Dok postmoderna na jednoj strani omalovažava stare mitove, istodobno gradi mit o svemoći znanosti, ekonomije i tehnologije. Govor o povijesnim mitovima liberalni racionalisti gotovo uvijek povezuju sa zabludama koje nemaju nikakvih kognitivnih vrijednosti za modernoga čovjeka. A u biti mit krije u sebi na svoj način uvijek iskustven odnos prema stvarnosti. Naime, mitovi su uvijek pokušavali na poseban način protumačiti odnose u svijetu, od njegova nastanka pa do danas, ali i dati smjernice za budućnost. Najbolji primjer za to imamo u priči o izgonu iz raja. Iako se priča o Adamu i Evi može smatrati i mitskom, ona istodobno zadire duboko u stvaran život, pokušavajući dati odgovor na određenu prisutnost destrukcije u svijetu. Ona istodobno daje i orijentaciju za odnos prema životu. Naime, priča o Adamu i Evi krije u sebi veličanstvenu poruku o tome da grijeh (destrukcija) na svijet dolazi i čovjekovom zloupotrebom slobode, zbog ljudske nesposobnosti da se odupre željama da bude apsolutni gospodar na zemlji, da u potpunosti ovlada drugim ljudima, da im bude bog, da si prisvoji ono što mu kao čovjeku ne pripada.
U priči o Adamu i Evi govor je i o tome da je sloboda pojedinca vezana uvijek uz odgovornost prema sebi i drugima, da zloupotrijebljena sloboda pojedinca može imati i velike posljedice za društvo u cjelini. Nikada ta poruka nije bila toliko aktualna kao danas, u vrijeme velikih tehnoloških dostignuća. Nikada pojedinac svojim grijehom, zloupotrebom slobode, nije bio toliko sposoban destruktivno djelovati na štetu svih kao danas. To mu omogućuje mit o svemoćnoj i sigurnoj znanosti i tehnologiji, o nezaustavljivu napretku. Jedan pritisak na gumb neodgovornoga političkoga subjekta može uništiti za nekoliko minuta čitav svijet. Biblijska poruka o grijehu Adama i Eve, koji žele pod svaku cijenu imati Božju kognitivnu sposobnost, upravo je u tom kontekstu golemo upozorenje današnjemu čovjeku da se ne igra bogova. Jer samo je jedan Bog, i to onaj koji je darovao čovjeku život i slobodu da si razumski planira svoj put.
Između prvih biblijskih ljudi i modernoga čovjeka može se povući vrlo poučna paralela. Kao što je prvi čovjek svojom željom da bude kao Bog gurnuo čitav svijet u smjeru otuđenja od prvotne Božje zamisli, tako to može učiniti i čovjek postmoderne koji posjeduje golemu tehnološku moć, ali ne i izoštren odnos prema odgovornosti, dobroti, ljubavi. Problem je u tome što ekonomski i tehnološki napredak nije pratio i duhovni razvoj čovjeka. Čovjek postmoderne, s obzirom na sve prijevare i destrukcije, nije ništa bolji od onoga iz mitskih priča. Tehnološki napredak ne samo da ga nije približio onoj zamišljenoj slici Biblije o ljudskom stvorenju, nego ga je i udaljio od nje.
Problem je u tome, upozorava filozof Peter Sloterdijk u svojoj knjizi »Strašna djeca moderne« (Die schrecklichen Kinder der Moderne), što je prekinuta nit s tradicijom, što je stvoreno mišljenje da je staro nazadno, a novo uvijek napredno. A u biti napredak novoga temeljio se uvijek na starom, na starim spoznajama koje nalazimo i u mitovima. Potpuno odbacivanje tradicije stvara iluziju da je ova generacija dostatna sama sebi. Da Sloterdijk ima pravo pokazuje se u tome da se svjetske krize, ratovi i teror, ne mogu riješiti samo tehnologijom i ekonomijom. Štoviše tehnologija i ekonomija, bez nutarnje promjene čovjeka, omogućuju još veću destruktivnost.
