Razilaženje predsjednika države i ministra obrane oko načina i datuma umirovljenja zapovjednika Počasno-zaštitne bojne svojim politiziranjem poslalo je lošu poruku javnosti. U sjenu je stavljen i ponižen hrvatski branitelj i zapovjednik brigadir, nositelj brojnih odlikovanja. Stavljen je u položaj »magarca preko kojega se tuku konji«. U javnosti se stvorila atmosfera »za« ili »protiv« prestanka radnoga odnosa uz pravo na mirovinu. Zato je potrebno analizirati taj slučaj u skladu s nazivom rubrike u kojoj se često pokazalo da propisi i pravo nisu u skladu s pravdom. Navođenjem i citiranjem pojedinih članaka zakona nastoji se omogućiti prosuđivanje u čemu je problem i gdje je istina. Kod toga treba polaziti od Ustava i njegovih temeljnih načela pa u skladu s tim tumačiti sve druge zakone, koji ne smiju u svojoj primjeni proturječiti Ustavu, a ni pravdi, posebice ako je riječ o pravdi za pojedinca, u ovom slučaju vojne osobe.
Ustav RH propisuje u čl. 100. da je predsjednik Republike vrhovni zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske i da imenuje i razrješuje vojne zapovjednike u skladu sa zakonom. Dakle, imenovanje i razrješenje vojnih zapovjednika ustavno je ovlaštenje predsjednika države. Međutim, pojedinosti postupka imenovanja i razrješenja vojnih zapovjednika regulirane su trima posebnim zakonima, a to su Zakon o obrani, Zakon o službi u oružanim snagama RH i Zakon o pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba.
Zakon o obrani (Narodne novine, br.: 73/13, 75/15, 27/16, 110/17, 30/18 i 70/19) u čl. 7. st. 1. ponavlja ustavnu odredbu da je predsjednik RH vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, pa u točki 10. propisuje da predsjednik RH imenuje i razrješuje dužnosti vojne zapovjednike u Oružanim snagama na ustrojbenim mjestima brigadira, ali vezano uz prijedlog načelnika Glavnoga stožera i uz suglasnost ministra obrane. Prema tomu zapovjednika u svojstvu brigadira predlaže načelnik stožera s kojim treba biti suglasan ministar obrane. Tek nakon toga takav prijedlog za imenovanje dolazi predsjedniku Republike. Dakle, taj zakon predviđa u postupku imenovanja prethodnu suradnju (dogovor) ministra obrane s načelnikom Glavnoga stožera. Zaključak je da ministar obrane nema samostalno pravo predlaganja i razrješenja zapovjednika u položaju brigadira.
Zakon o službi u oružanim snagama RH (NN, br.: 73/13, 75/15, 50/16, 30/18 i 125/19) u čl. 50. propisuje uvjete i rokove imenovanja na dužnost zapovjednika, pa tako u stavku 4. propisuje da se zapovjednu dužnost na istom mjestu može obnašati najdulje četiri godine. Sljedeći st. 5. propisuje da se nakon isteka 4 godine može produljiti obnašanje još do dvije godine.
U čl. 205. st. 1. u drugoj je alineji točke 9. propisano da djelatnoj vojnoj osobi – brigadiru prestaje vojna služba na temelju rješenja ministra obrane zbog potreba službe i u skladu sa zakonom kojim se uređuju prava iz mirovinskoga osiguranja djelatnih vojnih osoba s istekom posljednjega dana kalendarske godine u kojoj navršava 58 godina života i 40 godina mirovinskoga staža.
U konkretnom slučaju kod primjene naprijed navedenih zakonskih odredaba treba poći od sljedećih činjenica: zapovjednik Počasno-zaštitne bojne rođen je 4. studenoga 1964. godine pa na dan prestanka službe s pravom na starosnu mirovinu (15. listopada 2021.) ima tek doživljenih 56 godina, 11 mjeseci i 11 dana.
Nakon isteka 4 godine zatraženo je i korišteno produljenje samo jednu godinu i to do 15. listopada 2021. U skladu sa zakonom, moglo se tražiti produljenje još jednu godinu, do 15. listopada 2022., no traženo je produljenje samo do kraja ove 2021. godine, dakle samo za dva i pol mjeseca (a ne za još jednu godinu, što se moglo tražiti sukladno propisu). Odbijanje toga kratkoga produljenja opravdava se »potrebama službe«. S tim u vezi može se postaviti pitanje motiva za odbijanje, a kao objektivan razlog za traženje produljenja radnoga odnosa navodi se potreba smirenoga uhodavanja novoga zapovjednika i njegova preuzimanja dužnosti. Drugi mogući razlog produljenje službe za samo dva i pol mjeseca može biti i subjektivan, vezan uz način izračuna visine mirovine.
Naime Zakon o pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba (NN, br.: 128/99, 16/01, 22/02, 41/08, 97/12 i 118/12) u čl. 6. propisuje da na temelju rješenja nadležnoga ministra o prestanku službe, zbog »potreba službe« djelatnik može ostvariti pravo na starosnu mirovinu bez obzira na godine života kada navrši mirovinski staž od najmanje 30 godina i od toga ima najmanje 15 godina mirovinskoga staža na dužnostima. Vjerojatno je ta navodna »potreba službe« korištena kao razlog. Odredbe sljedećega članka 7. propisuju da se u obračunsko razdoblje za izračun visine mirovine uzima deset najpovoljnijih uzastopnih godina. U ovom slučaju brigadir je oštećen jer mu se iz obračuna izuzima posljednja godina, jer u njoj nema punih 12 mjeseci osiguranja. To je vjerojatno i dodatni razlog zašto se tražilo produljenje samo za dva i pol mjeseca. Zašto nije uvaženo?
Iz svega toga proizlazi određena neusklađenost između zakonskih propisa navedenih zakona, zbog čega su moguće današnje neusklađenosti i inat na štetu čovjeka koji je svoj život posvetio obrani domovine. Na kraju s mogućom gorčinom u duši, zbog šikanoznoga korištenja nejasnih zakonskih odredaba, relativno mlad odlazi u mirovinu.
