Prva nedjelja u ožujku – za jačanje svijesti o »Danu Gospodnjemu«
Ovogodišnju akciju Europskog saveza za nedjelju, prve nedjelje u ožujku, podržalo je i Stalno vijeće Hrvatske biskupske konferencije.
„Potičemo zauzete Kristove vjernike laike, katolička društva i pokrete, te sve društvene institucije i udruge koji se zauzimaju za čovjeka i njegovo dostojanstvo, da svojim djelovanjem pridonesu očuvanju nedjelje u njezinom povijesnom značenju, kao neradnoga dana koji pruža prigodu za obiteljsko okupljanje“ – stoji u priopćenju biskupa.
Biskupi pišu i da je „razumljivo da postoje službe u društvu kao npr. zdravstvene, sigurnosne, prometne i neke uslužne koje su od općeg i javnog interesa, pa ih je potrebno činiti nedjeljom i blagdanima. No, ima poslova i zaduženja koje se ne mora raditi u nedjelju. Tu prvenstveno mislimo na poslove u kojima su radnice i radnici, zbog slabosti hrvatske zakonske zaštite, ‘prisiljeni raditi bez nedjeljnog odmora’. Oni zbog toga nedjeljom ostaju izvan kruga svojih obitelji i svoje djece, dok je drugima to dan odmora. Nikakvo čudo što im zbog te očite diskriminacije ‘radna nedjelja donosi određenu prazninu i sumornost’.“
Europski savez za nedjelju (ESN), koji okuplja radničke sindikate, političke stranke, građanske udruge i kršćanska društva diljem Europske unije, predložio je prije šest godina (2011.) da se na prvu nedjelju u ožujku potakne javnost poštovati nedjelju kao „dan počinka od rada, obiteljski dan okupljanja i druženja, dan kulturnih i socijalnih aktivnosti, te kao dan Gospodnji” kada kršćani spominju i slave uspomenu na Kristovu pobjedu slavnoga Uskrsnuća.
Uz akciju Europskoga saveza za nedjelju donosimo prilagođen tekst istraživačice Ivane Brstilo s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, objavljen u mjesečnom magazinu Prilika u povodu velike studije o (ne)radnoj nedjelji.
Kako doista žive radnici nedjeljom?

Tipično poslijepodne na gradskom asfaltu. Po njemu hoda žena srednjih godina. Oko nje nema mnogo šetača, čak ni i u predjelu kojemu je gužva postala svojevrstan brend, kako i priliči veliku gradu. Dok žurno korača, iz otvorenih prozora kuća u susjedstvu čuje smijeh i žamor, zveket tanjura, obitelj na okupu. Vrijeme je ručka. Žena »lovi« prijevoz kako bi stigla na posao u »svoj« trgovinski centar. A nedjelja je. Za neke dan predaha od svakodnevne rutine i odmak od poslovnih obveza, a za neke pak standardni radni dan. Isti kao jučer, isti kao i sutra…

»Žongliranje« s radnim obvezama i vjerničkim životom radnicima vjernicima nerijetko izaziva ogorčenost

Nažalost, nije potrebno zbilja zamišljati taj scenarij, niti je spomenuta žena fiktivan lik. Možda ju čak tko (pre)pozna, jer je njezina priča slična tolikim iskustvima stvarnih žena i muškaraca u Hrvatskoj, koje se može susresti u kvartovskim trgovinama za blagajnom, dok slažu police hrane, čiste, raznose kutije – nedjeljom.

