Kad je u proljeće 2019. godine objavio knjigu vrlo izazovna naslova »Amoris laetitia: vjernost ili lom?«, mr. Hrvoje Vargić zacijelo nije slutio da će papa Franjo proglasiti Godinu obitelji »Amoris laetitia«, koja započinje na svetkovinu sv. Josipa, i da će samim tim knjiga dobiti posve novu aktualnost. Knjiga je objavljena u nakladi »Salesiane«. Uz magisterij s područja ekonomije mr. Vargić je, na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti, stekao magisterij iz filozofije na temu »Transfenomenološki pristup filozofiji osobe u misli Karola Wojtyłe«, a sada radi doktorsku disertaciju na Katoličkom sveučilištu Ivana Pavla II. u Lublinu u Poljskoj. Mentor mu je dr. Alfred Wierzbicki, Wojtyłin nasljednik na tamošnjoj Katedri za etiku.
Da ne bi bilo zabune glede »vjernosti ili loma« s tradicijom, autor knjige odmah kaže: »Knjiga želi ponuditi intelektualni okvir za razumijevanje pobudnice ‘Amoris laetitita’ pape Franje, a pogotovo mjesta koja su kod dijela katoličke javnosti bila primljena sa sumnjom u njihovu pravovjernost.
Smatram da filozofska misao Karola Wojtyłe, tj. pape Ivana Pavla II., nudi prikladan okvir za tumačenje pobudnice. Time, naravno, ne želim reći da je to jedini ili službeni put za razumijevanje pobudnice pape Franje, nego da je primjeren predmetu o kojem se govori. Wojtyłina objašnjenja odnosa subjektivnosti i objektivnosti, primijenjena na područje etike i moralne teologije, omogućuju da se objasne sporni dijelovi. Takvim se tumačenjem želi pokazati da je pobudnica vjerodostojno nastavljanje nauka Drugoga vatikanskoga koncila, a nikako raskid s tradicijom i naukom Crkve.« Vjernost dakle, a ne lom.
Na istom je tragu i jedan od recenzenata knjige, dr. Ante Vučković, koji piše: »Ova knjiga objektivni nauk Crkve povezuje s razlozima koji utemeljuju i osvjetljuju pastoralni rad, duhovno praćenje i skrb o ljudima koji traže Boga i osjećaju težinu životnih teškoća. Ona to čini detaljnim i prikladnim uvidom u misao Karola Wojtyłe. Nakana joj je da se papa Franjo i njegova pobudnica ‘Radost ljubavi’ vide u svjetlu pastoralne skrbi Drugoga vatikanskoga sabora i filozofske misli Karola Wojtyłe.«
Autoru knjige ponuđen je sažetak koji slijedi, pri čemu mu je postavljeno pitanje bi li te retke mogao prihvatiti kao najkraći mogući opis temeljne teze koju slijedi u knjizi. Sažetak glasi: »Nauk mora biti jasan i nepromjenjiv, konkretna je stvarnost braka i obitelji vrlo šarolika, a djelovati treba tako da se svaki segment stvarnost što je moguće više suobličava nauku, nipošto obrnuto.«
»Složio bih se s tim opisom«, kaže mr. Vargić. I nadodaje: »Pobudnica želi ponuditi smjernice kako da se sve parove koji žive u stanjima koja nisu u potpunosti suobličena Božjoj volji postupno dovede do načina življenja koji je u skladu s naukom Crkve. Istodobno, svjesna je da je to često trnovit put i da Crkva treba iskoračiti prema čovjeku i pružiti mu ruku kako bi mu pomogla da svoj život uskladi s objektivnom moralnom istinom.« Na primjedbu da »Amoris laetitia« ipak donosi nešto novo te da bi se, uz kontinuitet, na neki način moglo govoriti i o njezinu diskontinuitetu u odnosu na prijašnje stanje, sugovornik odvraća: »U knjizi tvrdim da ‘Amoris laetitia’ ostaje potpuno vjerna tradiciji i crkvenomu nauku o braku, ali istodobno donosi promjenu pastoralnoga pristupa. Ivan Pavao II. u apostolskoj je pobudnici ‘Familiaris consortio’ zahtijevao da rastavljeni i ponovno vjenčani parovi, žele li pristupiti pričesti, žive ‘kao brat i sestra’.
