SVJEDOČANSTVO O. MILANA KNEZOVIĆA, HRVATSKOGA MISIONARA U BRAZILU Kako je biti dušobrižnik tamo gdje vladaju masoni?

O. Milan Knezović
Snimila: I. Grbić | O. Milan Knezović, hrvatski misionar u Brazilu

O. Milan Knezović (43), hrvatski misionar u Brazilu, župnik je župe sv. Sebastijana u gradu Barra Mansi, u pokrajini Rio de Janeiro, u biskupiji Volta Redonda, utemeljenoj prije pedeset godina. Barra Mansa udaljena je 125 km od Rija, na putu prema Sao Paolu. Grad ima 220 000 stanovnika, među kojima je 100 000 katolika. O njima se pastoralno skrbi osam svećenika. U Barra Mansi četiri su župe, među kojima i župa sv. Sebastijana. Baš je ona najveća i ima trideset filijalnih crkava. Tu su uvijek dolazili misionari, Nijemci, Austrijanci. O. Knezović, član Družbe Božje riječi, verbita, nedavno je s grupom brazilskih suradnika boravio u Hrvatskoj, želeći Brazilcima pokazati hrvatsku kulturu i izvore kršćanske vjere, jer se u Brazilu kršćanstvo pojavilo tek u 16. stoljeću.

Uz župnika Knezovića, u župi su još dva svećenika vikara, o. Tommi iz Indije i o. Bemvindo iz Afrike. »Naš međukulturalni život – što je glavna karakteristika verbita – veliko je bogatstvo i blagoslov u našem misijskom radu«, kaže o. Knezović.

Opisuje da se svakodnevno u župnoj crkvi slavi jedna misa, a nedjeljom četiri. U pastoralu puno pomažu laici. Nedostaje svećenika pa laici s biskupovim dopuštenjem krštavaju, pokapaju, služitelji su Božje riječi kad nema mise.

Teško bi bilo bez laika

»Budući da imamo trideset župnih filijala, jednom mjesečno stignemo u svakoj od njih slaviti misu. Zajednice imaju svoje izvanredne djelitelje pričesti i od biskupa imenovane laike za obred vjenčanja. Malo je svećenika pa je župna zajednica u Brazilu uređena na drugačiji način nego u Europi. Zato su laici puno više uključeni u pastoral Crkve. Bez njih bi bilo teško. Laici su bogatstvo i blagoslov u pastoralu. Svaka filijalna zajednica ima svoju liturgijsku skupinu koja vodi brigu o čitačima, psalmistima, pjevačima u zboru i uvijek se dogovara sa službenikom Božje riječi. Službenici Božje riječi u filijalama vode službu Božje riječi, naviještaju evanđelje, propovijedaju i dijele pričest tri nedjelje u mjesecu, kad nema mise. Za nas svećenike takva je župna struktura blagoslov jer filijalne zajednice imaju svoj vjerski život i nisu paralizirane zbog manjka svećenika. Jednom mjesečno svaka zajednica ima sastanak svoga vijeća na kojem sudjelujemo i mi svećenici. Filijalne zajednice jako su dobro uhodane u pastoralu. Većina ih ima izgrađene crkve, sakristije i dvorane za sastanke. Svaka zajednica ima svoje voditelje koji se biraju na razdoblje od dvije godine. Imaju katehiste i razne pastoralne skupine (obiteljska, mladi, djeca, priprava za krštenje, vođenje sprovoda, bolesnici). Jako vole misionare i već su navikli na njihove dijalekte i način izgovora portugalskoga jezika«, kaže o. Knezović. Pohvaljuje veliko karitativno djelovanje svojih župljana, koji su jako darežljivi i vole pomoći drugima. Prikupljaju sredstva za pomoć siromašnima u izgradnji njihova doma i za ostale potrebe.

