Stjepan Širola i Ćirila Wyronbaul susreli su se u Karlovcu, upoznali i zavoljeli. Stjepan je rođen u Zagrebu, a Ćirila u Karlovcu. Ćirila je bila plemićkoga podrijetla, a Stjepan »običan« građanin. Ćirilini roditelji i rodbina protivljahu se njihovim zarukama i vjenčanju. Samo župnik bijaše uza zaručnike. I pobijediše mladenci i župnik, pobijedila je ljubav. Stjepan i Ćirila vjenčali su se u Karlovcu 3. rujna 1888. Dana 18. travnja 1900. primili su u naručaj djevojčicu kojoj su na krštenju nadjenuli ime Danica Vilma Franciska. Krstio ju je kapelan Stjepan Topljak. Kumovi bijahu Franjo Svetić i njegova supruga Vilma. Danica je bila četvrto dijete svojih roditelja. Stjepanova učiteljska plaća uzdržavala je obitelj. Ćirila je bila kućanica. Kad je Danica imala dvije godine, obitelj se preselila u Zagreb, gdje je Stjepan dobio posao. Danica je imala tri brata i pet sestara. To su Božidar, Mladen, Branko, Zorka, Marijana, Zlata, Ruža i Mira. Otac bijaše podosta strog. Želio je da mu djeca budu ugledna i obrazovana. Majka je učila djecu moliti i raditi, a za pomoć u domaćinstvu imali su služavku.
Godine 1907. roditelji su Danicu upisali u Donjogradsku školu u Zagrebu. Danica je željela u samostansku školu, ali se nije usudila roditeljima reći svoju želju. U školu je pošla s velikim veseljem.
Poslije nastave obično je navraćala u crkvu sestara milosrdnica u Frankopanskoj da se pomoli. Rado je molila pred svetohraništem. Vrlo brzo je osjetila da joj je Isus prvi i pravi prijatelj. Jednom ju je našao neki svećenik kako moli, preporučio se u njezine molitve i dao joj sličicu. Rekao joj je: »Uzmi ovu sličicu za uspomenu pa se više puta i za mene pomoli Isusu«, piše Danica u autobiografiji.
U prvom razredu promijenjena je učiteljica. Nova je učiteljica bila tvrda i opora prema Danici. Nerijetko joj je dala pljusku bez razloga. Pred drugima je Danicu hvalila, a u biti ju je često progonila, čak i zlostavljala.
Danica se sjeća: »Bio je to veliki dan za mene (1908.). Ponovila sam Isusu sva moja obećanja i sve moje želje. Isus je bio u srcu mojemu. Od dana moje prve sv. Pričesti nije, mislim, prošla ni jedna nedjelja, a ni blagdan, da nije Isus došao u moje srce. A činila sam to zato jer sam si utvarala da mi je Isus to sam rekao da On želi da Ga često primam. Nije mi nikada nitko govorio o čestom primanju sv. Pričesti, niti je tko znao da ja tako često polazim k svetoj Pričesti. Ja sam išla jer sam bila uvjerena da Isus to želi«, zapisala je Danica u svojoj autobiografiji.
Godine 1911. na Svijećnicu Danica je ušla u crkvu sv. Vinka. Sestre milosrdnice polagale su zavjete. Danica je to sve promatrala iz ugla. Tada je i sama poželjela postati redovnica. O svojoj želji nikomu ništa nije govorila. Molila je i šutjela. I dalje je svaki dan nakon nastave navraćala u crkvu sv. Vinka Paulskoga da se pomoli i kaže Isusu što se taj dan dogodilo.
Danica je bila vrlo darovita i marljiva. U školi je prolazila s odličnim uspjehom. I kad bi izostala iz škole, brzo bi to nadoknadila marljivim učenjem. Upisala je Višu djevojačku školu. I dalje marljiva s pohvalama. Suučenice su je voljele, ali osjećale su da je, po njihovu mišljenju, Danica malo čudna. Nisu mogle razumjeti što ona toliko radi u crkvi. U četvrtom razredu primljena je u Marijinu kongregaciju. Djevojke su je željele za nadstojnicu. Tako je i bilo iako je Danica mislila da ima vrijednih i boljih djevojaka od nje.