Papa Franjo sada kaže da je moguće da i ranije pristupe pričesti ako su zadovoljeni drugi određeni uvjeti. To ne znači da se sada svim rastavljenima i civilno ponovno vjenčanima otvaraju vrata pričesti, nego je riječ o tome da su otvorena vrata pastoralnomu razlučivanju na temelju kojega će svećenik utvrditi postoje li uvjeti za pristup sakramentima. Treba naglasiti da je već Ivan Pavao II. napravio promjenu pastoralnoga pristupa, i to puno veću nego Franjo. Prema kanonskom zakoniku iz 1917. godine, Crkva je ekskomunicirala rastavljene koji su se ponovno vjenčali, a Ivan Pavao II. rekao je da rastavljeni i ponovno vjenčani ne mogu biti ekskomunicirani, pozvavši ih da uđu u Crkvu, da sudjeluju u njezinu životu, u misnima slavljima…«
Promjena je, dakle, u pastoralnom pristupu, ne u odnosu prema tradiciji. I o tom se pastoralnom pristupu »može raspravljati«, kao i o pristupu Ivana Pavla II., koji i dalje ostaje na snazi. Oba pristupa nose opasnost da se kod nekih vjernika izazovu sablazni. Jednako tako, postoji opasnost i da u pojedinim slučajevima dođe do »pogrješnoga razlučivanja«. »I Franjo na više mjesta u ‘Amoris laetitia’ pokazuje da je svjestan opasnosti od sablazni i pokušava riješiti taj problem, a to pitanje pokušavaju riješiti i biskupi Buenos Airesa u svojim smjernicama, koje je Franjo uzdigao na razinu službenoga nauka učiteljstva«, kaže sugovornik.
Priznaje da postoji i rizik, posebno u suvremenom svijetu medijskoga senzacionalizma, da velik broj ljudi zanemari da pripuštanje pričesti nipošto ne može biti opća praksa, nego plod ozbiljnoga razlučivanja, obasjavanja vlastitoga stanja, sa svećenikom »in foro interno«, Božjim svjetlom istine, te da se jednostavno stekne dojam da je s crkvene strane rastati se i ponovno vjenčati »OK«. Priznaje čak i da su moguća »zastranjivanja na lokalnim razinama«, u smislu da »oni koji su ‘liberalnijega’ svjetonazora ili imaju intuicije da bi Crkva trebala ‘olabaviti’ pristup sakramentima rastavljenima i civilno ponovno vjenčanima, mogu iskoristiti pristup pobudnice da, recimo to tako, ‘tjeraju vodu na svoj mlin’«. No i s druge je strane vrlo snažan argument: ako se odustane od pastoralnoga pristupa koji Papa predlaže, postoji opasnost da »izgubimo ‘stotu ovcu’ kojoj smo zabranili pristup pričesti, a da ona nije u stanju smrtnoga grijeha«.
Ono u što je mr. Vargić posve siguran jest da je »posve neopravdano govoriti o herezama i lomovima«. Naposljetku, uza svu mogućnost rasprave i iznošenja »utemeljenih kritika«, »nije na nama da određujemo pastoralni pristup«, a Papina je zadaća »predlagati kojim putom ići«. »I mislim da je u ovom pitanju potpuno razborito prikloniti se vjerovanju da upravo Duh Sveti preko ovoga Pape progovara Crkvi i poziva je na pastoralni pristup koji uključuje izlazak iz sebe; on sa sobom nosi određene rizike, ali je potreban svijetu današnjice«, kaže sugovornik.
