Dva su vatikanska tijela, Kongregacija za nauk vjere i Dikasterij (ured) za promoviranje cjelovita ljudskoga razvitka, objavila ove godine dokument pod naslovom »Oeconomicae et pecuniariae quaestiones« (Ekonomska i financijska pitanja), s podnaslovom »Razmatranja glede etičkoga promišljanja u vezi s nekim aspektima sadašnjega ekonomsko-financijskoga sustava«. To je razmatranje »ponuđeno svim muškarcima i ženama dobre volje«. A na početku piše: »Ljubav prema cjelovitu dobru, neodvojiva od ljubavi prema istini, ključ je autentičnoga razvoja.«
Dokument se temelji na socijalnom nauku Crkve i njime se želi upozoriti da se globalna tržišta, deset godina nakon financijske krize iz 2008. godine, pomalo vraćaju na tada postignutu razinu »kratkovidnoga egoizma«. »Nedavna financijska kriza trebala je«, kaže se, »pružiti priliku za razvoj novoga gospodarstva s više pozornosti na etička načela i na novu regulaciju financijskih djelatnosti, čime bi se neutralizirale grebatorske i špekulativne tendencije te potvrdila vrijednost stvarne ekonomije.« No to se nije dogodilo u dovoljnoj mjeri pa je s tim u vezi odaslano upozorenje: »Postoji žurna potreba da se u gospodarstvo vrate etika i politika ako se ne želi vidjeti rastuće siromaštvo i nejednakost između ljudi i nacija, čime se riskiraju kolaps i implozija socijalnoga sustava.« Nužno je da se u vremenu koje »pokazuje da ima ograničenu individualističku viziju ljudske osobe« i koju se, općenito, smatra »potrošačem čija se dobrobit sastoji prije svega u optimizaciji njegova ili njezina novčanoga dohotka« žurno »pokrene oporavak svega onoga što je istinski ljudsko«. Čovjek ima »relacijsku narav« čiji se boljitak »ne može reducirati ni na logiku potrošnje ni na gospodarske aspekte života«.
Dokument kroz 34 stavaka nudi »temeljna razmatranja« i, s tim u vezi, »neka pojašnjenja u kontekstu današnjice« citirajući na više mjesta, što je vidljivo iz fusnota, neka razmišljanja izrečena glede gospodarstva i financija i ranije u enciklikama Pija XI. (»Quadragesimo Anno«), Pavla VI. (»Populorum Progressio«), Ivana Pavla II. (»Sollicitudo rei Socialis«) i Benedikta XVI. (»Caritas in Veritate«). Stajalište je dokumenta da današnja tržišta služe, ponajprije, najbogatijoj manjini u svijetu te da se u gospodarstvu pridaje prevelika važnost profitu u mjeri koja »stvara i rasprostranjuje duboko nemoralnu kulturu«. Ujedno se upozorava na mit o tobože »samoregulirajućem tržištu«: »Očito je da tržišta, kao snažni propeleri gospodarstva, nisu u stanju sama sebe uređivati.« Stoga je »vrijeme da se potakne oporavak onoga što je autentično ljudsko, kako bi se proširio obzor uma i srca«.
Središnji je argument dokumenta da gospodarski sustav treba »prije svega nastojati promicati globalnu kvalitetu života, koja, suočena s nekritičnom ekspanzijom profita, treba omogućiti put prema dobrobiti cijele osobe i svakoga čovjeka«. Štoviše: »Ni jedan profit zapravo nije legitiman ako ne teži cjelovitu promicanju ljudske osobe te općoj namjeni dobara i preferencijalnoj opciji za siromašne.« A »novac je, sam po sebi, dobar instrument… i sredstvo je da bi se sredila nečija sloboda i proširile nečije mogućnosti«, ali je »ipak i sredstvo koje se može lako okrenuti protiv osobe«.