To su ljudi »s one strane pulta«, koji predstavljaju mnoštvo preopterećenih radnika ili »poluistrošenih« ljudi, kako su sami sebe duhovno, psihički i fizički okarakterizirali u istraživanju koje su proveli, razgovarajući s radnicima, hrvatski znanstvenici. Njihovi sugovornici rade sve dane u tjednu, često prekovremeno, bez prava na tjedni odmor, za standardni minimalac. O toj i takvoj radničkoj stvarnosti rijetko se otvoreno govori u medijima, kao da nije dovoljno glamurozna za crveni tepih ili bljeskalice fotoaparata pa da zasluži naslovne medijske stranice. Čak se, s jedne strane, o tome čini suvišno raspravljati, budući da je vrijeme tržišne krize i opće društvene nesigurnosti koje iza sebe ostavljaju kolateralne žrtve po »šuti, trpi i radi« modelu. Je li se u Hrvatskoj oguglalo na tu činjenicu? Po mnogim pokazateljima, u svijesti ljudi se doista formira(o) stav kako je rad nedjeljom normalna i gotovo neizbježna stvar, što je dijelom razlog da se sustavno ne polemizira u javnim krugovima. Svjesnost ne producira nužno i osviještenost, kamoli angažiranost, pa se pred očima javnosti događa ljudska patnja i nepravda za koju nitko ne odgovara i ne mari. Tako se hrvatske radnice i radnici izvan leće društvenog interesa kreću na polovima nesigurna tržišta rada, često na rubu siromaštva, postajući potrošaču strani, oni »drugi«.

Istraživanje o radu nedjeljom i kvaliteti života
Hrvatsko katoličko sveučilište, Franjevački institut za kulturu mira i Centar za promicanje socijalnoga nauka Crkve HBK-a pokrenuli su 2012. godine istraživanje o radu nedjeljom među radnicima u trgovinskom sektoru – pekarnicama, manjim trgovinama i trgovinskim centrima. U istraživanju je korištena kvalitativna metodologija, konkretno metoda fokusnih skupina, koja je preporučljiva kada se istražuju osjetljive tematike o kojima se ne zna mnogo, kako bi se prema iskustvima sudionika poentirale ključne točke istraživanog. Budući da je velik dio sudionika zbog straha ili izravne prisile poslodavca odbio sudjelovati u istraživanju, korištena je tzv. tehnika snježne grude za prikupljanje sudionika po posrednicima. Istraživanje je bilo anonimno te otvoreno za pripadnike svih vjeroispovijesti, nacionalnosti itd. Provedeno je u većim hrvatskim gradovima – Zagrebu, Splitu, Osijeku, Rijeci, s ciljem aktualizacije teme rada nedjeljom u široj javnosti. Istraživanje, kao i ostali radovi na temu (ne)radne nedjelje objavljeni su krajem svibnja u knjizi »Slobodna nedjelja – kultura u nestajanju?«.
Tradicijsko značenje nedjelje

Na pitanje kako im je raditi nedjeljom, radnici su odgovorili da se osjećaju »jadno«. Radnica s početka teksta je izjavila: »Kad popodne idete raditi nedjeljom, drugi ručaju. To je nešto najgore na svijetu.« Iako se nedjeljom trudi skuhati ručak svojoj obitelji, druga radnica nedjeljom je komentirala kako je svjesna da je to ručak na kojem nikako ne može prisustvovati, jer mora na posao, s kojeg se silno želi maknuti, »jer to ne može podnijeti«. Učestalo odsutne iz svojih domova, pa i nedjeljom, pojedine radnice su istaknule kako su čak njihovi supružnici u međuvremenu naučili kuhati. Ta crtica u tragikomičnoj maniri reflektira osobnu strategiju preživljavanja u postojećim strukturama poslovanja, uvodeći u niz autentičnih iskustava radnika i radnica u Hrvatskoj čiji je svaki dan u tjednu, uključujući i nedjelju, neslobodan.

Foto: Shutterstock

Iz iskustava radnika isplivava socijalno, tradicijsko i kulturno značenje nedjelje. Za većinu njih nedjelja je obiteljski dan u tjednu, kada djeca ne idu u školu, »svi smo na hrpi« i kada većina pripadnika društva ne radi, »osjeti se da je nedjelja«. Zašto baš slobodna nedjelja, što nedostaje slobodnoj srijedi? Važnost slobodne nedjelje radnici objašnjavaju činjenicom da se u ostalim danima tjedna ne mogu uskladiti, »nešto planirati je jako teško«, budući da su svi članovi obitelji i prijatelji tada zauzeti svojim svakodnevnim obvezama, »kad ste vi slobodni, drugi nisu, i obratno«. Ostale dane u tjednu često provedu usamljeni ili obavljajući zaostale poslove u nekoj od institucija koje ionako ne rade vikendima. »Brzo taj jedan slobodni dan proleti.« »Barem još jedan dan.« To su svojevrsni »tehnički« dani, koji se odrade i koji, makar su dobrodošli, ne ispunjavaju kao nedjelja. Nedjelja je osobni i društveni orijentir koji najavljuje kraj tjedna i označava početak novoga, pa je većini bez nedjelje »svaki dan isti«. Čak su i oni radnici kojima se radna nedjelja honorira, što nije uvijek slučaj, naveli kako »nema tog novca koji bi mogli nadoknaditi tu nedjelju«.