Kada se majka razboljela, Danica ju je danonoćno dvorila. Tu se malo umorila pa je bila malaksala. No nisu to svi primijetili.
Danica se razboljela. Neki mladi farmaceut stanovao je u kući. Roditelji su ga zamolili da donosi lijekove za Danicu. Ona nije primijetila da ju on prati, da je »bacio oko« na nju. Kad je otišao u vojnu, počeo joj je pisati, vrlo često. Danica se uznemirila i zamolila majku da mu napiše da joj ne šalje pisma. I prestao je. Najteže joj je bilo što se govorkalo da on nju voli. Ona piše: »Ja sam Isusu obećala već davno, ne samo obećala već poklonila svoje srce i dušu svoju. Da, cijelu sebe poklonila sam Spasitelju, a sada ovakvi govori.« Ali i to je prošlo. Danica je znala da ona pripada samo Isusu, čije će ime 3946 puta napisati u svojim dnevnicima.
Završivši Višu školu, pošla je u preparandiju kod časnih sestara. Zbog toga je bila veoma sretna. Svaki je dan rano ujutro išla na misu i primala pričest. No pojavio se križ bolesti. Počela je bacati krv. U trećem razredu posve je sustala. Liječnik je tražio prekid škole, dodajući: »Ili ju zakopajte za par mjeseci.« Roditelji su je poslali u Primorje, što joj je pomoglo. Izostalu nastavu brzo je nadoknadila svojim marljivim učenjem.
Vodila je duhovni život, uz ispovijed i pričest, razgovore s ispovjednikom. Bili su to isusovci p. Josip Vrbanek, p. Bruno Foretić i p. Karlo Leopold. Molila je i čitala knjige o euharistiji. Završila je preparandiju. Ispit zrelosti položila je s odličnim.
Kao mlada učiteljica 1919. godine prvo je bila namještena kao hospitantica u Borongajskoj školi, gdje joj je otac Stjepan bio ravnatelj, a zatim u Djevojačkoj pučkoj školi na Kaptolu. Brzo se snašla i dobro je obavljala svoj poziv. Istina, ona je mislila da će poslije mature odmah u samostan uršulinkama u Varaždinu, ali to se nije dogodilo. Roditelji i braća bili su protiv toga. Otac je rekao: »Dok sam ja živ, Danica ne će u samostan!«
Danica je napisala: »Volim put kad je trnovit, volim kad osjećam oštre ubode trnova, jer se tada osjećam sigurnija i Bogu bliža.«
U svojoj dvadesetoj godini na blagdan Tijelova položila je doživotno zavjet djevičanstva. To je bilo neopozivo. Njezino srce uvijek je pripadalo Isusu, ona će za njega živjeti. Napisala je 3. lipnja 1920. u autobiografiji: »Isuse, Tebe imam i više ništa ne tražim. Tebe imam, sve imam. Tko je bogatiji i sretniji od mene? Ta Isus je postao danas zauvijek zaručnikom duše moje. Isuse, ništa nema u mene više moje, sve je Tvoje, a Ti radi sa mnom kao sa svojinom svojom, kako je Tvoja sveta volja. Isuse, čuvaj što je Tvoje.«
Ubrzo je nastupila u službu učiteljice u Krašiću. Svi su je odmah zapazili. Niska, ali skromna i otmjena. Posebno su zapazili da ona svaki dan ide na misu i pričest. Župnik Stjepan Huzek zamolio ju je da u svom razredu ima vjeronauk. Prihvatila je. Povjerio joj je i djecu da ih pripremi za prvu pričest. I to je prihvatila. Danica je bila nježna i apostolska duša. Ubrzo je počela naručivati Glasnik Presvetog Srca Isusova i molitvenik Srce Isusovo spasenje naše. Ljudi su to rado primali i čitali. Kao štovateljica Srca Isusova, bila je promicateljica i vjesnica euharistije. Svi su zapazili da »mlada gospodična« živi drugačijim životom.