Slično Sloterdijku razmišlja i filozof John Gray kad upozorava na to da je priča o kontinuiranom napretku samo opasan moderan mit. Taj mit je utoliko još opasniji jer uvjerava da se napredak ostvaruje potpunim odbacivanjem staroga. Naime, u modernom mitu o kontinuiranom napretku nedostaje ona bitna svijest da je ono što je postignuto u jednom razdoblju bilo uvijek podloga za noviji napredak. Potpuno odbacivanje starih vrijednosti i svođenje svega samo na tehnologiju i ekonomiju vrlo je opasno. Bolji svijet nije moguć bez uvažavanja starih etičkih, religijskih, filozofskih i političkih iskustava. O kakvim se zabludama glede napretka i liberalizma radi pokazuju Guantanamo, moderni vjerski terorizam, neokapitalističko izrabljivanje siromašnih, kao i sve veća zarada bogatih, liberalnih država u prodaji oružja. Pa ipak ono najopasnije s čim se postmoderna suočava jest otuđenje pojedinca i društva. Činjenica je da u svijetu nije bilo nikada više ovisnika, depresivnih i asocijalnih ljudi nego danas. Da se kod toga novoga mita ne radi samo o kontinuiranom napretku na svim područjima vidi se i u tome što velik dio čovječanstva danas gradi mir i zadovoljstvo uzimanjem antidepresivnih sredstava, kao i to da je religijsko nadomjestio klanjanjem bogovima športa i javnoga života. Gray, iako ateist, misli da je govor o uskrsnuću i ljudskoj besmrtnosti puno vjerodostojniji od težnja modernoga čovjeka za virtualnom vječnošću.
Pa ipak i iz ovoga modernoga mita o svemoći znanosti, ekonomije i tehnologije mogle bi neke nove generacije, ako ih bude, izvući veliku pouku kako ljudska sreća i zadovoljan život ne ovise samo o znanosti, tehnologiji i ekonomiji, nego prije svega o nadgradnji na starim iskustvima koja uvijek iznova upozoravaju da je čovjeku potrebno više od materijalnoga.
Čitajući stare mitove, možemo puno toga saznati i o našem svijetu u kojem živimo, o načinu na koji se prema njemu treba odnositi, kao i to kako ga kreirati, prilagoditi životnim uvjetima koji pojedinca čine sretnim. Mitovi nam govore puno i o onoj bitnoj metafizičkoj strani čovjeka koja transcendira pojavni svijet tražeći dublji smisao života. Upravo preko mitova shvaćamo da čovjek vidi u sebi više od onoga pojavnoga i trenutačnoga. Preko mitova, pa i ovoga modernoga, koji traži zamjenu za religijsko, shvaćamo da je čovjek i transcendentalno stvorenje. Ljudsku težnju za onim metafizičkim ne mogu ispuniti ni ekonomija ni tehnologija ni virtualna besmrtnost. Pokušaj znanosti da se oslobodi mitova kao nečega iracionalnoga, stvarajući mit o sebi, jest velika zabluda koja bi se čovječanstvu mogla razbiti o glavu. Za razliku od današnjega mita o svemoćnoj znanosti koji je uvjeren u posjedovanje apsolutne spoznaje, stari su mitovi samo pokušavali dati odgovor na ona pitanja koja muče čovjeka. Najnoviji mit o svemoći znanosti, tehnologije i ekonomije ne ohrabruje u traganju za onim temeljnim životnim pitanjima jer stoji čvrsto na poziciji da posjeduje punu istinu.
