Nije neobično o posebnim prigodama u crkvenoj godini u župama vidjeti i čuti predstave, priredbe i recitacije. Božić, Uskrs, Majčin dan, Dan očeva… Jedna takva naizgled obična predstava zapela je za oko, ali i uho Glasu Koncila. Iz katedrale sv. Jakova u Šibeniku pristigla je vijest da je na Cvjetnicu odigran mjuzikl »Učitelja tražim« u četiri slike s proslovom, autorsko djelo župljana, supružnika Darija i Jelene Mikulandre. Nije dugo trebalo da autoricu glazbe upitamo odakle mjuzikl u župi, tko to traži učitelja te kako to da već sedma generacija djece glumi u mjuziklu.
U radu s djecom, napominje Jelena Mikulandra, uvijek se trudi pronalaziti načine kako ih zadržati što dulje u crkvi, a ne samo u godinama priprave za prvu pričest i sakrament potvrde. Jeleninu suprugu Dariju tako je došla ideja da osmisle mjuzikl za djecu koji bi, uz potporu župnika i časnih sestara, prezentirali i izvan župe, širom biskupije i metropolije.
Kako u predstavi glume djeca iz dječjega zbora, kojemu je upravo Jelena voditeljica, nije bilo neobično da se napravi mjuzikl jer »zbor bez glazbe ne ide, a tekst zapravo nadopunjava ono što se glazbom nije izreklo«. Budući da Dario ima dar za pisanje tekstova, Jelena se tako, kako sama kaže, neplanirano upustila u skladateljske vode. No glazba joj, budući da je završila pedagoški smjer Muzičke akademije, nije strana. »Budući da je to moje gotovo prvo skladateljsko iskustvo koje je išlo ovako javno u svijet, nisam uopće u početku znala ni što ni kako. Suprug je napisao tekst i čekalo se mene.« Nakon čitanja teksta nastojala je uistinu proživjeti ono što proživljavaju likovi. U početku se, priznaje, bojala da će joj trebati puno vremena, no na kraju je glazba sama dolazila. Osjećaji koje je tekst budio u njoj pretakali su se u glazbu. »Uz melodiju napjeva ‘Narode moj ljubljeni’ i skladbu ‘Tmina’ Alfreda Fluryja sve drugo je originalna glazba koja je uz svaku generaciju ipak bila podložna malim ritamsko-melodijskim i intonativnim korekcijama«, napominje Jelena.
Praizvedba mjuzikla bila je 2006., a s novim generacijama djece nizali su se i nastupi 2008., 2009., 2012., 2015., 2019. te ponovno ove godine. Radnja se, prepričava nam sugovornica, zbiva na jeruzalemskim ulicama 33. godine poslije Krista. Sara i Elia, djeca čija se imena ne spominju u Bibliji, susreću se u Jeruzalemu. Naizgled bez ikakve veze, ubrzo postaju svjesni činjenice: tražeći Učitelja, postali su svjesni svojega zajedničkoga svjedočanstva njegove muke i smrti. U traženju Učitelja susreću prijatelje i ljude jeruzalemske svakidašnjice, a među njima i svoje sunarodnjake, Galilejce. Traženje Učitelja kulminira Kalvarijom, razočaranjem, ali i misterijem Uskrsa, nove radosti koju im je sam Učitelj podario.
»S obzirom na to da sam službeno zaposlena u biskupiji, red je da na mene padne 90 posto posla. Djeca dakle uče sa mnom na individualnim susretima i tekst i glazbu, zbor uči zborske dijelove, cjeline se polako spajaju dok ne dobijete cijelo djelo«, opisuje tako autorica Mikulandra pripreme za mjuzikl koje traju najmanje dva mjeseca. No nije sama. »Veliku zahvalnost dajem Bogu što svi jednako i zajedno ‘dišemo’ u župi«, napominje. Župljanka Ana Paić zadužena je za kostimografiju, tehnički dio pri samom kraju uglavnom pokrivaju župnik Krešimir Mateša, župna katehistica s. Mandica Starčević, suprug Dario i snimatelj.
»Uz mjuzikl tu je i redoviti župni život, probe zbora i slično, pa bude puno posla. U crkvi nikad nije dosadno! Bogu hvala«, dodaje sugovornica.
Reakcije djece, roditelja i ostale publike, svjedoči, uvijek su bile vrlo pozitivne. Posebno su oduševljeni roditelji koji se na dan izvedbe uvjere da se silni trud uložen u mjuzikl uistinu isplatio. »Djecu uvijek drži mala napetost jer jedno je glumiti u praznoj katedrali, a drugo pred punom crkvom kao što je bilo i ovaj put. Bude tu i improvizacija i preskakanja teksta, ali uvijek im kažem: ‘Bitno je da je sve izrečeno, držali se originala ili improvizirali. Osim mene, supruga i s. Mandice nitko ne zna tekst. Prema tome ne smijete pokazati na licu da ste nešto preskočili ili zaboravili.’« Budući da je to prvi takav nastup nakon trogodišnje stanke, djeca su na kraju mjuzikla bila vidno uzbuđena i sretna, dodala je.
Ove godine sudjelovalo je dvadesetak djece i to je uglavnom uvijek otprilike tako, napominje autorica. »Mi smo ipak ‘stara’ župa koja svake godine ima sve manje naseljenih. Trend iseljavanja iz staroga dijela grada konstantno je prisutan.«
»Svakako da«, spremno odgovara sugovornica na pitanje mogu li djeca kroz glazbu i glumu bolje razumjeti i doživjeti Isusov život i ono što Crkva slavi. »Kada djeca sama izgovaraju riječi i glume situacije koje su se uistinu dogodile u povijesti čovječanstva, sigurno je lakše razumjeti Veliki tjedan i Uskrs. Naravno, godine odrastanja i sve ono što ih kroz život okružuje trebalo bi biti put k otkrivanju vlastite vjere. Sve ovo i jest poticaj za budućnost, da se sjete svega ovoga i počnu sami tragati za Uskrsnulim kada ih život odvoji od Crkve i kad počnu kušnje i izazovi života«, zaključila je Jelena Mikulandra.