Svojom učiteljskom plaćom plaćala je stanarinu i hranu, pomagala je svojoj obitelji i bratu Branku koji je studirao u Pragu. Ostatak novca štedjela je za svoju otpremninu u samostan. Budući da nije mogla podmiriti sve što je samostan tražio, molila je sestre da joj oproste miraz. To su sestre unaprijed i učinile. Danica je uvijek bila skromna, čedna u odijevanju i češljanju i u tome je svjedočila svima svojim primjerom.
Danica je željela živjeti sveto. Čeznula je za svetošću. Vježbala se u krjepostima, borila se s napastima, molila se i svaki je dan meditirala. Pazila je na čistoću srca i svoje savjesti, čuvala je sabranost i živjela je u prisutnosti Božjoj. Željela je rasti u ljubavi Isusovoj. Ona je primjer kako se trpe mali trnovi, kako se odbijaju prsti od kamenje, ali i to kako se uspinje k Bogu više.
Danica se borila s molitvom. Nije znala kako dobro moliti. U svom trudu kao da nije uspijevala. Pa je zapisala: »Veliku, veliku nemoć svoju osjećam pa se neprestanim molitvama utječem Bogu. Dobri me Bog, znam, ne će nikada ostaviti. Tek mi često uznemiruje dušu pomisao da ne znam moliti, da ne molim dobro. Kako zna biti teško više puta. A ipak, te teškoće samo radost unose u dušu i na taj način malo da mogu trpjeti za Gospodina. Molim neprestano, molim Boga da me nauči moliti, dobrom molitvom znam, izmolit ću si pomoć, blagoslov Božji. Dobri će Bog sigurno uslišati molbu ovu moju.«
Otac je želio da Danica čeka još godinu dana što se tiče samostana. Želio je da upiše Višu pedagošku školu te da ide sestrama milosrdnicama u Zagrebu, a ne uršulinkama. Danica je prihvatila školu koja će trajati dvije godine. Bilo joj je teško što odgađa samostan. Prihvaćala je volju svoga otca. Otac je mislio da će je za dvije godine ostaviti ta misao te da ne će više pomišljati na samostan. Danica je slušala predavanja, polagala ispite, ali stalno misleći kako će ipak ostvariti svoju želju. Teško joj je bilo pomisliti da još dvije godine ostaje u svijetu. Plakala je zbog toga što je otac rekao sinu Božidaru: »Dok sam ja živ, Danica ne će u samostan!« I majka je plakala i odvraćala Danicu. Nitko nije shvaćao što je to duhovno zvanje. Danicu je sve to boljelo, ali je podnosila. Svaki dan se prikazivala Bogu za spasenje duša, živjela kao redovnica u svijetu. »Isuse, rađe, rađe tisuću puta na najgrozniji način umrijeti, rađe podnijeti sve paklene muke, nego Tebe jednim ma i najmanjim grijehom uvrijediti. Isuse!« napisala je 3. prosinca 1921., a 7. siječnja 1922.: »Hoću, hoću da se popravim, hoću da živim sveto. Da na taj način barem malo Tebi uzvratim ljubavi Tvoje. Hoću da živim sveto. Isuse, jer Ti to želiš.« Ta je djevojka svetački razmišljala. Za nju je postojao samo Isus i njegova ljubav. Željela je živjeti sveto. Zar to nije poziv na koji je Isus poziva!? I piše: »Našla sam onoga za kim čezne srce moje, imam ga i zaručnikom duše svoje smijem ga nazivati. O radosti sveta i nepomućena. Zaista svijet ovaj ove radosti ne može dati jer je niti razumije niti je shvatiti ne može«, piše u dnevniku.