O kakvoj se prijevari radi pokazuje najbolje razmišljanje poznatoga znanstvenika, evolucijskoga biologa i ekologa Josefa H. Reichholfa koji se godinama bori protiv državne lobističke znanosti koja sprječava razmišljanje o bitnim problemima čovječanstva. Prema njegovu mišljenju postoje u zapadnom svijetu protežirani znanstveni krugovi koje izdašno financira država, mainstream koji ne dopušta kritički odnos prema svomu radu. Problem je u tome što kritične znanstvenike pokušava ušutkati uskraćujući im financijsku podršku za istraživanje. Državni mediji stvaraju sliku o nepogrješivu mainstreamu, što mu omogućava da određuje društveni smjer. Kao primjer navodi Reichholf uvjeravanje elitnoga znanstvenoga kruga osamdesetih, financiranoga od države, kako će doći do izumiranja njemačke šume. Danas, kaže spomenuti znanstvenik, vidimo da je to bila podvala koja se nije zasnivala na znanstvenom istraživanju, nego na političkim smjernicama. Njemačka je šuma danas zdravija nego ikada. Problem je u tome, pojašnjava Reichholf, što je povlašteni krug istraživača polazio od maksimalističkih vrijednosti, a ne realnih. Procjena oštećenja šume bila je pogrješna kao što bi bilo pogrješno istraživanje o ljudima koje bi polazilo od pretpostavke da u svijetu žive samo sto posto zdravi ljudi. Nažalost u znanosti se ne događa ono što je često u gospodarstvu zakon. Menadžeri koji daju pogrješne procjene dobivaju u poduzeću otkaz, a mainstream ostaje i dalje na dobro plaćenoj državnoj blagajni unatoč katastrofalnim procjenama.
Evolucijski istraživač Friedemann Schrenk upozorava na oprez glede prebrzih zaključaka politički motiviranih istraživača. Taj renomirani znanstvenik upozorava da govor o nastanku ljudskoga stvorenja s obzirom na sigurne nalaze nije ništa drugo nego misaona igra jer se sadašnje tvrdnje temelje uglavnom na samo 2000 nalaza. A to znači da imamo jedan nalaz na nekoliko tisuća generacija. Da se hipoteze prodaju često kao sigurni znanstveni dokazi vidi se najbolje u teoriji o izumiranju dinosaura zbog navodnoga udara velikoga meteora. Kako piše poznati njemački paleontolog Ebrhard Frey, danas gotovo svi istraživači prihvaćaju hipotezu »Dekkan-Trapp« koja kaže da se radi o više meteorskih udara, vulkanskih eksplozija i još mnoštva drugih faktora.
Isto tako mit o svemoćnoj globalizaciji na ekonomskom i kulturnom području trebalo bi prihvatiti kao nešto iz čega se mogu izvući dobre pouke, a ne kao apsolutnu sigurnost koja diktira odnose u svijetu. Da se iza globalizacije krije često prijevara bogatijih i razvijenih zemalja vidi se i po tome da se na globalnoj razini vodi rat za »mudre glave«, kako kaže ekonomist Hariolf Grupp. Jednosmjerna ulica kojom se događa odljev stručnjaka iz siromašnijih zemalja svijeta u pravcu bogatijih koje nude veću zaradu govori o veličini prijevare. Na drugoj strani iz bogatijih zemalja, u kojima je lobistička mašinerija izgradila vlastito shvaćanje odnosa u društvu, odlazi u suprotnom smjeru upitna liberalna ideologija, što povećava još više nesigurnost u siromašnim zemljama.
Mit o svemoćnoj znanosti često je više politička demagogija nego stvarnost, jer, kako kaže znanstvenik Stefan Klein, sa sve dubljom spoznajom raste i sve veći broj novih neodgovorenih pitanja. U tom bi se kontekstu moglo reći da je ono što znamo kap vode u velikoj rijeci koja brzo teče. U tom pravcu ide i mišljenje određenoga broja fizičara da je danas u odnosu na svijet i ljudsko stvorenje bolje govoriti o stvarnom i potencijalnom, o onome što shvaćamo i onome što je naša mogućnost, o čemu nemamo još uvijek potpune spoznaje. Buduće generacije, prežive li teror znanstvene mitologije i opasne liberalne ideologije, zasigurno će izvući određenu pouku. Ono što će ih zasigurno čuditi bit će spoznaja da se naša generacija odnosila negativno prema svim mitovima osim prema najnovijemu mitu o svemoći znanosti, tehnologije, ekonomije i liberalne ideologije.
