Bog i Božji zahvati ne mogu se staviti pod kontrolu, za njih nema propisa bez obzira o kakvoj se instituciji, zakonu i pravilima radilo. Bogu je moguće ono što je čovjeku nemoguće. U tome je tajna vjere! Bog djeluje preko »svojih asistenata« na načine koji su čovjeku neobjašnjivi, a najomiljeniji »asistent« među pukom je Blažena Djevica Marija. Brojna čuda, ono što je čovjeku nemoguće i neshvatljivo, izmoljena su u njezinim svetištima i po njezinu zagovoru. Diljem svijeta prijavljena su brojna duhovna i tjelesna ozdravljenja, od Lurda preko Fatime do Međugorja, Remeta, Sinja, Trsata, Marije Bistrice… Podatci potvrđuju na brojnim primjerima da medicinska znanost staje pred tom tajnom, tajnom Božjega zahvata koji je često nelogičan za medicinu i ljudske spoznaje. Primjerice, Međugorje, koje su stručnjaci istraživali, potvrđuje do sada desetak dokazanih čudesnih tjelesnih ozdravljenja. Prijavljeno ih je na stotine, ali oni koji imaju uporište dokaza u medicini s nalazima potvrđuju da se dogodilo nešto što je medicinskoj znanosti neobjašnjivo. Oni koji su to doživjeli vjeruju u vanjsku intervenciju, u intervenciju Majke Božje. Štoviše, imenom i prezimenom predstavljeno je s dijagnozama i kasnijim statusom još 2011. na Svjetskom liječničkom kongresu komplementarne medicine u Kini osam čudesnih ozdravljenja po zagovoru Majke Božje u Međugorju. To je uvršteno u bazu »Journal of Tradicional Chinese Medicine«. Voditelj rada bio je doc. dr. Aleksandar Racz, uz dr. Jadranku Pavić i suradnike. Štoviše, rad je proglašen najvjerodostojnijim na tom Svjetskom kongresu. U Međugorju se i dalje prijavljuju svjedočanstva, od ozdravljenja najtežih tjelesnih bolesti do obraćenja, odricanja od ovisnosti i pomirbe s Bogom. Brojna su uslišanja i u drugim svetištima, o čemu donosimo svjedočanstva.
Obitelj Stjepana i Snježane Strancarić živi u Čučerju u župi Pohoda Blažene Djevice Marije. Žive sa sinom Karlom koji će u studenom napuniti šesnaest godina. Ističu da je Karlo izmoljeno dijete na hodočašću u Mariji Bistrici jer supružnici dugo godina nisu mogli imati dijete. Supruga Snježana navodi da se prisjeća ranih dana djetinjstva kad su u nju kao klica bile usađene vrjednote, »ljubav prema Bogu i Majci Božjoj i domovini«.
»Ime koje nosim dobila sam po njoj, Majci Božjoj Snježnoj. Kapelica koja joj je posvećena nalazi se 45 minuta hoda od kuće u kojoj sam živjela, a i na taj dan sam krštena. Već u ranoj dobi svoga djetinjstva pjevala sam u zboru naše župe i imala sam prilike hodočastiti u naša mnogobrojna hrvatska svetišta. Dvije najznačajnije osobe koje su širile moj kršćanski obzor bile su moja baka i tadašnji župnik mons. Josip Pinturić. Već kasnije, kao djevojci, uzor mi je bio sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, koji je često i s ljubavlju dolazio u našu župu. Mi smo kao spužvice upijali svaku njegovu riječ. Najljepši trenutci koji su mi ostali u sjećanju iz toga doba bili su kad smo zajedno s kardinalom Kuharićem hodočastili na zavjetno zagrebačko hodočašće u Mariju Bistricu. Tako je moj cijeli život povezan s Majkom Božjom Bistričkom.«
»Moje kušnje počele su već nakon tri godine bračnoga života i spoznaje da ne možemo imati dijete«, svjedoči Snježana. »Pitala sam se često: ‘Je li to što Ti, Bože, tražiš od mene križ za moje spasenje?’ Sigurna sam bila samo u jedno. Ipak nisam odustala, jer Majka je ta koja mi može pomoći. Prošlo je punih 16 godina nade, odricanja, žrtve, molitve, a mi nismo imali dijete. Kroz sve me je to vodila neka nevidljiva ruka koja mi nije dala da odustanem. Prisjećam se da je to bilo nakon druge moje operacije kad sam silno osjećala potrebu da ponovno odem na hodočašće na Mariju Bistricu, i to ne znam po koji put. Jednostavno, nešto me je jako vuklo k Majci Božjoj Bistričkoj. Ne pridajem važnost snu, ali sanjala sam crkve, put koji me vodi k njoj. Jedne noći u snu sam vidjela pokojnoga svekra i još se zorno sjećam toga sna kad mi je rekao: ‘Spremam ti stvari, moraš ići na Mariju Bistricu.’ Teško sam se oporavljala, ali sam znala da moram ići. Nekoliko mjeseci kasnije suprug i ja vraćali smo se s posla kući. Kilometar prije dolaska primijetili smo čovjeka koji je s ruksakom pješačio uz cestu. Taj isti čovjek toga dana ušao je u našu kuću, odbivši susjedovu okrjepu. Ušao je u našu kuću, osvrnuo se po prostoriji, nasmijao se i rekao: ‘Znate, ja sam se zavjetovao Majci Božjoj Bistričkoj. Moja supruga i ja nismo mogli imati djecu. Idem pješice na hodočašće.’
Promišljala sam: pa on nije slučajno ušao u našu kuću. I mi smo krenuli na hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj. Svake se godine suprug i ja nadamo da ćemo ga vidjeti, ali nismo ga nikad sreli. Mjesec dana kasnije u još jednom snu osjetim da grlim muškarca. Jednostavno kao da me neki glas pita tko je to, a ja odgovaram: ‘To je moj sin!’ Pet mjeseci kasnije ostala sam trudna. Sve to vrijeme svoje trudnoće bila sam uvjerena da pod mojim srcem kuca srce moga sina.
S navršenih pet godina prvi put je moj sin plakao i molio da ga povedem Majci Bistričkoj na hodočašće. Bila sam presretna, i od tada redovito idemo Majci Božjoj Bistričkoj, zahvaliti i moliti za milost.«
Snježana ističe da redovito moli i zahvaljuje Majci Božjoj za domovinu, a posebno zahvaljuje za izmoljeno dijete. »Ljubav koja mi ga je dala potiče me da uzvratim ljubavlju. Božja je ljubav velika i neiscrpna. Spoznaja da sam jedna od rijetkih ljudi koji mogu izreći svoje svjedočanstvo također je dar od Boga.«
