VESNA ŠANIĆ, HRVATSKA BRANITELJICA DOMOVINSKOGA RATA »Prenoseći svoja znanja, sijat ćemo sjeme ljubavi«

Snimio: V. Čutura | Vesna Šanić, hrvatska braniteljica Domovinskoga rata

Teškoće Domovinskoga rata ostavile su brojne psihičke i fizičke posljedice na hrvatsko stanovništvo, posebice na izravne sudionike koji su sudjelovali u obrani. Među njima je i hrvatska braniteljica Vesna Šanić, koja je 13. veljače 1960. rođena u Gospiću, gdje je završila gimnaziju. »Kao kći Imoćana 1978. odlazim u Zagreb ‘trbuhom za kruhom’ i tamo sam tražila svoje mjesto pod suncem na nebu«, navodi u predstavljanju hrvatska ratna dragovoljka Šanić.

»Znam što su neimaština, nemoć, bol i jad. Upravo zato i volontiram jer meni su uz Božju providnost ljudi pružili ruku i konkretnu pomoć, utjehu. Čineći drugomu dobro, oplemenjujemo i sebe, radeći na sebi i prenoseći svoja znanja, sijat ćemo sjeme ljubavi i sigurno će se negdje primiti i dalje preko mladih ljudi rasti i nastaviti se širiti.«

»Uključila sam se kao dragovoljac hrvatskoga obrambenoga Domovinskoga rata od 18. rujna 1990. jer sam promišljala svoju samostalnu Hrvatsku koju sam uvijek u životu željela. Roditelji su mi usadili ljubav patriotizma. U našoj se obitelji neprestance govorilo o trima vrjednotama: Bogu, domovini i obitelji. I to me je neprestance vodilo kroz život. Ako bi bilo koja vrjednota bila ugrožena, ne samo u meni, nego i u mom okruženju, stvaralo je to potrebu za obranom. Tako sam se javila kao hrvatski dragovoljac u Domovinskom ratu, i to u borbenom sektoru«, kaže hrvatska braniteljica Šanić.

Žena – dragovoljac!

Poslije borbenoga sektora koji je provela na terenu radila je u Ministarstvu obrane, ali kao službenica izravno vezana uz ustrojavanje, opskrbu i popunu ratnih postrojba s povremenim izlaskom na prvu crtu. »Vojnik sam i nisam član ni jedne udruge, ni jedne stranke. Hrvatska je moja stranka, to je moj san koji sam dosanjala. Brat mi je branio Gospić, kao i roditelji koji to područje nisu napuštali cijelo vrijeme rata. Moj rođeni brat koji je bio hrvatski ratni vojni invalid umro je 2008. od infarkta miokarda. U to vrijeme mama je bila dijabetičarka jer je već sedam godina nepokretna zbog moždanoga udara. O njoj se brine stari otac i žena koju plaćamo da je dođe presvući i oprati. Sve se to skupilo, ali vjerujem Bogu i njegovoj providnosti. Moram se skrbiti o kćeri koja je rođena 1994. jer nas je njezin otac, također dragovoljac Domovinskoga rata, napustio. Pomažem roditeljima koliko mogu. Molitva i hodočašća jednostavno me ispunjavaju. Smiono govorim, ali vjerujem da će sve biti dobro! Jer vjerujem Bogu. Redovito sam s roditeljima i onima koji su u potrebi o blagdanima, godišnjima, vikendima«, svjedoči hrvatska dragovoljka. »Još sam s djetetom podstanar, i to od 1996. u Velikoj Gorici u gradskom stanu u najmu, a ugovor moram produživati svake tri godine. I kći mi se razboljela, ima autoimunu bolest sistemski lupus. Nije lako, ali vjerujem Bogu, molim se svaki dan i nadam se da će biti bolje.«

Nema status HRVI?

U svojoj priči hrvatska dragovoljka obrambenoga Domovinskoga rata ističe da je u invalidskoj mirovini od 2009. Od toga 50 posto vezano je uz sudjelovanje u Domovinskom ratu po odredbama Zakona o pravima hrvatskih branitelja, a 50 posto po općem propisu. Još je bez statusa hrvatskoga ratnoga vojnoga invalida premda se liječi već 13 godina. Istodobno je završila verificirani program za obiteljskoga aromaterapeuta i masera.

»Shvatila sam da se moram pokrenuti, izvući iz sebe pozitivnu snagu, vjeru koju su mi roditelji usadili, jer to je ono što mi daje smisao. Tako sam svoje određene vještine, posebno aromaterapiju, ponudila svojim prijateljima hrvatskim braniteljima. To sam posebno ponudila svojim ratnim prijateljima Slavoncima koji su bili hrvatski branitelji. Među njih sam došla, uključila se, pomažem ako vidim ili osjetim da je netko u potrebi, bio to branitelj, prijateljica ili susjed, a posebno sam osjetljiva ako je netko s onkološkom ili drugom teškom dijagnozom. Uključila sam se u to da pomognem neukima koji se bore sa sustavom, a ja možda o tome nešto znam ili znam nekoga tko zna, onako ljudski jer znam što je neimaština, nemoć, bol i jad. Upravo zato i volontiram jer meni su uz Božju providnost ljudi pružili ruku i konkretnu pomoć, utjehu. Čineći drugomu dobro, oplemenjujemo i sebe, radeći na sebi i prenoseći svoja znanja, sijat ćemo sjeme ljubavi i sigurno će se negdje primiti i dalje preko mladih ljudi rasti i nastaviti se širiti«, kazala je Vesna Šanić.