Država je zabrinuta zbog nataliteta i demografskoga odumiranja. Održavaju se brojni simpoziji i tribine, donose se i mijenjaju strategije, a nas je sve manje. U čemu je problem? Svojedobno je pok. don Anto Baković upozoravao na taj problem, ali je bio medijski ismijavan. Čak ni od vlastite Crkve nije imao glasnu potporu. Danas se aktualiziraju nove strategije, koje bi ponovno mogle ostati mrtvo slovo na papiru.
Ako se želi provoditi i ostvariti demografska obnova, to bi trebala biti prije svega obveza države, a tek nakon toga jedinica lokalnih zajednica. Zašto? Zato što postoji čitava lepeza razlika između bogatih i siromašnih lokalnih jedinica koje ne mogu prigodnim novčanim davanjima poticati rađanje djece. Lokalna prigodna davanja uvijek su dobro došla potrebitima, ali su istodobno neizravna potvrda da se neke strukture lokalnih vlasti osjećaju »grješno« i žele poboljšati dojam pred izbore. Lakše je i jeftinije dati prigodnu pomoć nego izgraditi dječji vrtić i sufinancirati njegov rad. U tome su uvijek bile uspješnije bogatije sredine, nekada Zagreb i poneki bogatiji gradovi. Bilo je i pojava da su se neki čak i doseljavali u takva mjesta kako bi ostvarili određene povlastice. Njihovim je gradonačelnicima to služilo za samopromociju. Siromašnije sredine to si nisu mogle priuštiti, a ne mogu ni danas, pa se to odmah pripisuje nesposobnosti upravljanja.
Dodatan je nedostatak takvih pomoći činjenica da je primljena pomoć samo prigodna, brzo se potroši. Kako tomu doskočiti i promijeniti takva politiziranja u konkurenciji bogatijih i siromašnijih?
Trebala bi uskočiti država. Prije svega omogućiti besplatne udžbenike za svu djecu na školovanju, uključujući i besplatan prijevoz gdje je to potrebno. Doplatak za djecu treba pripadati svakomu djetetu bez uvjeta imovinskoga cenzusa (primjer Njemačka). Na moguće pitanje i prigovor tko će namaknuti potrebna sredstava prijedlog je: uvesti poseban doprinos za dječji doplatak, za sve koji plaćaju doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Dakle po načelu solidarnosti taj bi doprinos trebali plaćati svi zaposleni, pa i oni bez djece. Veća plaća – veći doprinos, a za uzvrat i bogati bi ostvarivali pravo na doplatak za svoju djecu. To bi pridonosilo boljemu životu svake obitelji s djecom, a posebice siromašnih. Takvim automatizmom smanjila bi se administracija u mirovinskom i poreznim upravama jer bi nestala potreba skupljanja raznih potvrada o prihodima i njihovoj provjeri.
U početku naše države Zakon o radu koji je stupio na snagu 1996. godine priznao je svim ženama s djecom pravni status »majka odgojiteljica«, prema kojem su majke s četvero ili više djece trebale ostvarivati pravo na mirovinski staž i druga prava koja im pripadaju prema drugim propisima. Nažalost drugi propisi nisu doneseni i majke koje su se odlučile na više djece ostale su bez staža i drugih prava. Protekom godina nešto se ispravljalo, ali su majke ipak ostale prevarene. U susjednim državama (Slovenija, Srbija) priznavale su se dvije godine mirovinskoga staža za svako dijete. Hrvatska danas priznaje samo šest mjeseci.
Hrvatska udovica, ako je bez djece, može ostvariti pravo na obiteljsku mirovinu samo ako je postala udovica nakon 50. godine, a prije mirovinske reforme to je pravo ostvarivala već sa 45 godina. Često su to bile žene koje su se rano udavale pa su djeca prije njihovih navršenih 50 godina završila redovita školovanja ili su postala punoljetna, što je opravdan razlog da se udovicama prema novom zakonu ne priznaje pravo na obiteljsku mirovinu u svojstvu udovice. Država je takvim mirovinskim propisima davala poruku budućim majkama da se što kasnije udaju i da što kasnije rađaju djecu, što je u potpunoj suprotnosti s deklariranim politikama posebne skrbi za obitelj i natalitet.
Ako žena postane majka između 20. i 30. godine i rodi jedno ili četvero djece, pa najmlađe dijete postane punoljetno prije njezinih 45 godina, tada u slučaju da njezin suprug, otac djece, umre ili pogine prije njezinih doživljenih 50 godina, ona kao majka i udovica nema nikakvih prava. Ostavljena je boriti se i snalaziti sama na tzv. tržištu rada. Ako i ostvari ukupan mirovinski staž do svoje 65. godine, mirovina će joj biti minimalna. Država joj ne priznaje što je prije radila i skrbila se za svoju djecu. Eventualno priznatih šest mjeseci za svako dijete priznaje se samo za ispunjavanje minimalnih uvjeta, ali ne i za visinu mirovine. Nije važno radi li se o jednom djetetu ili četvero i više djece.
Zakon daje mogućnost ostvarenja udovičke mirovine samo u slučaju kada bi barem jedno dijete, najčešće najmlađe dijete, bilo na redovitom školovanju nakon navršene 18. godine. Međutim, budući da je takva brojnija obitelj u pravilu siromašnija, rijetko se događa da je jedno od više djece na redovitom školovanju ili studiranju.
Država, zapravo oni koji govore u ime države, svojim zakonskim propisima uopće ne uzima u obzir takve situacije, što je očito iz naših ovdje opisanih primjera i usporedba. Očito je da nitko ne misli na hrvatske nacionalne interese.
