VELIKI ARHITEKT JOSIP VANCAŠ Dao je oblikovanje 70 crkava

Josip Vancaš
Foto: Wikipedia | Josip Vancaš

Često se misli da u tehničkim vidicima graditeljstva vjerski nazor nije važan, ali iz povijesti arhitekture, koja je ujedno i likovna umjetnost, znamo da nije tako. Naprotiv! Mnoga zdanja nose duhovni pečat ne samo njihovih naručitelja, nego i arhitekata. Osobit doprinos u tom smislu dao je Josip Vancaš.

Od Mađarske preko Beča do Sarajeva

Rođen je 22. ožujka 1859. u Šopronju u Mađarskoj. Njegov je otac Antun imenovan poštanskim ravnateljem u Zagrebu te je Josip tu završio osnovnu školu i realnu gimnaziju. »Školovanjem na Politehnici i Akademiji likovnih umjetnosti u Beču kod dvojice arhitekata koji su pripadali samom vrhu arhitekture druge polovine 19. stoljeća u Beču – Heinricha Ferstela i Friedricha Schmidta – stekao je znanja koja su mu omogućila da projektira sve tipove građevina i što se tiče namjene (javne, stambene i sakralne građevine) i što se tiče stila (projektirao je u neogotičkom, neorenesansnom, neomaurskom, secesijskom stilu…)« (D. Damjanović). Godine 1884. preselio se na Schmidtovu preporuku u Sarajevo. Najčešće se navodi da je ukupno projektirao 102 stambene kuće, 70 crkava, 12 škola, 10 palača, 10 bankovnih zgrada, 10 vladinih i općinskih zgrada, šest hotela i kavana.

Najvažnije mu je djelo sarajevska katedrala

Najvažnije mu je djelo u Sarajevu katedrala Srca Isusova, u prijelaznom stilu neoromanike i neogotike, čini se prema uzoru crkve Notre Dame u Dijonu.

Osim privatnih i javnih zgrada, Josip Vancaš projektirao je brojne crkve u Hrvatskoj, BiH i drugdje, čime zaslužuje posebno mjesto u povijesti hrvatske sakralne arhitekture.

Izgradnja je započela 1884., a završena 1889. Za izgradnju sarajevske katedrale i zgrade Zemaljske vlade odlikovan je 1889. viteškim križem Franje Josipa I., a 1898. odlikovao ga je i papa Lav XIII. viteškim križem sv. Grgura. »Nakon uspješne realizacije katedrale Vancaš je gotovo isključivi projektant objekata Katoličke Crkve. Najveći broj tih objekata on rješava u neogotičkom slogu. Najbolji primjeri su Zavod sv. Augustina, danas zgrada Muzičke akademije, crkva sv. Antuna Padovanskog, crkva Uznesenja Marijina na Stupu. Nadbiskupsko sjemenište sa crkvom sv. Ćirila i Metoda, ipak nosi sve odlike neorenesanse i potvrđuje uzor u crkvi sv. Petra u Rimu« (N. Kurto). Osim tih, najvažnija su mu sakralna ostvarenja u Sarajevu crkva Kraljice sv. Krunice, crkva Presvetoga Trojstva i franjevački samostan, župne crkve sv. Mihovila u Varešu, sv. Jurja u Desiniću, sv. Nikole u Krapini, sv. Ivana Krstitelja u Konjicu, Prečistoga Srca Marijina u Bijeljini, katoličke crkve u Žepču, Bosanskom Brodu, Kraljevoj Sutjesci, Zenici, Kiseljaku i na Bledu, katoličko groblje na Koševu, biskupsko sjemenište s crkvom u Banjoj Luci, obnova stare crkve u Dobrunu kod Višegrada, hotel »Grand« u Sarajevu, paviljon BiH za milenijsku izložbu u Budimpešti, palača Prve hrvatske štedionice u Zagrebu, hotel »Union«, zgrada Gradske štedionice te Zavod sv. Stanislava u Ljubljani, palača pošte i telegrafa i cjeloviti izgled Strossmayerove ulice u Sarajevu. Projektirao je pregradnje franjevačkih crkava u Gučoj Gori kod Travnika, na Gorici u Livnu i u Tolisi. Dizajnirao je brojne oltare. Radove je izlagao na svjetskim izložbama u Budimpešti, Beču i Parizu te na pokrajinskim u Zagrebu, Osijeku i Trstu.

Svestrani kulturni i javni djelatnik

Suautor je monografije »Stolna crkva u Đakovu« 1900. Surađivao je u sarajevskom »Hrvatskom dnevniku«, »Vrhbosni«, »Bosnische Post«, »Der Morgen«, »Večernjoj pošti« i »Jugoslavenskom listu« te u zagrebačkim listovima »Morgenblattu«, »Jutarnjem listu«, »Novostima«, »Tehničkom listu«, »Hrvatskom Zmaju«, »Hrvatskom pravu« i »Hrvatskoj straži«, gdje je 1932. objavio oveći tekst »50-godišnjica Vrhbosanske nadbiskupije i Katoličke Crkve u Herceg-Bosni«.

Bio je član Bosansko-hercegovačkoga sabora od 1910. do 1915., pročelnik građevnoga i željezničkoga odbora Sabora, predsjednik Hrvatske katoličke udruge, stranke od 1913. spojene s Hrvatskom zajednicom, građevinski nadsavjetnik u Zemaljskoj vladi, potpredsjednik bosanskohercegovačkoga Crvenoga križa, predsjednik Hrvatskoga kluba; član, potom predsjednik, pa počasni član Tehničkoga kluba u Sarajevu, član »Društva inžinira i arhitekata u Hrvatskoj i Sloveniji«; profesor crtanja, akvarela i arhitekture na Srednjoj tehničkoj školi i preparandiji u Sarajevu, zborovođa Muškoga pjevačkoga društva u Sarajevu, gradski zastupnik, direktor Građevinskoga društva, član HAZU-a i Družbe »Braća hrvatskoga zmaja«. U Bosansko-hercegovačkom saboru iznio je rezoluciju o zaštiti i čuvanju starih bosanskih zgrada i umjetnina.

Tražio rješenje hrvatskoga pitanja u smislu »trijalizma«

Kao politički radnik nastupio je 25. veljače 1911. u istom saboru govorom s državnopravnom izjavom u smislu hrvatskih težnja. S Ivom Pilarom išao je 17. kolovoza 1917. u audijenciju kralju Karlu zahtijevati rješenje hrvatskoga pitanja u smislu »trijalizma«. Godine 1919. bio je zatvoren, ali nakon sto dana oslobođen je. Godine 1921., darovavši svoju kuću Sarajevu, preselio se u Zagreb, gdje je umro 15. prosinca 1932., a pokopan je na Mirogoju. Jedna ulica u središtu Sarajeva nosi njegovo ime. »Uz Hermana Bollea, Vancaš je možda jedini arhitekt koji je posjedovao istinski talent i bio sposoban kvalitetno projektantski odgovoriti na zadaće velikoga programskog i prostornog formata« (Z. Jurić).

IZVORGlas Koncila br. 2/2018.
Prethodni članakULOGA MAJKE U OBITELJI Majka – podsjetnik Božji
Sljedeći članakFILM »IZ NIŠTAVILA« Zlo ksenofobije