Nitko nije uličar, ali…

Uz službu župnika, o. Knezović je i duhovnik bogoslovima. Sudjeluje i u dijecezanskoj koordinaciji za socijalni pastoral. Crkva u toj biskupiji jako socijalno djeluje. Postoji zatvorski pastoral, pastoral djece, zdravstva, pastoral trijeznosti pomaže ovisnicima u procesu odvikavanja od droge i alkohola, ulični pastoral brine se o tjelesnim i duhovnim potrebama beskućnika i ostalih kojima je ulica dom.

»Brazil je u bîti robovlasničko društvo u svom najokrutnijem obliku. Radnički sloj ljudi tamo je jako malo plaćen, kao i profesori, radnici u industriji. Jedino odvjetnici dobro žive i elita koja sve ima. Isus Krist se ne uklapa u masonstvo. To je deizam, vjera u boga razuma, inteligentnoga, koji sve kontrolira. To nije vjera u Boga ljubavi.«

»U Brazilu se izbjegava takve ljude zvati ‘ljudi s ulice’. To zvuči ružno. Zovu ih ‘ljudi u situaciji ulice’. Jer nitko nije uličar. Čovjek je čovjek, a život nekad dovede u situaciju krajnosti«, kaže o. Knezović, koji je s još jednim svećenikom i dvije zaposlenice u biskupiji odgovoran za sve što se događa u socijalnom pastoralu.

»Od šezdesetih do kraja osamdesetih u Brazilu je bila vojna diktatura. To je bilo vrijeme progonstva, slično kao u komunizmu u Hrvatskoj. Ljudi su nestajali, ubijani. Crkva je tada bila proganjana. U tom kontekstu, kad su nastajale naše male zajednice, gradilo se, ali nije se davalo puno važnosti estetici liturgijskoga prostora. Puno energije odlazi na adaptacije, proširenje i mijenjanje tih objekata«, kaže o. Milan.

Masonska loža – do župne crkve

O. Knezović kaže da je neizbježno istaknuti i masonstvo koje je u Brazilu javno. I do njihove župne crkve nalazi se masonska loža. U glavnoj crkvi obnovljenoj 1965. g. glavni dobročinitelj je bio mason, što je vidljivo i u detalju na crkvi. Bio je motiv janjeta koje je više sličilo na konja. »Drugi mi kažu da masoni dolaze i na misu. Puno njih i ne zna u što ulaze. Uđu u masone jer je to elitni status. To nije samo tajna organizacija, nego i povijesna. Jedni podupiru druge. Sva trgovina u gradu Barra Mansi isprepletena je masonskim odnosima, od ljekarna do odvjetnika. Naša se bolnica zove ‘Sveta kuća’, u njoj slavimo misu jedanput mjesečno, a tu ustanovu vode masoni. Svi liječnici u njoj su masoni, kao i njihova djeca koja dolaze i obavljaju praksu. Ali nikad nitko ne će reći: ‘Ja sam mason.’ Ne izjašnjavaju se. Kad vozim auto, nekad vidim šestar, trokut kod osobe koja autom prođe pokraj mene. Kod masona je zlo piramidalna vizija svijeta gdje velika većina ljudi nosi teret svakidašnjice, da bi vrh mogao živjeti i imati sve. Ne može se drugoga tlačiti i pretvoriti u roba. Brazil je u bîti robovlasničko društvo u svom najokrutnijem obliku. Radnički sloj ljudi tamo je jako malo plaćen, kao i profesori, radnici u industriji. Jedino odvjetnici dobro žive i elita koja sve ima. Isus Krist se ne uklapa u masonstvo. To je deizam, vjera u boga razuma, inteligentnoga, koji sve kontrolira. To nije vjera u Boga ljubavi. Masonstvo uzima boje crno i bijelo, simbol da Bog može biti dobar i zao. Znači, čovjek se stavlja u položaj boga, da on kroji sudbinu drugoga ili cijeloga naroda. To je stvarnost koju treba znati, činjenično, ali ne da se zastrašimo«, kaže o. Knezović.

