O vjerničkim svjedočanstvima o uslišanjima po zagovoru bl. Alojzija Stepinca svjedoče brojni zapisi hodočasnika koji su upisivali zahvale za uslišanja u spomenicu hodočasnika u mjestu i župi Stepinčeve smrti, u Krašiću.
Iz brojnih razgovora i susreta s hodočasnicima sada umirovljeni svećenik Zagrebačke nadbiskupija Dragutin Kučan, koji je bio župnik u župi Presvetoga Trojstva u Krašiću od 2004. do 2017. godine, prikupljao je svjedočanstva o uslišanjima te je došao do spoznaje da je blaženi Stepinac zagovornik u pet prigoda vjerničkoga života. On je blaženika Stepinca tijekom 13 godina župnikovanja u Krašiću, mjestu njegova sužanjstva, upoznao kao zagovornika nezaposlenih, bolesnika, učenika i studenata, krivo optuženih te nerotkinja, po zahvalama koje su upisane u spomenicu hodočasnika, a za Glas Koncila je ispripovjedio.
»Jedan bračni par srednje dobi zajedno s trojicom sinova te njihovim djedom i bakom susreo sam u crkvi u Krašiću. Suprug nije mogao dobiti posao u okolici mjesta gdje žive. Ona je slučajno došla do sličice bl. Alojzija Stepinca na kojoj je molitva njemu u čast i počela je njezina molitva za zagovor. Kod razgovora za posao suprugu su rekli: ‘Nemaš nikoga tko bi te zagovarao! Drugi kandidati imaju političare, župane ili saborske zastupnike, a ti nemaš nikoga?’ Kod kuće je to ispričao supruzi, a ona mu je odgovorila: ‘Ti imaš jačega zagovornika!’ Dobio je posao kao radnik na naplatnim kućicama. Vjera supruge vjernice i zagovor bl. Stepinca pomogli su. No to nije usamljen slučaj, bilo je onih koji su svjedočili kako su nakon molitava i upućenih molbi Stepincu počeli stizati odgovori iz nekoliko poduzeća i ponuđenih radnih mjesta, tako da su mogli birati radno mjesto.«
»Gospođa iz Benkovca doživjela je i uslišanje u svojoj bolesti. Godine 2012. ona i suprug doživjeli su nesreću u prometu. Dok su se vozili na motoru u Zadru, udario ih je auto. Njoj su bile polomljene obje noge. Primljena je u bolnicu, gdje su joj liječnici sanirali desnu nogu, a za lijevu su rekli da je dio te njezine noge toliko oštećen da ga treba odstraniti. Nije dopustila, nego je vjerom prionula na molitvu proseći zagovor bl. Stepinca. Noga je zacijelila na njezinu radost. Kad je 2014. godine došla u Krašić, sa svojom obitelju, ispričala mi je taj događaj. Rekla mi je kod ulaznih vrata u crkvu: ‘Mislila sam da neću moći pokleknuti, ali vidite, mogu pokleknuti.’ Izrekla je te riječi sa suzama radosnicama u očima. Prvi slučaj ozdravljenja po zagovoru bl. Stepinca ispričao mi je jedan tata iz Gorice iz župe Kuzminec koji je s učenicima trećega razreda hodočastio u Krašić. On mi je opisao ozdravljenje njegova sinčića od leukemije. Bilo je tu i raznih drugih prigoda o ozdravljenjima koja su mi ispričana kao svjedočanstva ljudi koji na taj način šire štovanje bl. Stepinca.«
»Doživio sam zgodnih prilika gdje su mi ljudi govorili o svojim uslišanjima za vrijeme studentskih ispita. Salezijanac Damir Stojić pohvalio mi se kod oltara u Krašiću kako je i on odlazio moliti na Stepinčev grob i uvijek je sretno polagao ispite. Nije on jedini. Jedna majka iz Zagreba ispričala mi je zgodu sa svojom kćerju koja je morala ići polagati ispit u Varaždin. No predmet koji je morala polagati nije voljela i bila joj je muka od svega pa je donijela odluku da ne će polagati taj predmet. Majka ju je zamolila neka ide ipak polagati u prvom roku i neka ne čeka jesen. Nevoljko je otišla u Varaždin, gdje je kod profesora morala upisati ocjenu iz predmeta koji je prije polagala. Majka je u međuvremenu otišla u katedralu na Stepinčev grob. Dok je majka molila u katedrali, kći je upisala ocjenu iz predmeta koji je položila, a onda profesoru rekla kako bi ona ispit toga dana odgodila za jesen. Profesor joj je postavio pitanje: ‘Hoćeš li dva?’ Ostala je zatečena profesorovim pitanjem, ali kad je ponovio pitanje, brzo je odgovorila: ‘Hoću!’ Izišavši iz dvorane, brzo je nazvala majku kako bi joj javila da je položila ispit, a ona joj je odgovorila: ‘Kada dođeš kući, onda ćemo razgovarati!’ Saznavši od majke da je ona molila u katedrali za nju, prihvatila se i ona molitve i preporučuje se zagovoru bl. Stepinca.«
»Susreo sam u Krašiću jedan bračni par iz Njemačke: žena pravnica koja je naučila hrvatski i muž novinar. Supruga pravnica potvrdila je kako moli za svoje klijente zagovor bl. Stepinca, a po njegovu zagovoru ima puno uspjeha u obranama svojih klijenata koji su nevini optuženi. Ona sada radi kao sutkinja u pokrajini Brandenburg. Iz ljubavi i štovanja lika bl. Alojzija Stepinca napisala je na njemačkom jeziku knjigu o njegovu životu. U ožujku 2012. ispričao sam skupini službenika državne uprave iz jednoga grada u Slavoniji kako se pravnica iz Berlina Claudia Stahl moli bl. Stepincu za svoje klijente i ima puno uspjeha u njihovoj obrani. Nekoliko mjeseci kasnije došla je jedna gospođa iz toga slavonskoga grada u Krašić te je posvjedočila da je potaknuta primjerom pravnice iz Berlina uzela na oltaru sličice s molitvama u čast bl. Stepinca i počela moliti. Imali su težak sudski spor koji je trajao već dulje vremena, trošili su dosta novca, a narušavalo se i njihovo zdravlje, stradavali su živci. Počela se moliti blaženiku i na njihovu radost njihov sudski slučaj sretno je riješen u njihovu korist.«
»Jedna mlada učiteljica iz osnovne škole u okolici Čakovca hodočasteći u Krašić ispričala mi je da je imala problema sa začećem. Izabrala je kao zagovornika bl. Stepinca i došlo je do začeća. Rodila je djevojčicu na blagdan bl. Alojzija Stepinca, a svojoj je kćeri dala ime Kristina. Bio je to prvi slučaj koji mi je povjeren, a onda su se redali daljnji primjeri ljudi koji su tražili njegov zagovor. Svećenik Toni Štefan ispričao mi je primjere iz svojega misijskoga rada u Beninu. Želio bih vam istaknuti koliko vjernici poštuju svete sličice koje dobiju u svoje ruke. Zgoda jednoga mladoga čovjeka to lijepo govori. Prigodom blagoslova kipa Alojzija Stepinca u Beninu podijeljene su im sličice. Nakon nekoga vremena jedan mlađi čovjek donio je natrag sličicu i iznenadio svećenika, koji ga je upitao zašto vraća sličicu. On mu je odgovorio: ‘Ono što sam molio, to sam dobio! Dajte drugomu neka i on moli i neka i on dobije!’ Jednom prigodom došla je k njemu jedna žena i zamolila ga da joj dadne ‘ono’. On ju je upitao što to. Ona je odgovorila: ‘Ono što dajete i drugima. Ja nisam katolikinja, ja sam muslimanka, ali i ja bih molila.’ Shvatio je da želi sličicu bl. Stepinca i dao joj ju je. Prošlo je nekoliko godina. On je pripremao u crkvi djecu i roditelje za dan prve pričesti kad mu je došla jedna žena koja je željela s njim razgovarati. Odgovorio joj je da trenutačno nema vremena. Ona je odgovorila da ona ima vremena i da će ga pričekati. Zauzet poslom s djecom i roditeljima zaboravio je na ženu. Kad je pošao iz crkve prema svojemu stanu, žena je došla pred njega i pružila mu sličicu. Ostao je iznenađen i postavio pitanje zašto vraća sličicu. Ona mu je objasnila da je željela moliti, a ujedno mu i pokazala što je molila: potomstvo – dobila je dvije djevojčice koje su joj pričinjale posebnu radost. To se u Beninu pročulo i proširio se glas o bl. Stepincu kao zagovorniku nerotkinja.«
