»Kada me netko pita odakle sam, što da mu kažem? Jesam li Hercegovka? Ne. Nisam ni Hrvatica ni Švicarka. Ali katolikinja jesam. Zbog svoje vjere odmalena znam tko sam i što sam. Za nas mlade u Švicarskoj vjera je temelj identiteta.« Te riječi Katarine Karačić (24) iz Luzerna s lakoćom bi vjerojatno potpisao svaki od oko 1200 sudionika 44. »Rumenoga lista«, susreta mladeži hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj. Lako ih se, naime, ispred velebne crkve u Einsiedelnu u subotu 24. rujna moglo čuti kako razgovaraju sad na njemačkom, sad na hrvatskom. Neki od njih nadaju se povratku u domovinu roditelja, a drugi na to i ne pomišljaju. No ono što ih bez razlike okuplja upravo je Crkva; vjera u Krista, ali i kršćansko zajedništvo, o kojem se osobito brine 14 hercegovačkih franjevaca.
»Cilj je ‘Rumenoga lista’ jednostavno se približiti mladima. Svake godine zato organiziramo program baš za njih – predavanje u dvorani opatije, križni put na otvorenom, ispovijed i misu u einsiedelskom svetištu te zabavnu večer u kulturnom centru ‘Zwei Raben’. U zadnje vrijeme intenzivnije radimo s mladima, pa tako dvaput godišnje organiziramo i njihove međumisijske susrete. No i nas je u odnosu na prethodne godine iznenadilo što je dvorana za predavanje danas bila dupkom puna. Mladi su se očito zaželjeli susreta jer se dvije godine nisu mogli sastati zbog pandemije. Ni obilna ih kiša nije mogla od toga odvratiti«, objašnjava fra Antonio Šakota (36) iz Hrvatske katoličke misije u Zürichu, koji je bio zadužen za organizaciju susreta. A jedan od poticaja dolasku velikoga broja mladih, ističe Šakota, nesumnjivo je i to što je predavač i predvoditelj misnoga slavlja bio fra Marin Karačić, franjevac kojega su mladi u Švicarskoj i ranije upoznali po njegovim popularnim duhovnim pjesmama.Da pjesma ima osobito mjesto u životu Hrvata u Švicarskoj svjedoči i misijska suradnica u Sankt Gallenu Jelena Kučak Vujnović (45), koja je za glazbeno sudjelovanje na »Rumenom listu« pripremala 30-ak mladih iz svoje misije. »Osim dječjih zborova te zborova mladih i odraslih vodim kateheze za prvopričesnike i krizmanike, a radim i u tajništvu misije.« Posla, kaže, ima napretek jer 3000 vjernika iz 700 obitelji sanktgallenske misije živi unutar više zajednica raspršenih na površini od oko 1500 četvornih kilometara. No veličina teritorija ipak nije najveća zaprjeka radu s mladeži. »Mladi pomalo poprimaju švicarski mentalitet koji je dosta rezerviran, tako da treba pronaći ‘šifru’ da bi se do njih doprlo. No problem im je često i hrvatski jezik, koji sve teže govore.«
Mihael Sertić (27), rodom iz Virovitice, u Einsiedeln je došao s dvadesetak Hrvata iz zajednice koja se svake nedjelje okuplja u Buchsu, gradu koji pripada Hrvatskoj katoličkoj misiji Graubünden. No svoj dom 2017. nije pronašao u Švicarskoj, nego u graničnoj austrijskoj pokrajini Vorarlbergu, gdje živi u gradu Wolfurtu. »Sestra je prva probila led. Provevši kod nje zimske praznike, svidjelo mi se i odlučio sam trajno ostati. Nisam otišao iz Hrvatske ni iz nužde ni iz ljutnje, nego posve spontano«, svjedoči Sertić.Da se život Hrvata u Švicarskoj umnogome promijenio potvrđuje i Ilija Gučanin (56) iz misije u Graubündenu, koji na »Rumeni list« dolazi već tridesetak godina. »Teško je uspoređivati ozračje iz devedesetih s današnjicom. Bili smo tada jako zagrijani za promociju domovine, a bilo nas je i mnogo više. No naša se djeca rađaju i odrastaju u posve drukčijem društvu.« Rodom iz Nove Bile u Bosni i Hercegovini, Gučanin je tek jedan od nebrojenih Hrvata koji su se u Švicarsku zaputili na rad, a izvan domovine ih je zadržao – rat. »Došao sam 1988., sa 21 godinom i planom da nešto zaradim, kupim dobar automobil i vratim se kući. No zbog rata se nikad nisam vratio, a nakon mene u Švicarsku su došla i četvorica moje braće i sestra.«
Na »Rumeni list«, kao i brojni vjernici koji se više ne ubrajaju među mlade, došao je da obnovi uspomene, ali i da podupre »svoje« mlade. »Imam četvero djece i bila mi je i čast što je baš moj sin Anto nosio križ na križnom putu. Najveće mi je zadovoljstvo znati da sam djecu odgojio kršćanski.«
Tragove toga kršćanskoga odgoja bilo bi neispravno tražiti ondje gdje bi ih čovjek očekivao u Hrvatskoj. Pa ipak ih nije teško prepoznati. Divljenja je vrijedan prizor stotina mladih koji molitve križnoga puta razmatraju toliko pažljivo da je u zraku čuti tek kapanje kiše po njihovim kabanicama; ali i kako ih – i u međumisijskom zboru, ali i u društvenoj dvorani – povezuje upravo zvuk hrvatske pjesme. »Doći na probu crkvenoga zbora nedjeljom odmor je za dušu nakon čitavoga tjedna«, objašnjava Lorena Lovrinović (18) iz Züricha. »Imati takvo mjesto za sebe nama znači sve.«
