Franjevca Eugena Kukinu završetak Drugoga svjetskoga rata zatekao je na Trsatu kao vikara samostana. Uz sva izvanredna zbivanja tih mjeseci pogodila ga je i bolest – blaži izljev krvi u mozak, zbog kojega je bio smješten u bolnici na Sušaku.
Bio je na glasu kao vrstan pastoralac, osobito za vrijeme svoje službe u Cerniku. Jedan od njegovih suvremenika o. Julije Jančula, subrat iz samostana u Cerniku, o Kukini je zapisao: »Propovijedi su mu bile jednostavne i praktične upute u zauzeti kršćanski život. Uspijevao je pridobivati i mlado i staro za aktivni život s Crkvom (Treći red, Katolička akcija). Za duhovnu obnovu obitelji naručivao je predavače iz Zagreba: Sofiju Brajšu, Luku Perinića, Metzgera, Deželića… Preporučivao je vjernicima filmove i oglašavao ako je stigao kakav dobar film. Sam je prikazivao filmove u samostanskoj dvorani. Dolazile su često i prikazivane predstave, akademije, hodočašća (1921. – 1940). Poticao je na čitanje katoličkoga tiska.« Svjedočanstvo je u Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća prenio i don Anto Baković.
Baković je rekonstruirao i zastrašujuće okolnosti ubojstva svećenika i franjevca Kukine. Kada je bio pri kraju liječenja u bolnici na Sušaku u listopadu 1945. u bolnicu je Ozna poslala ubojicu. Prerušen u pacijenta, ubojica je franjevca Kukinu usmrtio višestrukim ubodima kuhinjskim nožem. Identitet ubojice nikada nije otkriven, no kako pojašnjava Baković, u to se vrijeme znalo da je ubojstvo organizirala Ozna iz Nove Gradiške.
Fra Eugen Kukina u predratno ili ratno vrijeme nije bio ni na koji način politički izložen kao simpatizer neke stranke ili režima, no poredak i zakone svjetovne vlasti – od monarhijske Jugoslavije do NDH – obdržavao je kao i drugi građani koji su živjeli u tim državnim tvorevinama. Presudno je iz perspektive jugoslavenskih komunista, dakle, bilo nešto drugo – njegov pastoralni angažman.
Boravak u bolnici na Sušaku u danima poraća bio je, čini se, koban i za još jednoga svećenika, Srećka Blaževića. On je pod još nerazjašnjenim okolnostima – premda postoje vrlo čvrste indicije da je bio otrovan – nađen mrtav u bolnici krajem 1946. godine. Prije nego što je trebao biti otpušten iz bolnice svećenik Blažević iznenada je preminuo. No odmah je njegova koža poprimila čudan izgled pa su stoga neki liječnici pretpostavljali da je otrovan.
Svećenik Srećko Blažević uz svoje je pastoralne aktivnosti bio i dugogodišnji predsjednik Hrvatske seljačke zadruge u Cerniku, predsjednik novčane zadruge te predsjednik pjevačkoga društva »Tomislav«. Po dolasku u Jelenje župnik Blažević bio je i inicijator brojnih laičkih organizacija – Hrvatski katolički omladinci, Društvo katoličkih muževa, Društvo djevojaka Marijanske kongregacije… Takve angažmane u predratnim i ratnim godinama komunisti i njihovi simpatizeri pažljivo su bilježili.
Među organizacijama i pokretima koje je inicirao župnik Blažević u župi Jelenje zacijelo se pronašao i Franjo Grabar, intelektualac, pjesnik i mladić koji je duboko promišljao o duhovnom pozivu. Zbog zdravstvenih razloga napustio je sjemenište u Travniku i upisao gimnaziju na Sušaku. U teškim ratnim okolnostima pomagao je u spašavanju Židova. U svojim je pjesmama anticipirao smrt. Pripremao se za polazak u bogosloviju, no na dan mature u srpnju 1944. godine ubijen je na stubištu sušačke gimnazije. Njegove posljednje riječi bile su: »Bože, smiluj im se za sve!« U rukama je imao knjigu Mate Ujevića »Plodovi srca i uma«.
Na popisu Riječkih mučenika još je jedan župljanin župe Jelenje, laik Nikola Maljac. Istaknuti član Katoličke akcije, osoba velike pobožnosti i dobrote. Iako je nekim partizanskim skupinama nosio hranu u šumu, za komunističko jednoumlje postojala je samo jedna podjela – na članove i simpatizere Partije i one koji to nisu i koji su, shodno tomu, neprijatelji. Maljca su 1942. partizani zarobili, teško mučili, a prema sjećanjima suvremenika njega su komunisti razapinjali i palili. Vrhunac mučenja bilo je urlikanje njegovih progonitelja: »Neka mu sad pomogne onaj komu se moli.« Maljac, koji je i sam kazivao kako bi jednoga dana bio spreman podnijeti mučeništvo u ime vjere, ubijen je iz mržnje prema vjeri. Njegovo izmučeno i spaljeno tijelo bačeno je u jednu od komunističkih jama.
Uz Juliku Pretner, sestru i župnu domaćicu svećenika Josipa Pretnera koju su partizani u Liču ubili 1943. godine, još je jedna žena na popisu Riječkih mučenika – Marija Jakovac iz župe Mrkopalj. Majka i radišna žena koja je uvijek bila na raspolaganju svojoj obitelji, tako su je pamtili sumještani. Osim nedjeljnih misa, vjeru je svjedočila i angažmanom u župnoj molitvenoj zajednici. Partizani su je 1945. uhitili, teško premlatili i onda pred očima djece odveli. Strijeljana je u Delnicama. Razlog zbog kojega je u samoj završnici rata partizanska ruka oduzela i njezin život bila je činjenica da je jedan od njezinih sinova bio pripadnik oružanih snaga NDH. Njezine su posljednje zabilježene riječi, u trenutcima kada su je partizani odvodili iz njezina doma, bile: »Za Krista Kralja i u hladan grob!«
Završetak
