Protekli lokalni izbori potvrdili su u praksi da opsjednutost vlašću koči razumno i logičko zaključivanje. Zna se da je Hrvatska preorganizirana, jer na četiri milijuna stanovnika, što odgovara broju stanovnika malo većega europskoga grada, ima više od pet stotina lokalnih i administrativnih jedinica u obliku općina, gradova i županija. Mnoge od tih lokalnih jedinica nisu u stanju podnijeti svoje samofinanciranje pa su ovisne o pomoći središnje državne vlasti. Prevelik broj malih i gospodarski slabih lokalnih jedinica, od kojih mnoge nisu financijski sposobne uzdržavati svoju vlastitu administraciju, postaju i ostaju prevelik teret stanovništvu i gospodarskim subjektima samih lokalnih jedinica. No, unatoč tomu, nitko u svojem izbornom programu ne predlaže, a nije nikada ni predlagao ni obrazlagao potrebu za ukidanjem svoje lokalne zajednice, niti se zalagao za njezino pripajanje jačoj ili bogatijoj susjednoj zajednici. Dakle, gotovo sve političke stranke, ali i pojedinačni nezavisni kandidati, htjeli bi imati svojega načelnika ili gradonačelnika ili župana. Nasuprot tomu, brojni ugledni stručnjaci svakom prigodom upozoravaju na hrvatsku »preorganiziranost« lokalne administracije i prekobrojnost lokalnih jedinica. Pritom često prave usporedbe s naprednijim državama zapadne Europe, no bez odgovarajućega odjeka među političarima, pa tako sve brzo utihne i u medijima.
Takvu stanju nažalost pridonose i sami građani koji često zbog neobjašnjive, pa i neshvatljive taštine, žele imati svoju općinu ili grad, ne misleći o tome tko će sve to moći platiti. Taštinu podgrijavaju demagoške izjave i obećanja pojedinih lokalnih političara, pozivajući se na lokalni patriotizam, svodeći tako politiku na neprimjereno nogometno navijanje. Građani se nakon toga čude kad se u njihovim sredinama zapošljavaju brojni rođaci i prijatelji njihovih lokalnih čelnika, s primjerenim plaćama, a ostalima se nude »otvorena vrata« za Europu i ostali svijet. Daljnja je štetna posljedica takvoga ponašanja to da povlaštene poslove za lokalne jedinice, na kojima se ostvaruju prekomjerne zarade, dobivaju povlašteni, mimo javnih natječaja. Poslovi se često ne obavljaju u skladu s danim obećanjima ili nedopustivo kasne, ali se zato zaposlenima i poreznim obveznicima povećava prirez ili se uvode i drugi nameti.
Za lokalne prilike uočena je i jedna posebna pojava prije izbora (ona već drugo traje), da zatečeni lokalni čelnici, predosjećajući gubitak pozicija, provode natječaje ili brzopotezne smjene na raznim odgovornim položajima i postavljaju sebe i svoje ljude na te »sigurne« položaje, na kojima će čekati sljedeće četiri godine do novih izbora. Osim toga, radi održavanja socijalnoga mira lokalni političari obećavaju brojne mjere koje bi navodno trebale ublažiti postojeće nezadovoljavajuće lokalno socijalno stanje. Nažalost tim se mjerama sve više smanjuje razlika između rada i nerada ili se smanjuju razlike između mirovine i povećane lokalne socijalne pomoći ili se smanjuju razlike između novčane naknade za nezaposlenost i povećane socijalne skrbi. Sve je to u ukupnom učinku destimulativno, a ujedno je poticanje animoziteta između bogatijih i siromašnijih lokalnih jedinica, posebice kad se radi o gradovima. Tako se umjesto stvarne demografske i populacijske politike na razini države događa da bogatije općine i gradovi svojim lokalnim mjerama privlače doseljavanje stanovništva iz siromašnijih regija, čime se još više iseljava stanovništvo iz siromašnih sredina. Time se posebno obilato koriste gradonačelnici bogatijih gradova, svojatajući to kao rezultat svoje »pametnije« politike. Zato valja podsjetiti i pamtiti brojna izborna obećanja jer dosadašnja iskustva pozivaju na oprez. Neka su obećanja zaboravljana, neka naknadnim tumačenjima samo djelomice ostvarena, a neke su promjene uvedene iako nisu bile najavljivane.
Kao i pred sve dosadašnje izbore, za ove posljednje izbore sugestivne parole obećavale su bolju budućnost. Nažalost, zahvaljujući nepoštenomu izbornomu zakonu koalicijski partneri mogli su uvijek, a mogu i sada, ucjenjivati jedni druge, odnosno trgovati te tako nametati svoja predizborna obećanja razmjerno više nego što je realno s obzirom na njihov broj dobivenih glasova. To prisiljava izbornoga pobjednika (relativnoga, ali i apsolutnoga) na odustajanje od nekih obećanja ili pristajanje na nešto što nije obećavano, čime se daje lažno opravdanje za neispunjenje predizbornih obećanja. Zato se često neko postizborno dogovaranje pretvara u trgovinu na lokalnoj razini, s mogućim posljedicama i na trgovinu na državnoj razini vlasti (dijeljenje potpredsjedničkih, ministarskih i drugih dužnosničkih položaja).
Takvo stanje, odnosno ponašanje, obvezuje da se ima stalno na umu život prosječnoga čovjeka i da se prosuđuje postoji li stvarno nastojanje da se politika vodi u pravcu ostvarenja općega dobra većine građana. U tome valja posebno paziti je li ono što govore ili »vide« političari ili sugeriraju mediji u skladu s davanim obećanjima i načelima zapisanima u programima. Politika, neovisno o tome radi li se o lokalnoj ili državnoj, treba težiti očuvanju temeljnih načela Ustava, kao i načela programa političke stranke, ali i poštivanja međusobne solidarnosti svih građana, tako da se štite opći nacionalni interesi i pritom čuva dostojanstvo rada svakoga građanina, odnosno svakoga pojedinca. Ako se tako ne postupa pa se izborne želje većine ne ostvaruju, opet se sve izokreće i umjesto demokracije događa se devijacija.
Zato se više ne smije dopuštati da izborni pobjednici i njihovi koalicijski partneri izigravaju želje birača niti da za sve ranije propuste i grijehe krive prethodne političke strukture. Nažalost, vlast u Hrvatskoj ima previše opojno djelovanje (kao droga) pa ju nitko tko je se dočepa ne želi lako pustiti. Ne biraju se sredstva da se stečena vlast očuva. Bitno je da se vlada građanima, tobože u ime građana, ali se pritom previše misli na vlastitu korist. U sadašnjem postizbornom trenutku treba se nadati da ne će biti tako i da će lokalni političari manje »vladati«, a više upravljati, kako za opće dobro lokalne zajednice tako i za zajedničko dobro države, odnosno svih građana.