Neopentekostalci nisu za dijalog

Glede duhovnih zvanja u Brazilu postoje tradicionalna zvanja. Među njima su »sijači evanđelja«, to su legionari koji nose čizme gotovo do pasa, kapute, kao da su iz srednjega vijeka, s plemićkim oznakama. Brazil ima ultrakonzervativne redove u čije strukture ulazi dosta mladih. »Biskupija Volta Redonda ima zvanja, ta Crkva pomalo postaje brazilska i po narodnosti duhovnih zvanja. Do prije dvadeset godina ta je Crkva bila misijska, Brazil nije imao svoja zvanja. Uglavnom su djelovali dijecezanski svećenici iz Italije. Naš biskup je Talijan, don Francisco Piazin, iz Padove. Tamo je 45 godina, kao i mnogo drugih«, pripovijeda o. Knezović.

»U Brazilu je jako prisutan neopentekostalizam, na svakom se uglu otvara njihova baraka i crkva. Neopentekostalci grade svoj vjerski identitet govoreći loše o Katoličkoj Crkvi. S nekima od njih nemoguće je stupiti u bilo kakav dijalog. Sa starim reformiranim Crkvama, luteranskom, metodističkom, lakše je razgovarati. Postoji zajednički program, pastoral u zatvorima, laici i svećenici idu jedanput tjedno, čita se evanđelje u zatvoru. Za Uskrs i Božić imamo ekumenski susret, tri dana s luteranskom, metodističkom Crkvom i spiritancima, pripremimo molitvu i ručak za ljude u zatvorima«.

Učitelji glume, učenici glume…

Govoreći o brazilskoj školi, o. Knezović kaže da u Brazilu nitko »ne pada« u školi. »Možda je to najveći problem. Čini se da je u interesu vlade stvoriti nekritičku masu. Mora se ponoviti razred samo ako izostaneš više od dvije trećine školskoga gradiva. To je jedino mjerilo, ako tko ne dođe na nastavu. Dok dolaziš, znao – ne znao, prolaziš iz jednoga razreda u drugi. Dogodi se da učenik dođe u osmi razred a ne zna čitati i pisati. U puno slučajeva ja kao stranac čitam bolje nego rođeni Brazilac koji je tamo završio školu. Škole su javne, a prosvjetni radnici su nemotivirani. Na kraju se sve pretvorilo u teatar. Učitelji glume da poučavaju, učenici glume da su učenici. Jedna profesorica u Brazilu ima minimalnu plaću od 280 eura; 75 posto stanovništva Brazila živi od minimalne plaće. Ako tko želi manipulirati ljudima, imati političku poziciju koja ide na štetu većine u korist manjine, a ta manjina je elita, najbolji način za ostvarenje toga je nekritičko mnoštvo«, objasnio je. Postoje i privatne škole, u njih idu samo bogati. »Sadašnji će sustav otežati upise na fakultete.«

Lako je voljeti Brazilce

Za mentalitet Brazilaca kaže da su jako srdačni, radosni, neopterećeni. Nisu imali ratove. Imali su robovlasničko društvo koje je ukinuto tek krajem 19. st. i rana je crnačkoga stanovništva. Crnačka populacija čini 50 posto populacije Brazila, to su urođenici. U Brazilu žive ljudi od najsvjetlije do najtamnije puti i svih nijansi između. »Lako ih je voljeti, jako su dragi, osjećate se kao kod kuće. Mi uvijek mislimo na ono što je bilo ili se bojimo onoga što će doći. Tako sadašnjost prolazi. Može se povijesna istina nositi s radošću i otvorenošću. U njh nema opterećenosti ratovima, bitkama, kao kod nas. Meni su oba djeda poginula u Drugom svjetskom ratu, oba moja brata ostala su invalidi u Domovinskom ratu«, ne skriva o. Knezović.

Opisujući životne navike, istaknuo je da se u Brazilu uopće ne jede kruh, kao u Hrvatskoj. »Kruh je kao kifla, prodaje se u pekarama, pojede se jedna kifla na dan. Oni kažu da od kruha raste trbuh. Kod njih se mahom jedu riža i grah, zajedno. Grah sa suhim mesom. Brazilski grah je crn, kao kava. Njihov ‘kruh svagdašnji’ je riža s crnim grahom i različitim vrstama mesa. To čini 80 posto brazilske prehrane.«

Nogometna tajna je u bosoj nozi

Brazilci za Hrvate znaju preko nogometa, nose majicu Luke Modrića. »Šport govori puno o narodu. U Brazilu je nogomet kultura. U Brazilu svi igraju bosi, od najranije dobi. Ne zato što su siromašni. Tamo nema kamena. Sve je ravno, kao naša Slavonija. U malim selima postoji igralište, sve su travnati tereni. Djeca inače nose tenisice, ali za nogomet ih skinu i igraju bosi. Taj brazilski osjećaj za loptu stvorio se preko bose noge. Mislim da je u tome tajna dobrih brazilskih nogometaša. Uz to, tamo nogomet u svakodnevici ne iziskuje materijalno ulaganje. Dovoljna je jedna lopta, i dvadeset se ljudi zabavi cijelo popodne«, kaže o. Knezović. Kako govoriti o Brazilu a ne spomenuti njihov svjetski poznati karneval? »Stvarni život u Brazilu tada stane i daje mjesto fantaziji i iracionalnomu. No dok velika mnoštva plešu sambu pod maskama, karizmatski pokret našega grada organizira petodnevni susret molitve, ispovijedi i euharistijskoga klanjanja, koji se zove ‘veliko pranje’«, prenosi hrvatski misionar. 

Biti misionar znači nositi ljubav

O. Milan Knezović svećenik je šest godina. Rodom je iz Rašćana, maloga mjesta u općini Vrgorac, ispod Biokova. U svojoj 27. godini ušao je u splitsku bogosloviju, sa žarom da ide u misije. Na kraju prve godine, preko jednoga bogoslova, danas svećenika, upoznao je verbite. On mu je pričao o svom rođaku Anti Jerončiću, misionaru verbitu koji djeluje na Karibima. Nakon druge godine na splitskoj bogosloviji Knezovićevoj molbi da uđe u verbitski red pozitivno je odgovorio tadašnji rektor sjemeništa Mate Uzinić, sada dubrovački biskup. U veljači 2004. g. dobio je pozivnicu da dođe u američku provinciju verbitskih misionara gdje započinje novicijat. Godine 2004. otišao je u Chicago u SAD. Tamo je završio teologiju i zaređen je za svećenika. Ostao je u Americi sedam godina, od čega je dvije godine proveo kao bogoslov u Brazilu. Godine 2011. slavio je mladu misu u Hrvatskoj te otišao u Brazil. »Misijska formacija verbita traži da, prije nego što se zaredimo, dvije godine provedemo u misijskom kontekstu. To se misijsko iskustvo obično događa nakon druge godine teološkoga studija: da se osjeti stvarnost, upozna drugu kulturu i ljude. To je jako važno. Biti misionar znači nositi u sebi ljubav prema Bogu, ali imati veliku otvorenost, puno osjetljivosti za ljude i puno obzirnosti za ono što život nosi«, kaže o. Knezović i svojim Hrvatima poručuje: »Budite navjestitelji radosne Božje vijesti i primatelji Božje ljubavi. Veličina i dubina Božje ljubavi vodi nas k sebi i uvijek bliže drugima, osobito onima na margini ljudskoga srca i društva. Bog je naša hrana, naš put, naše konačno odredište i snaga. Da s njegovom milošću osvojimo svu tamu koja je u nama i oko nas, radosno noseći svjetlo njegove ljubavi, dobrote i milosti.«

Sa skupinom svojih brazilskih suradnika, među kojima je bilo i pet katehistica iz njegove župe, o. Milan je pohodio Zagreb, Zadar, Makarsku i Dubrovnik, na povratku s proslave stote obljetnice Gospinih ukazanja u Fatimi.

IZVORGlas Koncila br. 29/2017.
Prethodni članakZAMKE UBRZANOGA BILDANJA MIŠIĆA Uzimanje anaboličkih steroida uzrokuje i brojne štetne nuspojave
Sljedeći članakNOVO ČUDO BL. ALOJZIJA STEPINCA? Trijumf Stepinčeva mučeništva