ŠTO NAM U OVOJ KORIZMI PORUČUJE PAPA FRANJO? Kleknimo s Bogom koji moli i posti

Foto: Shutterstock

Pred nama je jedno od »najtežih«, ali i najljepših razdoblja u liturgijskoj godini. Naravno, riječ je o korizmi, vremenu u kojem se pripremamo za naš najveći blagdan, Uskrs. Posebno je to vrijeme u kojem nas očekuju i teža iskušenja nego u ostalom dijelu godine, jer kako kaže sv. Augustin: »Tko nije kušan, nije provjeren.« A upravo su »čari korizme« i ove godine potaknule našu temu kojom vam je želimo približiti.

Čak je i sam Sin Božji bio kušan i provjeravan, a kako onda ne bismo bili i mi »mali«, obični ljudi. On je pokazao svoju ustrajnost u ljubavi prema Bogu, Isus je svomu Otcu dao cijeli život. Sve vrijeme ovoga svijeta služio je i služi Bogu, a nama je neki put teško otići nedjeljom na misu. Teško je shvatiti koliko je dragocjeno to vrijeme, jer to je jedna od rijetkih prigoda u životu koju ne možemo vratiti ili ponoviti. Svatko od nas zna kojim vremenom raspolaže i sami odlučujemo o tome kako ćemo rasporediti slobodno vrijeme, a malo je onih koji svoje slobodno vrijeme odluče pokloniti potrebitima. Mnogo je lakše odreći se nečega materijalnoga, neke prehrambene namirnice ili poroka, ali to odricanje nije upotpunjeno ako se ne ostvari na pravi način. Kod odricanja od hrane nije dovoljno samo osjetiti glad. Nije gladovanje samo sebi svrha, nego smo pozvani pomoći onima koji nisu u mogućnosti često okusiti ovozemaljsku slast. U pomaganju drugima okrenimo se i molitvi, ali i prelasku s riječi na djela.

Jer korizma je slična našemu vremenu: prolazi, ali opet dođe svake godine, pa vas želimo i s naših novinarskih stupaca podsjetiti na nju. No nemojmo biti ustrajni samo u korizmi: pokažimo Gospodinu da smo dostojni njegova društva u nebeskim stanovima svojim svakodnevnim životom. Četrdeset dana priprave za Uskrs dođe i prođe, ali vječni život je samo jedan, zato ga treba dočekati spreman.

Ustrajati u ustrajnosti

»Ako ostanete u mojoj riječi, zaista ste moji učenici« (Iv 8, 31), Isusove su riječi koje nam prenosi evanđelje, iz kojih se lako tumači koliko je važnima Krist smatrao ustrajnost i izdržljivost. Gotovo na svakoj stranici Biblije čitamo o nekom obliku ustrajnosti – bilo Božjem ustrajanju na nama ljudima, Isusovu ustrajanju u poslanju otkupljenja naših grijeha ili ustrajanju brojnih proroka i apostola u širenju Riječi. Biti ustrajan u svojem životu, ustrajan u obrazovanju, domaćinstvu, ostvarivanju i radu na zacrtanim ciljevima vrlina je koja nam pogoduje ne samo na duhovnoj, nego i na tjelesnoj razini.

»Ako ostanete u mojoj riječi, zaista ste moji učenici« (Iv 8, 31), Isusove su riječi koje nam prenosi evanđelje, iz kojih se lako tumači koliko je važnima Krist smatrao ustrajnost i izdržljivost.

Ako ustrajemo u maksimalnom iskorištavanju svakoga dana, osjećat ćemo se bolje – ostvarivanje zadanih dnevnih ciljeva, koliko god bili mali, preplavljuje naš mozak serotoninom i endorfinom, popularno nazvanima »hormonima sreće«. Naravno, to ne znači da moramo živjeti u rasporedu ili da naš svakodnevni raspored mora biti zatvor; naprotiv, kvalitetan raspored koji uključuje dovoljno vremena za obveze, ali i slobodno vrijeme povećat će kvalitetu našega života. Ustrajanje ne mora biti samo u stvarima koje radimo, nego može biti i u stvarima koje odbijamo raditi, a da svejedno nosi pozitivne posljedice. Primjerice, ako ustrajemo u odbijanju gubljenja vremena na loše navike poput beskrajnoga scrollanja po društvenim mrežama i dijelove toga vremena posvetimo molitvi i čitanju, nekomu novomu hobiju ili tjelovježbi, na kraju svakoga dana postižemo više. Najteži dio svakoga novoga iskustva ili promjene životnoga obrasca je početak – tako je i s ustrajanjem. No jednom kada zaista ustrajemo u ustrajanju, svakim danom možemo biti samo sve bolji.