Koliko je Isusa ljubila svjedoči ova njezina refleksija:
»Volim majku – al’ Isusa više,
Volim oca – al’ Isusa više,
Volim seje – al’ Isusa više,
Volim braću – al’ Isusa više,
Sve ja volim,
Sve ja volim,
Al’ Isusa od svih više!«
Danica ne bijaše svjesna težine svoje bolesti. Željela je što prije položiti ispite i poći u samostan. Nije slutila da će joj oštećeno zdravlje biti zaprjeka za ulazak u samostan.
Danica je relativno mnogo putovala. Hodočastila je u Rim, bila je u Beču i Pragu. Putovala je u Beograd. Na ekskurziji posjetila je Knin, Šibenik, Split, Makarsku, Omiš, Metković, Mostar, Sarajevo i Vareš. Bila je u Herceg-Novom. Otac Stjepan volio je njezina putovanja. Govorio je da što više vidi, više će i znati. Gdje god se nalazila na putu, nastojala je pronaći crkvu, pokloniti se i ako je moguće prisustvovati misi. U Sarajevu je posjetila nadbiskupa dr. Ivana Šarića. Nadbiskup ju je srdačno primio, razgovarao s njom. Slutio je da bi Danica mogla poći u samostan pa joj je predložio ime sestra Spes, što znači nada. Nadbiskup je osjetio njezinu posebnost, ljepotu njezine duše. Izmijenili su nekoliko pisama.
Iz Krašića je pisala isusovcima, posebno o. Josipu Vrbaneku, koji je tada bio urednik Glasnika Presvetoga Srca Isusova. Pisala je i o. Karlu Leopoldu. Od patra Vrbaneka molila je Glasnike i molitvenike koje je promicala u Krašiću. Širila je katolički tisak. Slala je i svoje pjesme da se objave u Glasniku, kao i u Kalendaru Srca Isusova. Dopisivala se i s prijateljicom Danicom Kaurić. Također se dopisivala s Katarinom Dušić. Katarina je radila u policiji s maloljetnim prijestupnicima. Imala je dva brata svećenika Josipa i Adolfa, a i ona se spremala u samostan. Kasnije je otišla u družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevo i dobila ime s. M. Franciska.
Danica se dopisivala sa sestrama uršulinkama u Varaždinu. Ozbiljno se spremala u samostan. Sačuvano je osam pisama sestara uršulinka Danici. Sestre uršulinke, kada joj pišu, oslovljavaju je: »Draga naša Danice.« Po tome kao da su se nadale da će Danica biti njihova članica. Preporučuju se Danici u molitve. Po njoj pozdravljaju druge djevojke koje se spremaju u samostan. Sestra Pia Lončar moli Danicu da joj pošalje »Mrazove sestrice« od njezina brata Božidara, muzikologa. Sestre joj savjetuju da pazi na zdravlje i da se što prije oporavi. Ona obećava ćeliju Danici u samostanu, možda »onu na drugom katu«. Sestre uršulinke počinju Danicu zvati svojom. Kada joj čestitaju imendan, pišu: »Ako Bog da, slavit ćemo ga do godine u kandidaturi.« Sestra Margarita kaže: »Ne, drago dijete, mi Vas uvijek smatramo za svoju milu kandidatkinju i ufamo se u dobrog Isusa da će Vam dati toliko zdravlja i snage da uzmognete vršiti dužnosti jedne sestre uršulinke. Uzdajte se u Isusa i Njegovu Presvetu Majku Mariju!«
One je bodre i daju joj nadu da će biti njihova članica. No zdravlje njihove »kandidatkinje« bilo je teško narušeno. Mole za Danicu koja je već više puta bila na bolesničkoj postelji. I Danica očekuje da će ozdraviti, ali sve prepušta Božjoj volji. Unatoč svemu, u njoj je velika želja da postane redovnicom, nigdje drugdje nego u Varaždinu u samostanu sestara uršulinki.
NASTAVLJA SE