Koja su zanimanja na najvećem udaru?
Uslužni sektor se bez sumnje našao na vjetrometini tržišne liberalizacije, a može se očekivati da će i druge usluge i djelatnosti slijediti taj trend. Radnici iz trgovinskoga sektora istaknuli su da nije nužno ni potrebno da trgovine rade nedjeljom, već samo »prijeko potrebne djelatnosti«, što je i zakonska formulacija za poslove liječnika, vatrogasaca, policajaca itd. Je li zbilja potrebno da nedjeljom do 21 h rade parfumerije, trgovine odjećom, obućom i modnim dodatcima? Nije slučajno da su upravo trgovine »mode i ljepote« među najzastupljenijima u trgovinskim centrima, jer se u potrošačkom društvu promovira ukus i stil u neograničenom iskustvu šopingiranja, koje se teži preliti na 24-satni osobni projekt. Važno je naglasiti kako su u potrošačkom sustavu i sami kupci instrumentalizirani, jer se njihova građanska uloga manifestira konzumacijom. Sve veći broj mladih je infiltriran potrošačkom agendom u diskursu slobode stilskoga izbora, modno-identitetskoga izričaja. U potrošačkom društvu se identitet, baš kao i stil, kupuje. Ipak, netko ga treba i prodavati i stajati na neograničenoj potrošačkoj usluzi, a to su radnici i radnice nedjeljom koji nemaju prava ni mogućnosti na ravnopravan građanski tretman. Rad nedjeljom utoliko u najvećoj mjeri zahvaća uslužni sektor, s tendencijom da se ta praksa proširi i na druge djelatnosti, poput industrije i građevine, do javnih službi, te da se dođe do društvene i ekonomske polarizacije u kojoj su jedni (gospodari) slobodni, dok drugi (robovi) svagdanom i blagdanom rade.
Sudbina »tri tanjura«

Posebnu važnost slobodne nedjelje iskazuju radnici koji su u braku. Njima radna nedjelja predstavlja »žalostan dan«, »najteži dan u tjednu« i »najgori dan za rad«, uslijed čega pati odnos s djecom i supružnicima. O utjecaju radne nedjelje na obiteljski i vjerski život osobito emotivno je progovorila radnica čije je svjedočanstvo o tri tanjura postalo sukus utišanih i onemoćalih radničkih glasova: »Nedjelju se ne može nadoknaditi. Kada djeca stavljaju nedjeljom tanjure na stol pa ne stave moj, jer znaju da uvijek radim, stvarno me to pogodi i rastuži. Ali suprug je na burzi i nemam izbora. Najteže mi pada da nedjeljom nisam s djecom na misi, jer oni sa suprugom idu na dječju misu, a ja tada radim. Ja trknem na misu ujutro prije posla, jer mi je žao ići na večernju misu i ne provesti to vrijeme sa djecom. Pa onda iziđem prije kraja mise da stignem na posao. Ali nedjeljom ipak nismo zajedno, kako bismo trebali biti kao obitelj i moja djeca to osjete; mali su, ali oni to osjete.«

Radnici su se potužili na stav kupaca prema njima za vrijeme nedjeljne kupovine, jer smatraju da ih posebno omalovažavaju

Rad nedjeljom i vjernički život često su u koliziji. Stoga je »žongliranje« s radnim obvezama i odlaskom na misu nerijetko kod radnika koji rade nedjeljom, zbog čega su izrazili svoju ogorčenost.