Ozbiljnost, pobožnost, milosrđe i pokora

Korizma je vrijeme bliže priprave za Uskrs, a karakterizira ju ozbiljnost, pojačana pobožnost, djela milosrđa i djela pokore. Kroz takva djela vjernik katolik nastoji što više uranjati u Kristovu muku, razmišljati o vazmenom otajstvu i pripremiti se i duhovno i tjelesno na slavlje Kristova uskrsnuća. Stranica župe sv. Križa u Dubrovniku zanimljivo dijeli i povezuje korizmeno vrijeme s vremenom priprave, pokore, molitve, obraćenja i milosti.

Korizma je vrijeme bliže priprave za Uskrs, a karakterizira ju ozbiljnost, pojačana pobožnost, djela milosrđa i djela pokore. Kroz takva djela vjernik katolik nastoji što više uranjati u Kristovu muku, razmišljati o vazmenom otajstvu i pripremiti se i duhovno i tjelesno na slavlje Kristova uskrsnuća.

Za svako se slavlje moramo dobro pripremiti: što više vremena uložimo u pripreme za slavlje, to je radost na kraju veća. Ni u duhovnom životu nije drugačije. Tako vrijeme priprave za slavlje vazmenih otajstava zahtijeva također određeni napor: obraćenje srca ili pokoru. Korizmeno je vrijeme i vrijeme pokore. Unutarnja pokora (obraćenje) obično poprima tri klasična oblika: post kada ustrajemo u umjerenosti, molitva kada tražimo Boga kako bismo mu se približili i milostinja koja se odnosi na dobra djela prema bližnjima. Vrijeme korizme poziva nas i da četrdeset dana s Bogom blisko razgovaramo kako bi ga naše srce upoznalo i obratilo se. To nas dovodi do korizmenoga vremena za obraćenje u kojem pripremamo put Gospodinovu dolasku i našem susretu s njim. Vrijeme milosti kompletno »obavija« korizmeno vrijeme jer ako živimo na opisani način, Bog nam poklanja milost te nam na osobit način želi dotaknuti srce kako bismo postali »nov stvor«.

No korizma je prije svega spasonosno vrijeme kada imamo mogućnost živjeti na nov način, a nadasve bliže Bogu. Početak korizme odjekuje prorokovim pozivom: »Vratite se k meni svim srcem svojim posteć’, plačuć’ i kukajuć’. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali« (Jl 2, 12-13). Zato se odazovimo na taj poziv proroka Joela i ustrajmo u obraćenju ove korizme.

Što nam u ovoj korizmi poručuje Papa?

U prošlogodišnjoj je poruci uz korizmu papa Franjo mladima uputio snažan apel glede poteškoća s kojima se susreću u svakodnevnom životu, posebno ističući lažne proroke koji obećavaju te poteškoće riješiti. Valja podsjetiti na taj apel.

Foto: Siciliani-Gennari/SIR | Papa Franjo poručuje mladima da se klone lažnih proroka

Lažni proroci služe se ljudskim emocijama da »porobe ljude i vode ih kamo im se prohtije« te nude jednostavna i brza rješenja koja se ubrzo pokažu potpuno nedjelotvornima, objasnio je Sveti Otac. »Kolikim se mladim ljudima nudi lažni lijek droge, ‘jednokratnih’ odnosa, lake, ali nepoštene zarade! Koliki su, nadalje, uhvaćeni u zamku potpuno virtualnoga života, u kojem se odnosi čine jednostavnijima i iskrenijima, a kasnije se pokažu besmislenima u svoj svojoj dramatičnosti! Ti prevaranti koji nude bezvrijedne stvari oduzimaju ljudima ono najvrjednije: dostojanstvo, slobodu i sposobnost za ljubav.« Još je važnije što papa Franjo vjernike, pa tako i mlade, poziva na odgovornost i duboko promišljanje: »Zloduh, koji je ‘lažac i otac laži’ (Iv 8, 44), oduvijek prikazuje zlo kao dobro i lažno kao istinito, da bi zbunio čovjekovo srce. Svaki je od nas, stoga, pozvan razabrati u vlastitom srcu i preispitati se je li podlegao lažima i obmanama tih lažnih proroka.«

Prvi korak u pronalasku lijeka istine, koji se posebno nudi u korizmenom vremenu, jest molitva. »Crkva, naša majka i učiteljica, zajedno s često gorkim lijekom istine nudi nam u ovom korizmenom vremenu slatki lijek molitve, milostinje i posta. Posvećujući više vremena molitvi, omogućujemo svomu srcu da otkrije tajne laži kojima obmanjujemo sami sebe kako bismo konačno pronašli utjehu u Bogu«, poručio nam je papa Franjo. Riječi su to koje mogu nositi našu korizmenu pripravu na Uskrs.

