ŠTO JE RIZIČNIJE, ŠEĆER ILI SLADILA? Strahovi vezani uz šećera i sladila

Foto: Shutterstock

Povećan unos šećera povezan je s kroničnim metaboličkim poremećajima, kardiovaskularnim bolestima i dijabetesom. Tu su vezu otkrili mnogi ljudi na temelju vlastita iskustva i znanstvenici na temelju istraživanja. Danas je to općeprihvaćena činjenica koja se ritmički pojavljuje u svim medijima. Pojavili su se mnogi bestseleri koji su javnost uplašili gorkom istinom o šećeru, a slatki su kristali postali »bijela smrt«.

Loš su imidž šećera iskoristili mnogi: industrija, građanske udruge, nutricionisti, blogeri, političari… Neki »plaše naciju«, neki se predstavljaju kao advokati zdravlja, promiču svoja uvjerenja, financijske interese, ili pak traže alternativna rješenja za okus slatkoće. Obično sladilo, koje je stoljećima bilo na kuhinjskom stolu, postalo je, u posljednjih 40-ak godina, epicentar društvenih sukoba i informacijske magle. U takvu se kaosu, često namjerno stvorenom, kao i obično, najbolje snašla prehrambena i kemijska industrija. Koristeći se strahom od šećera, prehrambeni su tehnolozi emitirali na tržište seriju sintetskih sladila. To su kemijske tvari, stotinu puta slađe od šećera, ali bez kalorija i bez utjecaja na status glukoze u krvi.

Prehrambeni trendovi

Proizvodi s etiketama »light«, »bez šećera«, »niskokalorični« ili »diet« postali su moda, a marketinškim su jezikom predstavljeni kao konačno rješenje za »bijelu smrt«. Hrana je obogaćena kemijskim arsenalom novih aditiva poput aspartama, ciklamata, acesulfama, saharina… Mnogi su potrošači osjetili olakšanje i stekli povjerenje u znanstveno utemeljenu prehranu. No ubrzo su se pojavile i prve sumnje u vrijednost i sigurnost nametnutih proizvoda industrije straha. Ista znanost koja je šećer proglasila štetnim otkrila je da slatki kemijski surogati nisu baš sigurni za zdravlje. Štoviše, neki su, poput aspartama i ciklamata, svrstani na popis kancerogenih kemikalija. 

Nedavna istraživanja, objavljena u znanstvenom časopisu »Nature«, pokazuju da uporaba umjetnih sladila izaziva u ljudi upravo one metaboličke poremećaje koji su se trebali spriječiti njihovom primjenom.
Nova sladila

Novonastalu je situaciju iskoristila industrija alternativnih sladila. Na krilima straha od umjetnih slatkih kemikalija potrošačima je predstavljena nova opcija – prirodna sladila. Među njima se ističe stevija, južnoamerička biljka, koja sadrži različite steviozide, slatke molekule, koje se stoljećima rabe za zaslađivanje čajeva, ljekovitih pripravaka, kolača… Tradicijsko znanje starih plemena danas je postalo redoviti sastojak slatkiša i zdravih proizvoda u »svim boljim trgovinama«. Poučeni primjerom i uspjehom stevije, pojavili su se mnogi drugi zagovaratelji prirodnoga i organskoga te su potrošačima ponudili nove oblike prirodnih sladila: psikozu, eritritol, razne sirupe poput javorova ili rižina te ksilitol iz breze. 

Šećerne bombe

U obračun sa šećerom uključile su se i mjerodavne institucije mnogih zemalja. U Francuskoj, Mađarskoj, Sjedinjenim Državama, Finskoj, Meksiku i drugim državama uvedeni su porezi na količinu šećera u bezalkoholnim pićima. Konzumacija popularnih napitaka locirana je kao jedan od glavnih čimbenika u pojavi gojaznosti i dijabetesa u djece i mladih. Poznato je da, na primjer, »Coca-Cola« sadrži i do 120 grama (!) dodanoga šećera u jednoj litri pa je mnogi nutricionisti s pravom nazivaju šećernom bombom.

Zbog (pre)velikih količina šećera u piću i hrani, zbog štetnosti umjetnih sladila i prednosti prirodnih zamjena za šećer, stvoren je složeni sustav ambalažnih etiketa, pravilnika o označavanju, nadzora koji provode nadležne agencije. No umjesto da potrošačima olakšaju razumijevanje i izbor, deklaracije nerijetko proizvode informacijsku maglu i dezorijentaciju. Nejasni kemijski nazivi ili namjerno smanjena veličina slova na etiketama samo stvaraju zbrku, ali i nepovjerenje potrošača.

Kvadratura šećernoga kruga

Tržišne i regulacijske sukobe oko šećera, kalorija i zamjenskih kemikalija dodatno potpiruju znanstvene rasprave u kojima se, s pravom, upozorava na štetnost svakodnevnoga šećera, ali i na toksičnost sintetskih sladila. Paradoksalnu situaciju najbolje opisuju nedavna istraživanja, objavljena u znanstvenom časopisu »Nature«, koja pokazuju da uporaba umjetnih sladila izaziva u ljudi upravo one metaboličke poremećaje koji su se trebali spriječiti njihovom primjenom. Čini se kao da je priča o zaslađenoj hrani zatvoreni krug bez vidljiva izlaza. Svi koji nude brza rješenja zapravo iskorištavaju urođenu ljudsku potrebu za slatkim.

Novi proizvodi, novi propisi prehrambene birokracije, akcije građanskih udruga, javnozdravstvene politike, pa i znanstvena istraživanja, derivat su pretjerane uporabe zaslađene hrane i pića. U mnogim je tim pokušajima, pa i onim dobronamjernima, mnogo tople vode i rasipanja »društvene energije«. Jer šećer nije »bijela smrt«, nego koristan izvor ugljikohidrata, dio svakodnevne hrane koja se unosi umjereno, dakle zdravo.

IZVORGlas Koncila br. 44/2019.
Prethodni članakPET DJELA KAŽNJIVIH EKSKOMUNIKACIJOM Može li birač katolik biti izopćen zbog danoga glasa?
Sljedeći članakZAVRŠILO POSEBNO ZASJEDANJE BISKUPSKE SINODE ZA PANAMAZONSKU REGIJU Niz prijedloga za »integralno obraćenje«