»Nije mi svejedno, pogotovo kada se nedjeljom radi popodne. Tako posljednju nedjelju nisam mogla ostati do kraja na misi. Mogla sam odmah i prespavati na poslu, jer doma se ne uspijem ni odmoriti. Birala bih nedjelju, svi smo doma za ručkom, ja kao jadnik/bijednik idem raditi nedjeljom, a svi su za ručkom.« Po pitanju posla, nerijetko se u vremenu aktualne recesije plasira argument o smanjenu prometu trgovina i manjku investicija, što je alibi za masovna otpuštanja radnika ili njihovo radno preopterećenje. Izglednije je da se ekonomska kriza koristi za opravdavanje neregularnosti na radnom mjestu, što zapravo generira društvenu krizu. Potvrđeno je to i istraživanjem o radu nedjeljom, jer su radnici istaknuli kako posla uvijek ima, a veći je problem u njegovu obujmu, koji je neproporcionalan broju zaposlenika, pa se postojeći izrabljuju do oboljenja ili krajnje frustracije. Zato dolaze na posao bolesni, ne uzimaju bolovanje, prekidaju godišnji odmor. Upitno je koliko dugo tržišni stroj može funkcionirati bez etičkih sastavnica i može li društvo opstati na leđima umornih i bolesnih radnika. Naime, zbog kroničnoga umora i iscrpljenosti radnici imaju brojne psiho-fizičke tegobe te nerijetko obolijevaju, koristeći zdravstvenu i socijalnu državnu skrb. »Klonula sam, usporena.« »Živčani ste što radite, nema novca od toga.« »Mi smo preumorni.« »Vi ne možete dati 100 % od sebe. Vi ne možete tako funkcionirati« – prenose radnici.

(Ne)isplativost rada nedjeljom: argumenti poslodavca
Prema iskazima hrvatskih radnika, posebno onih zaposlenih u trgovinskim centrima, troškovi održavanja hladnoga pogona premašuju konkretnu zaradu nedjeljne prodaje. No glad za novcem, po njihovu mišljenju, piše zakone, koji uvijek idu na ruku poslodavaca, čiji su argumenti bez egzaktnih potvrda legitimirani u praksi. »Lobi na vrhu je prejak«, ustvrđuju radnici. Iskustvo radnika iz Splita vezano uz ostvareni promet nedjeljom pokazuje da rad nedjeljom nije osobito profitabilan, niti ključan za opstanak poslodavca, jer se i u slučaju neradne nedjelje promet, jednostavno, preusmjeri na ponedjeljak ili subotu. Većina radnika je potvrdila da se upravo to događalo za vrijeme kratke pauze od rada nedjeljom, kada je veći promet ostalim danima nadoknadio »propuštenu« nedjeljnu zaradu i kada nisu propale trgovine.
Siva poslovna zona

Većina radnika nedjeljom odrađuje prekovremene sate, pa je učestalo da se radne norme na papiru i one u praksi ne poklapaju. U trgovinama su zaposlenici primorani doći na posao prije i ostati duže, »jer je to posao koji ne možeš završiti prije«, objašnjava jedna radnica. Osjećajući se dužni odraditi posao, radnici ulaze u sivu poslovnu zonu, koja ih navlači na odrađivanje prekovremenih radnih sati koji se nerijetko nigdje ne bilježe i ne honoriraju, bilo novčano, bilo slobodnim danom. Jedna je radnica prepričala »princip« evidentiranja i honoriranja prekovremenih sati u svojoj trgovini: »Ti si sretan ako ostaneš, predaš listu, ali to se ne plaća…« Kako ne žele ispasti nesposobni, pristaju na takav prekovremeni princip rada, najčešće jer »se boje za posao«. Prekovremeni rad tako prelazi u naviku radnika i nadređenih, koja, kad se jednom usvoji, postaje nepisana radna klauzula, o kojoj se ne pregovara.