Dokument zauzima posebice kritična stajališta u vezi s načinom kako se razvijaju globalni financijski sustavi i upozorava da se često u odabiru onih koji njima upravljaju »favorizira napredak sposobnih, ali pohlepnih i beskrupuloznih poslovnih ljudi«. Takav odabir »stvara i rasprostranjuje duboko nemoralnu kulturu u kojoj se često ne izbjegavaju prekršaji ako predviđena prednost nadilazi očekivanu kaznu«. Sve u svemu očito je da »treba donijeti etičko promišljanje o određenim aspektima financijskih transakcija, koje kad se odvijaju bez potrebnih antropoloških i moralnih temelja, dovode da očigledne zlouporabe i nepravde te pokazuju usto i sposobnost stvaranja sustavne i globalne ekonomske krize«. S tim u vezi izriče se sveučilištima izvrsna preporuka: »Posebno je poželjno da institucije poput sveučilišta i poslovnih škola predvide i osiguraju, kao temeljni, a ne samo kao usputni čimbenik, u svojim nastavnim programima i formacijsku dimenziju, koja obrazuje studente da gospodarstvo i financije razumiju u svjetlu vizije ukupnosti ljudske osobe i koja izbjegava redukcionizam, koji vidi samo neke dimenzije osobe. Za takvu formaciju potrebna je odgovarajuća etika, a glede toga znatna pomoć može biti socijalni nauk Crkve.«
Navodeći i upozoravajući na »opasni oligopol nekolicine«, dokument poziva na bolju koordinaciju među zemljama glede reguliranja svjetskoga financijskoga sustava. »Propisi moraju pogodovati potpunoj transparentnosti u odnosu na sve čime se trguje kako bi se uklonili svi oblici nepravde i nejednakosti, čime se osigurava najveća moguća ravnopravnost u razmjeni dobara.« Što se tiče financijske prakse najveću kritiku dokument izriče uporabi tzv. »offshore-računa«, koji se otvaraju zbog izbjegavanja plaćanja poreza: »Danas više od polovice trgovinskoga svijeta orkestriraju značajne osobe koje snižavaju svoje porezno opterećenje prebacivanjem prijavljivanja prihoda s jednoga mjesta na drugo«, što onda »dovodi do stvaranja gospodarskih sustava utemeljenih na nejednakostima«. Osim toga naglašava se da su »offshore-računi« postali »uobičajena mjesta pranja (recikliranja) prljavoga novca, koji je plod nedopuštenoga prihoda (krađa, prijevara, korupcija, kriminalne udruge, mafija, ratna djelovanja itd.)«. Ističe se da bi se uvođenjem čak minimalnoga oporezivanja transakcija izvedenih preko »offshore-računa« mogao u velikoj mjeri riješiti problem gladi u svijetu.
Posebna je pozornost posvećena bankama i upozorava se »na nezamjenjivu društvenu funkciju kredita«, ali i da je »primjena pretjerano visokih kamatnih stopa, izvan stvarnih mogućnosti zajmoprimaca, transakcija, ne samo etički nelegitimna, nego i štetna za zdravlje gospodarskoga sustava u cjelini«.
Treba naglasiti da dokument »Oeconomicae et pecuniariae quaestiones«, koji je ustvari najnoviji rezultat niza prethodnih dokumenata, predavanja i tekstova koji od osamdesetih godina prošloga stoljeća obilježavaju razmišljanje Crkve o gospodarskim pitanjima, nije uperen protiv kapitalizma, iako će mnogi tako misliti, nego je u prvom redu usmjeren protiv pohlepe. On ne kritizira slobodno poduzetništvo i slobodno tržište, ali ističe da moralna gospodarska aktivnost, na kraju, ovisi o načinu na koji se čovjek koristi ekonomskim alatima. Ustvari, pohvaljuju se gospodarski sustavi i tržišta koja poštuju ljudsko dostojanstvo i promoviraju ljudsku slobodu, kreativnost, proizvodnju, odgovornost, rad i solidarnost. Gdje vrijede etička načela »profit i solidarnost više nisu suparnici«. »Tamo gdje prevladavaju egoizam i sebični interesi ljudskoj osobi teško je shvatiti plodonosnu razmjenu između profita i dara jer grijeh želi narušiti i raskinuti taj odnos. U potpuno ljudskoj perspektivi ostvaruje se razmjena između profita i solidarnosti koja, zahvaljujući slobodi ljudske osobe, oslobađa velik potencijal za tržišta.« Drugim riječima, »u zdravom tržišnom sustavu lakše je poštovati i promicati dostojanstvo ljudske osobe i opće dobro«.
Dokument završava pozivom svim ljudima, pa čak i skromnim potrošačima, da rade na uspostavljanju pravednijega financijskoga sustava. Zbog masivnosti i sveopćega prožimanja današnjih ekonomsko-financijskih sustava čovjek može biti u iskušenju da se »prepusti cinizmu te biti uvjeren da se siromašnim snagama ne može ništa učiniti i promijeniti«. no »u stvarnosti svatko može puno učiniti, posebice ako nije usamljen«.
»Danas, kao nikada prije, svi smo pozvani, kao čuvari, pratiti istinski život i učiniti sebe katalizatorima novoga društvenoga ponašanja, oblikujući svoje djelovanje s ciljem traženja općega dobra i uspostavljajući ga na čvrstim načelima solidarnosti i supsidijarnosti.«
