Prvi dan Nove godine obilježen je Marijom koja je Bogorodica. Mogla je zato imati povlašten položaj da je u radosti rođenja posjete znameniti ljudi, a došli su joj neočekivani gosti. Piše sveti Luka: »Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama.«
Marija je Bogorodica. Spletom osjećaja bilo je ispunjeno njezino srce u trenutku rođenja malenoga Isusa. Riječi anđela su se ostvarile. Donosi na svijet malenoga Boga. Njezin muž, pravedni Josip, nalazi se uz nju. Nije ju napustio. Njih dvoje, u hladnoći špilje, zajedno prolaze muke rađanja. Nema nikakvih drugih likova, nitko im ne pomaže jer im nisu pomogli ni kada su smještaj tražili u obližnjoj krčmi. Sami su, radost rođenja mogu međusobno podijeliti, a još više strah od samoga događaja rođenja: »Hoće li porod biti uspješan? Kakvo će se dijete roditi? Što će biti od toga djeteta?« Kada se o Mariji razmišlja kao o Bogorodici, ne valja imati pred očima samo nju i rođenoga Isusa. Trenutci Marije i Josipa pred sam čin rađanja iznimno su napeti: »Kako se Bog može roditi u špilji, zanemaren od svih?« Možda je to bila i najveća kušnja koju su u čitavu periodu trudnoće doživjeli. Pa čak veća i od Josipova nauma da je potajice napusti. Što se tomu svetomu paru moglo motati po glavi dok su u bolima poroda zajedno riskirali poroditi Dijete u špilji? Kada je Isus došao na svijet, boli rađanja ubrzo su se zaboravile, kao i kod svake trudnice na porodu. No zabrinutost, taj maleni crv, ponovno se migoljila. Da, Marija je Bogorodica, ali to je i njoj i Josipu trebao još netko reći. Osobe koje će ih razumjeti.
»U tom kraju bijahu pastiri.« Oni su noću čuvali stražu oko svojih stada. Nije li neobično da su baš oni pohitili u susret Djetetu? Oni su poput Davida, najmlađega od Jišajevih sinova koji je iznenađujuće izabran za kralja. David je bio odbačen od svoje braće, otac ga nije ni doveo na izbor za pomazanje pred proroka Samuela jer je bio najmlađi pa kao takav i nedorastao da bude pomazan, a kamoli da vodi narod. Ovi pastiri koji su bili na rubu grada i noću dežurali kod svojih stada, izabrani su da prvi upoznaju Dijete. Sada je Bog izabrao pastire, ne nekakve znamenite ljude, da prvi dođu do Isusa. I upravo oni, jednostavni pastiri, mogu razumjeti Mariju i Josipa u njihovim razmišljanjima. Radost rođenja iskreno se može podijeliti ne s onima koji smatraju da su dostojanstvenici, nego s onima koji o tome nikada nisu ni pomišljali. Pastiri oko Bogoroditelja divan su primjer međusobnoga razumijevanja.
Ivan Zlatousti događaj rođenja tumači u svojoj božićnoj homiliji. Sebi u veličanstvenu događaju daje skromnu ulogu po kojoj izabire upravo ovo najvažnije: »Gle novo i čudesno otajstvo! Moje uši odjekuju pjesmama pastira! Ne svira sada neka meka melodija, već ispunjeno pjeva nebesku himnu! Anđeli pjevaju! Arhanđeli su uklopili svoje glasove u harmoniju! Kerubini pjevaju svoju radosnu pohvalu! Serafini uzvisuju njegovu slavu! Sve se pridružuje ovoj svetoj gozbi: vide božanstvo na zemlji, a čovjeka u nebu. (…) Budući da se svi raduju, i ja se želim radovati. Želimo podijeliti ovaj zajednički ples, proslavimo ovaj blagdan! I sudjelujem: niti prebiranjem žica harfe, niti tresem štap, niti glazbom frule, niti držim baklju, nego – držim u svojim rukama kolijevku Kristovu!«
U kršćanskom životu često je sličnih kušnja u kojima čovjek misli da je zaboravljen. Ponekad je to trenutak koji boli jer se na dobrotu doživi trpljenje. Kada čovjek, čim pokazuje blago lice, postaje iskorištavan, zanemaren, odbačen, nasamaren. No ne valja tada zatomiti svoje srce. Ni pastiri nisu. Oni su u tišini noći čuli dječji plač. Pastiri su se uputili prema Isusu. Pohitili su izvidjeti što se događa, razumjeli su što znači u noći biti napušten od svih kao da su i sami imali iskustvo samoće odgoja djece. U metežu svojih briga pronašli su Dijete. U vrtlogu teškoga života prvi su upoznali Boga. Možda se kolijevka Kristova može doživjeti kada kršćanin udalji iz svojega života sve ono što misli da je pompozno: društvene mreže na kojima se želi prikazati u najboljem svjetlu ili druženje s ljudima koji su u isto vrijeme popularni i nezainteresirani za brige drugih? Tada se mogu i susresti pastiri, jednostavni ljudi koji suosjećaju sa stvarnim životom.
Gospodine, koji si potaknuo pastire da prvi dožive radost rođenja, osposobi nas da s ljudima koji su iskusili stvarnost surovosti života pronalazimo zajedništvo, zahvalnost i postojanost u vijeke vjekova. Amen.