prekovremeni sati
Neplaćeni prekovremeni rad kreće se u rasponu od tri do čak 18 sati tjedno, odnosno od 12 do 72 sata mjesečno. U Europskoj uniji 2007. godine 40,7 % zaposlenih je radilo između 39 i 41 sat tjedno, pa je radni tjedan većine zaposlenih u EU-u, s prosječno svega jednim satom prekovremenoga rada, kraći od prosječnoga radnoga tjedna Hrvata zaposlenih u trgovini.
naknada za prekovremene sate
Zakon o radu u članku 86. određuje da za prekovremeni rad te rad nedjeljom i blagdanima radnik ima pravo na povećanu plaću. Jedna djelatnica je navela da je dobila 119 kuna za tri radne nedjelje u mjesecu, dok je druga navela da dobije šest kuna za rad nedjeljom.
inspekcija rada
Radnici su primijetili nelogičnosti o inspekciji rada, od toga da obavlja razgovor s onim zaposlenicima koje nadređeni odabere, do slučajeva naknadna mijenjanja iskaza koji je prvotno bio negativan za poslodavca. Jedna radnica ih je osobno zvala, ali ni inspekcija rada ne radi nedjeljom!
peticija za zaštitu slobodne nedjelje
Veljača 2003. godine je početak udružene inicijative za slobodnu nedjelju u organizaciji Franjevačkoga instituta za kulturu mira, Caritasa te sindikata. Prikupili su 300 000 potpisa građana za slobodnu nedjelju.
utjecaj na zdravlje radnika
Nekoliko istraživanja se je usmjerilo na povezanost rada nedjeljom i tjednoga odmora sa zdravljem radnika, pokazavši da rad nedjeljom povećava rizik od nesreće za 28 %, s time da se rizik povećava ako mu se doda rad subotom. Rizik od zdravstvenih poteškoća, kao što su problemi sa spavanjem, želudčani problemi, unutarnji nemir i sl. povezani s radom nedjeljom kreću se od 27,4 do 32,4 %.

»Podrazumijeva se da se radi prekovremeno. U bilo kojoj privatnoj trgovini stvar je ista. Uvijek moraš najaviti da te tko zamijeni i za to nema ekstra plaće kad ti moraš koga zamijeniti. Kad čistačica ode na godišnji odmor, tada moram raditi svoj posao prodavačice, a usto još i ›trčim‹ po pekari i čistim. Bio je slučaj da sam dobila godišnji, no čistačica je otišla i morala sam ju ja zamijeniti. Morala sam prekinuti godišnji odmor i kasnije ga više nisam mogla uzeti, jer je strogo određeno kada možemo na godišnji odmor.«

Radnici osjećaju da nemaju vremena za život izvan posla. Komentirajući utjecaj posla na osobni život, jedna radnica je ispričala kako je htjela predložiti upravi da postave krevete njoj i kolegama, kada ionako žive u trgovini te se osjećaju kao robovi posla. Zbog česte odsutnosti, radije slobodne trenutke provode s obitelji, pa dokolicu i hobije doživljavaju kao luksuz, koji si vremenski i financijski ne mogu priuštiti.

Snimio: B. Čović
Glad za novcem piše zakone

U hrvatskom društvu sve su izglednije razlike u stilu i kvaliteti života između onih koji pružaju usluge (radnici) i samih konzumenata, kao uživatelja tih usluga (kupci). Rad nedjeljom pri tome reflektira svojevrsnu društvenu polarizaciju, budući da dio društva nedjeljom radi, a drugi dio ne. Prema brojnim teoretičarima, istraživanjima te iskustvima radnika, sve veći broj kupaca provodi svoje slobodno vrijeme u trgovinskim centrima, makar i ne kupuje ništa neophodno. Radnici prepričavaju kako cijele obitelji dolaze nedjeljom s djecom u trgovine, što je način provođenja slobodnoga vremena tipičan za postindustrijsku eru društva usluga. Diskutabilna je isplativosti samih trgovinskih centara u kojima se domaće stanovništvo potiče na konzumaciju stranih brendova, čiji se profit potom većinski izvozi. Prema određenim pokazateljima, riječ je o konzumerizmu, u čijoj su službi i radnici raspoloživi u sve dane tjedna. Prodavači prepričavaju kako se redovito organiziraju cjelovečernje kupovine, tzv. noćni šopinzi, u kojima je vidjela mlade majke kako »šeću« trgovinama s djecom u kasnim satima te je zaključila da »stvorena je navika šopinga nedjeljom i vikendom«.

