U sklopu ovogodišnjih Dana kršćanske kulture u Splitu Mate Šimundić, angažirani vjernik laik, teolog i profesor hrvatskoga jezika, suprug i otac petero djece, sudjelovao je na tribini o knjizi »Benediktova opcija« američkoga novinara Roda Drehera te je vodio radionicu za nastavnike i roditelje o kršćanskoj književnosti za mlade.
On s obitelji živi u Kaštel-Lukšiću, a njegov životni put sve je samo ne dosadan. »Meni je moj životni put velika tajna. Neke događaje razumijem, ali većinu toga ne razumijem. Ne razumijem zašto su se neke stvari, i lijepe i ružne, odvijale baš onako kako su se odvijale. Donosio sam mnoge odluke bez velikoga razmišljanja, a o nekima sam dosta razmišljao. One prve nisu nužno lošije od drugih. Ono što znam sigurno jest da svoju budućnost ne mogu predvidjeti. I ovaj naš razgovor to dokazuje. Da mi je netko prije godinu dana rekao da će Silvana Burilović Crnov pisati članak o meni za Glas Koncila, nasmijao bih se i odmahnuo rukom.«
Rođen je 1973. u Splitu. Nakon završene srednje škole otišao je u Zagreb, gdje je upisao studij kroatistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Apsolviravši taj studij, 1996. upisao je filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kao kandidat Hrvatske karmelske provincije sv. Josipa. »U proljeće 1995. mene je ‘Bog podario obraćenjem’, kako kaže sveti Pavao Timoteju, da spoznam istinu i ponovno budem trijezan, izvan zamke đavla. Bilo je to vrijeme velike milosti, kad sam se nakon dugo godina opet ispovjedio i odlučio živjeti izvan teških grijeha. Međutim, osim milosti, u meni su i dalje djelovale – na skriveni način – mladenačke strasti, želja da se dokažem na ‘duhovnom polju’, da doživim nova, ‘sveta’ iskustva, da budem ‘netko i nešto’. Stoga sam se odlučio na redovnički život među karmelićanima. Oni su tada meni bili pojam duhovnosti i redovničke kvalitete. Bilo je tu i drugih čimbenika, ali to je za neku dužu priču.«
Završivši studij filozofije, u rujnu 1999. otišao je u Rim, gdje se priključio družbi Otaca misionara ljubavi. Kao kandidat te družbe početkom g. 2000., radi nastavka formacije, poslan je u Tijuanu u Meksiko, gdje je nastavio studij teologije u tamošnjem dijecezanskom sjemeništu. Kako su ga karmelićani doveli do misionara ljubavi veli: »Nisu karmelićani bili za to, barem ne pokojni o. Vjenceslav Mihetec. To je bila moja zamisao. Redovito sam volontirao kod sestara misionarki ljubavi u staroj pučkoj kuhinji na Kaptolu. Tamo se rodila ideja da pođem u misionare. Želio sam živjeti asketskim redovničkim životom. Zapravo, kad danas gledam na to, shvaćam da tada, unatoč mnogim spoznajama i saznanjima, još nisam ‘otkrio’ krjepost poniznosti. (Da se razumijemo, pravo je pitanje jesam li i danas!) Strasti su, maskirane u duhovnost, priječile Duhu Svetomu da zaista djeluje i donese istinske plodove. Dospio sam u Meksiko, u grad Tijuanu, koji je bio blažena pustinja, i izvan i unutar mene. Pomalo sam uviđao da vozim na vlastiti pogon, da se skrivam od istine, umjesto da je upoznajem. Vratio sam s blagoslovom otaca misionara u Hrvatsku, i to – za divno čudo – bez ikakva plana.«