Vrijeme odricanja kao vrijeme pomoći

Odlučili smo se odreći nečega, možda nekih loših navika, poroka, ili pak nečega što nam u životu mnogo znači, kako bismo nekomu drugomu pomogli. Žrtvujemo neke svoje užitke i radosti kako bismo pružili radost i pomoć drugim ljudima kojima je to potrebnije i ima veće značenje i važnost. Tako se živi korizma.

Primjerice, ako se odreknemo igranja videoigara ili gledanja nekih filmova ili serija, vrijeme koje bismo inače utrošili na te aktivnosti možemo puno bolje iskoristiti. Tih sat ili dva možemo posvetiti nekomu od naših bližnjih, starijima koji se osjećaju zapostavljenima kao kad nemaju s kim razgovarati, podijeliti svoje iskustvo i probleme. Možemo im pomoći samim time što ćemo ih posjetiti, popričati s njima, saslušati što nam imaju reći. Mala gesta koja ne zahtijeva mnogo truda, nego samo malo dobre volje i nešto vremena, a njima može puno značiti i pomoći im da se osjećaju važnima. Znakovi pažnje, kao što su odlazak u trgovinu, pomoć pri obavljanju kućanskih poslova, cijepanje drva ili čišćenje snijega samo su neke od sitnica koje nama ne će teško pasti, a drugima će biti od velike važnosti. I tako se živi korizma.

Snimio: I. Tašev | Vrijeme kojeg se odreknemo možemo iskoristiti za pomoć potrebitima

Umjesto provođenja vremena na društvenim mrežama, možemo se društveno povezivati s osobama koje svaki dan srećemo, ali nikad nismo imali dovoljno vremena bolje ih upoznati, pustiti ih da nam ispričaju svoju životu priču, koja je sasvim sigurno zanimljiva i prepuna dogodovština koje sada već možemo pronaći samo u starim knjigama koje vjerojatno nikad ne ćemo ni pročitati. I tako se živi korizma.

Trebamo stati i razmisliti kako najbolje i najkvalitetnije iskoristiti vrijeme koje nam ostaje nakon što smo se u korizmi odrekli određenih aktivnosti. Kako najbolje pružiti zajednici ono što joj je potrebno, što nedostaje, kako bismo se svi osjećali bolje, kako bismo se povezali i na kraju kako bismo zajedno živeći korizmu zajedno slavili i Uskrs. 

Bog koji moli

Život je svakoga istinskoga vjernika prožet molitvom kojom pojedinac iskazuje svoje predanje i odanost prema Bogu. Iako svjesni snage koju molitva ima, svjedoci smo kako naša ustrajnost u molitvi oscilira pa smo tako skloniji sklopiti ruke i prignuti koljena kada život krene u smjeru koji nam je nepoznat i neizvjestan te kao takav obilježen strahom i sumnjama. Ipak, molitva je nešto puno više od obične prošnje, a upravo je korizma prilika za produbljivanje smisla molitve i razmišljanje o plodovima koje ona donosi.

Istinska je molitva ona koja se ne će svoditi samo na riječi, nego i na djela. Smisao je molitve da bude plodonosna, a ti se plodovi moraju očitovati u našem svakodnevnom suživotu s drugim ljudima u zajednici u kojoj živimo i djelujemo.

Istinska je molitva ona koja se ne će svoditi samo na riječi, nego i na djela. Smisao je molitve da bude plodonosna, a ti se plodovi moraju očitovati u našem svakodnevnom suživotu s drugim ljudima u zajednici u kojoj živimo i djelujemo. Klečeći sklopljenih ruku, učimo da nije dovoljno samo se nazivati kršćaninom, nego je tu pripadnost kršćanstvu potrebno dokazati svakim svojim korakom i postupkom, a najmanje riječju. Stoga i ova korizma stavlja zadaću pred svakoga od nas, da upravo mi budemo oni koji će svojim bližnjima donositi mir i radost. Na taj način i sami postajemo evanđeoska poruka koju će drugi moći iščitati iz našega ponašanja i odnosa prema svakomu čovjeku, a privući druge k Bogu najveći je dar koji možemo u vazmenoj noći prinijeti uskrslomu Kristu te mu se na taj način »odužiti« i zahvaliti za svaki blagoslov u našim životima. Možda će nam se na tom putu molitve ponekada učiniti da Bog kasni sa svojom »intervencijom«, ali ustrajnost i pouzdanje u konačnici će donijeti slatke plodove.

