se o Velikoj Gospi na Bistrici događao velebni zaključak Međunarodnoga marijanskoga kongresa pod geslom »Marija – početak boljega svijeta«. Bio je to uvod u velebno gibanje u sklopu projekta Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Projekt, koji je uvelike bio izravan nastavak Stepinčeve svete godine, »razvukao« se u višegodišnji ciklus veleslavlja. A kada se 1984. na Mariji Bistrici dogodio Nacionalni euharistijski kongres, najveća misa u hrvatskoj povijesti na kojoj se okupilo mnoštvo od pola milijuna vjernika, nije bilo dvojbe komu pripada hrvatski narod. Spona Marije Bistrice i Stepinčeve pastirske »pedagogije« uščuvala je hrvatski narod kroz teško 20. stoljeće. Providnost se pobrinula i za matematički preciznu logiku hodočasničkih gibanja – od Bistrice 1971. do Bistrice 1984. događalo se zapravo jedno neprekinuto i trinaest godina dugo hodočašće hrvatskih vjernika.
A četrnaest godina nakon NEK-a Marija Bistrica postala je mjestom na kojem su udareni temelji na kojima će hrvatski narod crpsti svoja nadahnuća s kojima dočekuje i četrnaest stoljeća svoga kršćanstva. Udario ih je papa Ivan Pavao II. kada je 1998. na Mariji Bistrici kardinala Alojzija Stepinca proglasio blaženikom.