Iskustva europskih zemalja koje štite nedjelju (Austrija i Njemačka)
Radnici iz svih hrvatskih gradova pozdravili su ulazak Hrvatske u Europsku uniju, s očekivanjem da će se tada rad nedjeljom regulirati i radni uvjeti poboljšati, jer će se zakon morati poštovati. Istaknuvši prakse zemalja EU-a, radnici su iskazali želju da se sazna više o inozemnoj regulaciji rada nedjeljom. Pozitivnim primjerima unatoč, u javnosti se malo zna o iskustvima europskih zemlja, čijemu kulturnomu i civilizacijskomu krugu Hrvatska pripada i s kojima se često uspoređuje.
U Austriji je prisutna živa inicijativa za neradnu nedjelju, koja zahvaća različite građanske udruge, Crkvu te same građane. Ustavni sud Austrije je 2012. godine donio odluku o zabrani rada trgovina nedjeljom. Stoga su austrijske trgovine otvorene radnim danom od 6 do 21 h, ali ne i nedjeljom! Čak se i subotom radi skraćeno, do 18 h, kada se trgovine zatvaraju do ponedjeljka. Rad nedjeljom moguć je samo na određenim mjestima, poput kolodvora, aerodroma, luka ili za vrijeme određenih javnih manifestacija, uz posebnu dozvolu mjesnih vlasti.
U Njemačkoj savezne pokrajine samostalno reguliraju rad nedjeljom, a pritom je Berlin na glasu kao najliberalnija pokrajina, u kojoj su trgovine otvorene deset nedjelja godišnje. Katolička i Evangelička Crkva su se zauzele za nedjelju kao opći dan odmora te su uz podršku sindikata, udruga i samih građana pokrenule inicijativu na razini države za slobodnu nedjelju. Ustavni sud je 2007. godine presudio kako trgovine nedjeljom trebaju (p)ostati – zatvorene! Uz obrazloženje kako su samo iznimni slučajevi vrijedni kršenja te ustavne odluke, Njemačka je financijske interese vlasnika trgovina proglasila nedostatnima da bi trgovine radile nedjeljom.
Primjer Austrije i Njemačke zorno pokazuje kako udružene crkvene, sindikalne i građanske inicijative mogu uroditi plodom, a u svima je prisutan i element građanske aktivnosti. Stoga je važno osvijestiti aspekt vlastitoga prinosa slobodnoj nedjelji.
U Europi djeluje i nekoliko saveza za slobodnu nedjelju – u Austriji (2000.), Njemačkoj (2006.), Bavarskoj (2007.), Luksemburgu (2008.), Poljskoj i Slovačkoj (2009.). Europski savez za slobodnu nedjelju je 2012. godine pokrenuo europsku inicijativu za suzdržavanje od kupovine i obilazaka trgovina nedjeljom.

Radnici su se potužili na stav kupaca prema njima za vrijeme nedjeljne kupovine, jer smatraju da ih posebno nedjeljom omalovažavaju.

»Kad radiš nedjeljom, osjećaš se kao jadan čovjek. Ljudi ti dođu i prema tebi se odnose kao da si zadnje smeće; izuzetno su bezobrazni nedjeljom, ›ubijaju dan‹ i usput provociraju. Osjećaš se jadno, jer svi hodaju i uživaju, vani je sunce, ljudi šeću, a ti moraš raditi.«

Većina radnika je mišljenja kako »vjera u novac« i »glad za novcem piše zakone«, pa su se složili kako je pitanje neradne nedjelje tek fragment društvenog problema. Papa emeritus Benedikt XVI. u enciklici Caritas in veritate – Ljubav u istini navodi suvremene društvene krize, poput ekonomske krize, etičke krize, krize ljudskosti, krize usred radne mobilnosti, koja je pogubna za obiteljsku i bračnu zajednicu. I tržište je potrebno moralnih postavki, opominje. Uistinu, bez morala sveopća stvarnost se režira prema interesima krupnoga kapitala, čiji je model komodifikacije ili porobljavanja u potrošačkoj sferi srastao s metodama zastrašivanja u sferi posla i rada. Na tom tragu je i pretpostavka da je znatan dio radnika odbio sudjelovati u istraživanju o radu nedjeljom. Oni koji jesu, odgovornima drže vladu i poslodavce, smatrajući kako se »poslodavci vade na recesiju« i da je riječ o »sustavu izvan pameti«.

