Blagodati ljeta povezane su sa suncem i toplinom koja privlači na izlazak u prirodu i boravak izvan zatvorenoga prostora. Iako treba biti oprezan kod izlaganja suncu ne samo zbog opeklina, nego i zbog štetnoga djelovanja ultraljubičastih zraka, važno je naglasiti da sunce ima mnogo pozitivnih učinaka na organizam. Među ostalim ono osigurava stvaranje vitamina D odnosno »vitamina sunca« koji se najviše stvara kao nusproizvod prilikom izlaganja suncu. Taj vitamin utječe na više od 1000 različitih gena koji upravljaju fiziološkim procesima u stanicama, s posebnim naglaskom na regulaciju metabolizma kalcija te funkcioniranje imunosnoga sustava.
Liječenje Sunčevim zrakama ili helioterapiju (grč. helios – sunce) primjenjivali su mnogi liječnici. Prva dokumentirana teorija i praksa solarne terapije seže iz Grčke. Među brojnima, najpoznatiji je Herodot, grčki znanstvenik iz 2. stoljeća, u čijoj je pisanoj ostavštini navedeno da se osobe narušena zdravlja trebaju izlagati suncu. U enciklopediji medicine Kanon medicine iz 1025. godine perzijski filozof i liječnik Ibn Sînâ <https://hr.wikipedia.org/wiki/Avicenna> opisao je različite načine sunčanja na morskom pijesku, a sunčanje je preporučio najviše za terapiju astme i išijasa. U 17. i 18. stoljeću sunčana se svjetlost rabila za ublažavanje skorbuta i rahitisa. Krajem 18. i u 19. stoljeću suncem su se liječile bakterijske infekcije, tuberkuloza, rane te razni oblici iscrpljenosti i bolesti. Pionir istraživanja učinaka sunčane svjetlosti švicarski je liječnik Oskar Bernhard (1861. – 1939.), koji je otkrio da sunčana svjetlost pridonosi zacjeljivanju rana. Stoga je za vrijeme Prvoga svjetskoga rata organizirao solarnu kliniku u Kindersolbadu u Njemačkoj.
koji se u najvećoj mjeri proizvodi kao nusproizvod izlaganja suncu
Nadalje, liječnik koji je popularizirao liječenje suncem bio je August Rollier (1874. – 1954.), koji se u liječenju pacijenata suncem počeo koristiti u klinici u švicarskom Leysinu 1903. godine. Još i tada se znalo da izravno izlaganje suncu može biti štetno pa je Rollier preporučivao sunčane kupke, a ne sunčanje. O tome je 1922. napisao u British Medical Journalu: »Pogrješno je mišljenje da je sunčana kupka učinkovitija ako se produlji ili provodi u doba kada je sunce najjače. Na to nas upozorava sama priroda.« Poznata Rollierova metoda terapije sunčanom svjetlošću bila je oprezna i postupna. U knjizi »Heliotherapy« izdanoj 1923. u Londonu opisan je postupak terapije sunčanom svjetlošću: Prvoga dana pacijent je bio potpuno prekriven bijelom plahtom koja se podizala tek iznad nožnih članaka koji su bili izloženi izravnoj sunčanoj svjetlosti pet minuta. Drugoga dana plahta se podizala do koljena, a izlaganje se produljivalo za još pet minuta. Svakoga bi se dana produžavalo vrijeme sunčanja i otkrivao veći dio tijela. To je trajalo otprilike tri tjedna, nakon čega bi bilo dopušteno slobodno sunčanje.
Zagovornik terapije suncem bio je i Niels Ryberg Finsen, islandsko-danski znanstvenik, koji je dobio 1903. godine Nobelovu nagradu za liječenje svjetlom lupus vulgarisa, posebnoga oblika tuberkuloze kože. U njegovu svjetlosnom institutu u Kopenhagenu pacijenti bi se ljeti liječili otvorenom sunčanom svjetlošću, a zimi su se rabile tzv. Finsenove svjetiljke s ultraljubičastim zračenjem.
Nadalje, mađarski biokemičar Albert Szent-Györgyi koji je 1937. godine dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju medicine jer je izolirao vitamin C, u svojim dokumentima navodi među ostalim da tijelo dobiva energiju iz sunca. Do otkrića penicilina 1938. godine liječnici su često pacijentima propisivali liječenje sunčanjem, no nakon toga helioterapija je polako počela padati u zaborav, a danas se ponovno počela više uvažavati i o njoj se raspravlja u krugovima zdravstvenih profesionalaca.
