Proslava Međunarodne godine stakla, koju su Ujedinjeni narodi proglasili 2022., u Hrvatskoj se izložbama protegnula sve do kraja 2023. No u dvije »staklene godine« – posve u skladu s objavom Međunarodne komisije o staklu, koja je umjetničku vrijednost stakla spomenula tek nakon informacijske, kemijske, medicinske, energetske, astronomske, ekološke i povijesne – jedva je tko spomenuo najveću i najraspršeniju zbirku umjetničkoga stakla u Hrvatskoj. Riječ je, naravno, o vitrajima što rese pročelja i zidove hrvatskih crkava. Premda očuvana povijest te mahom anonimne zbirke seže tek do 1845., kada su u Münchenu nastali vitraji za zagrebačku katedralu – a i njezinu se autohtonu umjetničku povijest može pratiti tek od kraja 19. stoljeća – vitražna su ostvarenja postala i najprepoznatljivijim izričajem hrvatske sakralne umjetnosti novoga doba te se šarenilo njihova sjaja sa stakala i danas prelijeva koliko na slike i grafike toliko i na kolaže i mozaike.
Zlato hrvatskoga stakla razaznaje nešto od vječnosti
No nesumnjivo je najpodesnija tema te »umjetnosti prosvjetljenja« upravo blagdan »svjetla na prosvjetljenje naroda« – Božić. A upravo božićna ikonografija u »produljenoj« godini stakla slavi i važan povijesni preokret. Naime, božićnu toplinu kakvu skoro bez iznimke prikazuju hrvatski vitraji u betlehemski je prizor unijela sv. Brigita Švedska, kojoj se ove godine navršila 650. godišnjica smrti. Tek je, naime, proslavljenost njezinih spisa uspjela Mariju što počiva bez Isusa i Josipa koji spava izvan štalice zamijeniti Djevicom što »s dubokim poštovanjem kleči u molitvi« i Josipom što »plače od radosti« pred »Bogom, Gospodom i Sinom«. Pa ako i Pismo upozorava da se mudrost »ni sa zlatom ni sa staklom ne poređuje«, zidine su vječnoga Jeruzalema u Ivanovu viđenju ipak »od čistoga zlata, slična čistu staklu«. Stoga će i tragatelj za mudrošću u probranu zlatu hrvatskoga stakla lako razaznati nešto od vječnosti.
