Molitva i duhovni život toliko su prisno povezani da je sv. Terezija Avilska, koja u Crkvi slovi kao naučiteljica molitve, izjavila: »Postoji samo jedan put do savršenstva, a to je molitva. Ako vam itko kaže nešto drugo, zavarava vas.« Molitva je neophodna kako bi čovjek mogao potpuno ostvariti sebe, jer on to može samo u odnosu s Bogom, budući da taj odnos nije nešto njemu pridodano nego je čovjek sastavni dio njegove biti.
Danas, i na hrvatskom jeziku, ima mnogo knjiga koje govore o molitvi i koje vjerniku mogu biti od velike pomoći u njegovu duhovnom životu. U tom smislu nezaobilazan je Katekizam Katoličke Crkve koji, u svojem četvrtom dijelu, naširoko obrađuje područje kršćanske molitve. O silnoj važnosti molitve za duhovni život i apostolsku plodnost Crkve svjedoče i brojne zajednice posvećenoga života – poput kartuzijanaca, klauzurnih karmelićanki, benediktinki, klarisa i drugih – koje su sav život posvetile molitvi.
Unatoč tomu što današnje vrijeme ne pogoduje molitvi, ipak se posljednjih desetljeća zapaža pojačano zanimanje za molitvu, kako na osobnoj tako i na zajedničkoj razini, kroz razne molitvene skupine. No u svem tom molitvenom gibanju i danas, bez sumnje, vrijedi zapažanje sv. Ivana od Križa da »ima mnogo ljudi, koji misle da ne znaju moliti, a odlično to čine; a ima i onih koji misle da to odlično znaju, a znaju vrlo malo ili ništa«.
S biblijskoga i teološkoga stajališta, kršćanska molitva prvenstveno je dar: kršćani su djeca Božja! Bog je govorio ljudima i omogućio im da ga slušaju i da mu govore kao Otcu (Iv 1, 12). Poziv i pouka o potrebi neprestane molitve, u Novom zavjetu, ne odnosi se toliko na obvezu koliko na pouzdanje i sigurnost da Bog sluša čovjekovu molitvu, jer On je Otac, koji ljubi i suosjeća sa svojim stvorenjem. Poteškoća za čovjeka kršćanina nije toliko u samom činu molitve koliko u tome da povjeruje da je Bog uistinu zainteresiran za taj dijalog i to zajedništvo ljubavi. Zapovijed i obveza se pridodaju kako bi se održala živom svijest sinovstva. No kad obveza izbije u prvi plan, sinovska ljubav slabi i božanski dar preokreće se u »mučnu dužnost«. Zato kršćanin ne bi trebao pristupati molitvi kao nekoj opterećujućoj dužnosti, nego radije kao mogućnosti radosnoga susreta sa svojim Stvoriteljem i Otkupiteljem. Molitva je veliki dar kršćaninu po kojoj on može iskusiti radost zajedništva s Bogom, produbljivati to zajedništvo i tako rasti u ljubavi i spoznaji Boga i otajstva njegova trojstvenoga života.
