Pojam vremena predmet je interesa brojnih područja znanosti poput filozofije, fizike, meteorologije, lingvistike, ekonomije, medicine i drugih, a za svako je područje vrijeme nešto specifično. Kad se pojam vremena stavlja u kontekst ljudskoga zdravlja, ono ima široku lepezu značenja. Pa tako u poveznici vremena kao dimenzije tijeka života i zdravlja često se mogu čuti izjave poput: vrijeme je lijek, vrijeme liječi rane ili vrijeme ne liječi rane, s vremenom će biti bolje, zub vremena, vrijeme za oporavak, vrijeme za nas itd. Francuski filozof Henri Bergson vrijeme shvaća kao trajanje koje nije samo fizički medij i mentalni konstrukt, nego je ono i intuicija u kojoj se stječe prošlost, sadašnjost i budućnost. Nadalje, u svojem radu »Tajna vremena« don Živan Bezić navodi: »Ako za prostor možemo reći da je mjesto i scena bića, za vrijeme moramo kazati da je ne scena nego scenarij koji se z/biva na toj sceni.« Upravo taj scenarij vremena često je odrednica funkcioniranja ljudskoga bića koje se onda odražava na zdravlje ili bolest, odnosno na svakodnevnicu čovjeka.
Često postoje polemike o »vremenu koje liječi rane«. Proces žalovanja ovisi o opsežnosti gubitka koji se dogodio, o značenju toga gubitka za osobu i o brojnim osobinama osobe u žalovanju. Američka psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross koja je opažala i intervjuirala nekoliko stotina tisuća umirućih pacijenata u svojoj knjizi »O smrti i umiranju« navela je pet stadija žalovanja kroz koje osoba prolazi u suočavanju s neizlječivom bolešću. To su faze nevjerice, tuge, ljutnje, depresije i posljednja faza je faza prihvaćanja. Kübler-Ross kasnije je proširila svoju teoriju na bilo kakve teške osobne traume, kao npr. smrt voljene osobe, rastava, prekid veze, ovisnost, početak bolesti, neplodnost te druge životne teškoće i tragedije. Ona ističe da svi ne prolaze kroz sve faze i da se faze ne javljaju uvijek u istom redoslijedu. Većina ljudi koja dospije u fazu prihvaćanja postiže stanje smirenosti u vezi s razlogom svoje patnje. Do faze prihvaćanja treba proći određeno vrijeme. Za neke je osobe to vrijeme kraće i brzo se uspostavlja novi ritam života, a za neke to je dugi niz godina ili nikada ne prestaje. Postoje životne situacije koje vrijeme ne liječi i one su stanje kronične tuge. O tome svjedoče i iskustva obitelji ubijenih i nestalih žrtava iz Domovinskoga rata koje žive u kroničnoj tuzi za koju vrijeme nije donijelo olakšanje.
Svaka trauma, fizička ili psihička, utječe na cijelu osobu, na njezino tijelo, um i psihu te se odražava na cjelokupno funkcioniranje. Stoga je veoma važno vrijeme koje je potrebno u fazi oporavka od akutne krizne situacije do stvaranja uvjeta za obavljanje redovitih aktivnosti jer ono često može biti presudno u uspostavljanju normaliziranoga ritma. Ako se tijekom prvih šest mjeseci traumatski događaj i njegove posljedice uspješno ne liječe, osoba ulazi u drugu fazu poremećaja, znanu kao kronična faza. Kada je riječ o vremenu koje je važno u fizičkom zdravlju, poznato je da ono može biti presudno za život.
Tako na primjer bez zraka čovjek može prosječno izdržati tri do deset minuta, bez vode oko tri dana, bez hrane oko mjesec dana. Nadalje, u ugrožavajućim životnim situacijama poznat je vremenski termin »zlatni sat« kao vrijeme od nastanka stanja koje ugrožava život do dovoženja bolesnika na mjesto definitivnoga zbrinjavanja, odnosno u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. Zbrinjavanje životno ugrožene osobe unutar zlatnoga sata, pokazuju studije, povećava šanse za preživljavanje od 30 do 50 posto. Statistički podatci pokazuju da se u Hrvatskoj unutar zlatnog sata zbrine 76,6 posto ljudi. Pružiti pomoć na vrijeme, otkriti bolest na vrijeme, dobiti lijek na vrijeme može značiti i »vrijeme je život«.