Katolička Crkva u Hrvatskoj – za zaštitu radnika
Niz crkvenih institucija više od desetljeća sustavno promiče ideju neradne nedjelje te radom nastoji javnost potaknuti na osvještavanje te problematike kako bi se potaknula konkretna promjena. Tako na poticaj Komisije »Iustitia et pax« Hrvatske biskupske konferencije 2004. godine nastaje dokument Nedjelja radi čovjeka, koji su objavili Hrvatski Caritas, Centar za promicanje socijalnoga nauka Crkve i Franjevački institut za kultura mira. U tom dokumentu se Crkva na poseban način zalaže za priznanje onima koji nedjeljom obavljaju »prijeko potrebne« poslove. Ističe se kako je čovjek kulturno biće i biće zajednice te da se čovjekov život ne može svesti na proizvodnju i potrošnju, zbog čega je nedjelja zahtjev čovjekova dostojanstva. I drugim aktivnostima i dokumentima crkvene institucije daju obol slobodnoj nedjelji, poput Nedjelja dan Gospodnji i dan blagdanskog počinka (1997.) i Nedjelja radi čovjeka (2004.), zatim knjige Kultura nedjelje i dostojanstvo radnika (2005.) te u konačnici istraživanje Rad nedjeljom i kvaliteta života (2012.), čiji je produkt knjiga (2014.) Slobodna nedjelja: kultura u nestajanju?. Istaknuta je inicijativa za slobodnu nedjelju, koja je, uza svesrdnu pomoć brojnih crkvenih institucija i potporu građana, u konačnici dovela do obustave rada nedjeljom na neko, nažalost, (pre)kratko vrijeme.
Nedostaje solidarnosti

Prisjećajući se dana kada se nedjeljom nije radilo, radnici koji rade nedjeljom sve više su pomireni sa svojom sudbinom. Moguće je da i oni sami misle da je to normalno i neizbježno, ali ipak dodaju kako je »žalosno što smo postali ravnodušni«. Manjak solidarnosti od strane društva, čak i zajednice vjernika, pogađa radnike. Koja je poanta suosjećanja s radnicima nedjeljom dok se istodobno prakticira nedjeljna kupovina, nerijetko poslije mise? Kupuju se sitnice, neki će dodati, ali i sitnice potpiruju opći dojam da je rad nedjeljom razložan, čak i potreban. Cijena tog privida je prevelika, jer zahvaća brojne radnice i radnike koji iz nedjelje u nedjelju odlaze na posao jer netko dolazi tada kupovati.

Nesumnjivo je da budućnost nedjelje ovisi o osobnom odgovoru na navedeno, i to gestom da se barem jedan dan u tjednu apstinira od kupovine, kako se ne bi pružio (ne)izravan obol neslobodnoj nedjelji, koja se prelama na radničkim leđima i dušama. Mada joj prijeti istrjebljenje dok stoji kao onemoćala civilizacijska tekovina i bedem ljudskoga dostojanstva, slobodna nedjelja otvara prostor nade, pozivajući na međusobnu solidarnost i angažman za radnike i radnice – hrvatske građane i naše bližnje.