Početkom g. 2002. prijavio se u vojnu službu, a nakon šestomjesečnoga vojnoga roka ušao je u brak s Marinelom, djevojkom koju je upoznao u akademskoj crkvi sv. Filipa Nerija, nakon povratka iz misija. Danas su njih dvoje u sretnom braku u kojem su dobili petero djece: Mariju Guadalupe, Anu, Terezu, Petra i Josipa. O tome kaže: »Brak je za mene spasonosna veza. Mene obitelj vraća u zbilju, u istinu, iz ispraznih umišljaja i ludosti koje bih, da sam sâm, još više činio. Zahvaljujući sakramentu braka, imam snage ustrajati u vjeri, unatoč silnoj oluji koja se obara na one koji iskreno žele ići za Kristom. Brak je kao sidro koje me čvrsto svezalo s Crkvom, a preko Crkve s Gospodinom.«
Godine 2004. diplomirao je kroatistiku i komparativnu književnost i počeo raditi kao profesor hrvatskoga jezika i književnosti u I. gimnaziji u Splitu, gdje radi sve do danas. Godine 2013. promaknut je u zvanje profesora mentora, a 2018. u zvanje profesora savjetnika. U međuvremenu radi i kao honorarni izvršni urednik, prevoditelj i lektor za nakladničku kuću »Verbum« iz Splita, i kao vanjski suradnik Agencije za odgoj i obrazovanje. O tome zašto se vratio prvoj ljubavi, hrvatskomu jeziku, kaže: »Iskreno, meni je prva ljubav teologija (smijeh). Vratio sam se hrvatskomu jeziku i književnosti zbog praktičnih razloga. Treba hraniti obitelj, a ja sam – Bogu hvala – dobio posao u školi. Opet mogu parafrazirati onu misao: ‘Da mi je netko rekao da ću svoj radni vijek provesti u zgradi svoje srednje škole kao nastavnik hrvatskoga jezika, ispisao bih se na prvoj godini studija i otišao… Ne znam kamo.’ Tek sam prije nekoliko godina zavolio svoj posao i prihvatio to kao poziv i poslanje odozgor, kao Božju volju za mene. Kakvo je to bilo olakšanje! I koliko sam se, izvana i iznutra, pokušavao izmigoljiti. Pamtim da mi je još prije dvadeset godina jedan karmelićanin rekao da sam rođen za nastavnika. To mi je tada bilo odbojno i mrsko. Sada shvaćam da nas često drugi ljudi bolje poznaju negoli mi sami sebe.«
Šimundić je uz kroatistiku i komparativnu književnost diplomirao i teologiju na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu 2015. g. kao izvanredni student. O tome zašto je završio i teologiju te koju srodnost pronalazi između književnosti i teologije kaže: »Teologiju sam završio jer sam spoznao da to Bog hoće od mene, koliko god to meni bilo neizvedivo i, izvana gledajući, nepotrebno. Treba posao dovesti do kraja. Mnogo se toga razvija kao uzvojnica, nešto započnemo pa ostavimo, pa se onda tomu vratimo na nekoj drugoj, ‘većoj’ točki, i onda – ako Bog da – privedemo sve kraju. Naravno, spoznavši pritom svoju pravu ulogu, a to je ‘sporedna’ uloga.
Književnost i teologija imaju dodirnih točaka. Često se teolozi bave književnošću, u njoj nalaze nadahnuće za nove spoznaje i građu za precizniji izričaj. I književnici, barem oni veliki, nezaobilazno pokušavaju govoriti o Bogu, o vjeri, o vječnom životu i sl. Međutim, nije lako govoriti o Bogu. Nisu dovoljne riječi, nije dostatan samo jezik. Štoviše, to može biti obmana, čini nam se da govorimo o Bogu, da ga objavljujemo drugima, a zapravo govorimo o sebi. Da bi netko bio ‘bogoslov’, čitavo njegovo biće, sav njegov život, treba govoriti o Bogu, biti ispunjen Bogom. Tek neke svetce nazivamo ‘bogoslovima’, a mnogi zlikovci imaju diplomu teologa.«
Od godine 2014. radi i kao vjeroučitelj krizmanika u svojoj župi u Kaštel-Lukšiću. O tome kako stiže uskladiti svoj profesionalni i obiteljski život kaže: »Pitanje je stižem li uskladiti. Kod nas u Dalmaciji žena drži tri ‘kantuna’ kuće, a onaj četvrti, moj, stalno treba popravljati. U svakodnevnim životnim poteškoćama valja nam živjeti s nadom u Gospodina i u njegovu providnost i biti svjestan svoga siromaštva.«