Tijekom ovoga korizmenoga hoda na umu treba imati samo jednu sliku, sliku Isusa Krista koji, iako je Bog, skrušeno i ponizno moli u Getsemanskom vrtu. Ta slika Boga koji kleči potaknut će nas da se izdignemo iznad svoje površnosti i pođemo putom poniznosti na kojem ćemo rasti u svetosti.

Dobro je poznato kako mnogo više ljudi posti baš u vrijeme korizme. To odricanje od zemaljske hrane može biti dobro ne samo u tjelesnom, već i duhovnom životu. Mnogi baš toj zemaljskoj hrani posvećuju i previše vremena, dok postoje ljudi koji se ustrajno hrane duhovno, a možda i nemaju sredstava kako bi svojem tijelu udahnuli malo ovozemaljske energije. Svakako se dobro držati onih standardnih rješenja našeg odricanja ili svojevrsnog posta od određene namirnice u kojima novac koji bi potrošili na primjerice svakodnevno ispijanje kave darujemo Caritasu. No, modernim rječnikom, u to posebno, korizmeno vrijeme, trebalo bi izići izvan ‘mainstream’ okvira i napustiti svoju „zonu ugodnosti”.

 

Postom nahranimo dušu i potrebite

Dobro je poznato kako mnogo ljudi posti baš u vrijeme korizme. To odricanje od zemaljske hrane može biti dobro ne samo u tjelesnom, nego i duhovnom životu. Mnogi baš toj zemaljskoj hrani posvećuju i previše vremena. Međutim postoje ljudi koji se ustrajno hrane duhovno, a možda i nemaju sredstava kako bi svojemu tijelu udahnuli malo ovozemaljske energije. Svakako je dobro držati se onih standardnih rješenja našega odricanja ili svojevrsnoga posta od određene namirnice u kojima novac koji bismo potrošili na primjerice svakodnevno pijenje kave darujemo Caritasu. No, modernim rječnikom, u to posebno, korizmeno vrijeme, trebalo bi izići izvan »mainstream« okvira i napustiti svoju »zonu ugodnosti«.

Dobro je poznato kako mnogo ljudi posti baš u vrijeme korizme. To odricanje od zemaljske hrane može biti dobro ne samo u tjelesnom, nego i duhovnom životu. Mnogi baš toj zemaljskoj hrani posvećuju i previše vremena.

Valja se sjetiti koliko nas često lovi primjerice »šećerna kriza« u nedostatku slatkiša, ili pak »kofeinska« u nedostatku kave, a kako nas rijetko lovi »bezisusovska« kriza. Obično se kaže da se teže razmišlja gladan (a da se ipak bolje uči »prazna želudca«), ali u takvim trenutcima treba biti posebno jak kako bi se misli skrenule s hrane na nešto što bi u tom trenutku moglo biti korisno. Dajmo si izazov, pokušajmo shvatiti pravu vrijednost te zemaljske hrane, a tako ćemo doći i do vrijednosti one duhovne hrane koja nas vodi u mjesto bez gladi.

Pokušajmo se poistovjetiti s ljudima kojima je potrebna prava pomoć, odvojimo od svojih usta i pomognimo im u svojoj gladi. Dajmo im da na jedan trenutak i oni okuse slast hrane, a mi okusimo slast dobroga osjećaja koji će nam omogućiti naše sudjelovanje primjerice u radu pučke kuhinje, ili pak u najobičnijoj pomoći u našoj župi. Uvijek postoji netko komu je takva pomoć potrebna, a jedno je sigurno – takvim smo pristupom stubu bliže spomenutomu mjestu bez gladi, a oni su bar na to malo vremena osjetili ovozemaljsko zadovoljstvo.

IZVORGlas Koncila br. 9/2019.
Prethodni članakKAD JE MISTIKA ZA VJERNIKA MISTAGOGIJA? Mistika i mistagogija
Sljedeći članakKAKO SE MIJENJAJO SAKRAMENT POMIRENJA? Pokora nekad i danas