Što je nedjelja za čovjeka? Što je čovjek bez nedjelje?
Nedjelja nosi socijalno, kulturno, antropološko i duhovno značenje za čovjeka i za društvo. Kao kulturno biće, biće zajednice, nedjelja je kontekst shvaćanja vrijednosti čovjeka u njegovoj cjelovitosti. Za razliku od tržišnih odnosa, koji funkcioniraju po načelima nadređenih i podređenih, gdje se prema poziciji na tržištu rada i novčanoj (ne)moći pripisuje čovjekov društveni status, nedjelja artikulira dostojanstvo ljudskog bića, bez obzira na sve klasne, religiozne, nacionalne i ine dispozicije, što pokazuje koncept kvalitete života.
Nedjelja kao takva može biti pokazatelj kvalitete života, s eksplicitnim (rekreacija i slobodno vrijeme, obiteljski i društveni život, materijalna dobrobit) ili implicitnim utjecajem (društvena uključenost, subjektivna dobrobit, zdravlje, zadovoljstvo životom). Koncept kvalitete života pokazuje kako nedjelja nadilazi ekonomske računice, pa indikatori, poput BDP-a, prema čijem se kursu rangiraju države i sklapaju internacionalni poslovi, nije jedini društveni smjer, niti apsolutni argument za (ne)radnu nedjelju.
Čovjek se u ambijentu nedjelje promišlja unutar zajednice ljudi s kojima se slobodno susreće. Iako je nedjelja koncept okrijepe i odmora čovjeka u obiteljskom i prijateljskom zajedništvu, ona je prostor (samo)ostvarivanja i individualnosti, u kojoj čovjek zastaje od tipičnih tjednih aktivnosti i komunicira sam sa sobom. U kršćanskom duhu, slobodna nedjelja je vrijeme interaktivnoga povezivanja Boga i čovjeka kao stvorenoga djeteta.
Radna nedjelja odljepljuje čovjeka od ovih spona, otuđujući ga od samoga sebe i od zajednice u kojoj egzistira. Zato je za radnike radna nedjelja »žalostan« i »najteži« dan, kada se osjećaju isključeno, i prema vlastitim riječima, »jadno«. Radna nedjelja je prepoznata i kao kanal poticanja potrošnje kao životnoga stila u kojem vlada primat potrošačkih prava i izbora, uz minimalizaciju socijalne zaštite radnika. Nevidljiva tržišna ruka, izgleda, ipak mije jednu stranu više, ostavljajući radnike kao obespravljene »druge«. Pritom je moguće postaviti pitanje koje se prije deset godina navelo u dokumentu Nedjelja radi čovjeka: Je li radna nedjelja radi tržišta ili je tržište radi čovjeka? Nažalost, isto je još uvijek aktualno, a sudeći prema državnim politikama, i neodgovoreno.
Po istraživačkim nalazima, slobodna nedjelja izgledno klizi u kulturu u nestajanju, i to kulturu koja iza sebe ostavlja socijalnu, antropološku, kulturnu i duhovnu prazninu po društvo i pojedinca. Vraćanje ljude u središte, gdje su ljudska i radnička prava integralni dio zdrava i održiva društva, rezime je slobodne nedjelje radi čovjeka.
Zakonodavna priča o neradnoj nedjelji

Inicijativa Franjevačkoga instituta za kulturu mira, Caritasa i sindikata utvrdila je da nedjeljom radi od 30 000 do 40 000 ljudi, od kojih neki rade sedam dana tjedno i šest mjeseci, i nedjeljom i blagdanom, a često i bez plaće. Ustanovljeno je i da je rašireno zapošljavanje na određeno vrijeme te da se očekuje »pripravnost« radnika u slučaju nenajavljena posla. Također, često se pod krinkom Hrvatske kao turističke zemlje proglašavala turistička sezona tijekom cijele godine, što je dalo opravdanje otvaranju trgovina svim danima u tjednu. Nakon što su spomenute institucije 2003. godine predale potpisanu peticiju za slobodnu nedjelju, izglasan je i 2004. godine stavljen u funkciju Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini, kojim se obustavlja rad nedjeljom. No tadašnja vlada ubrzo je popustila pred udruženom privatnom inicijativom, koja se oštro oduprla onomu što je argumentirala kao kršenje poduzetničkih sloboda. U to ime, ustavne tužbe trgovinskih lanaca Ustavnom sudu dovele su do toga da 28. travnja 2004. Ustavni sud dokida Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovini. Pravilnik o radnom vremenu prodavaonica i drugih oblika trgovine na malo tako opet stupa na snagu. Iako je i za kratko vrijeme obustave rada nedjeljom ustanovljeno da su radnici bili primorani doći na posao i raditi ostale poslove (slagati artikle, raditi u skladištu, čistiti itd.), ta je odluka osnažila glas države i poslodavaca naspram utišanih glasova radnika. I sam glas javnosti je tim zakonom marginaliziran, jer su se građani RH većinski odlučili za slobodnu nedjelju.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA