– Što to rišeš, Jurice? – naginje se stari Jura, punac mi, nad djelo sina moga i unuka njegovoga.
– Pa rad… za likovni natječaj! – odgovara važno osnovac, možda budući Gliha ili makar »novonaivac«. – Imali smo temu »Lijepa naša« pa ja slikam uju u Domovinskom ratu!
– Ma daj? – prekida ujo, znameniti mi šogor i »Sin Oluje«, svoje nogometno gledanje s izležavanjem samo da bi vidio likovno djelo osnovca. – Pa s kime, mislim protiv koga to ja ratujem na tvojoj slici?
– Pa protiv »mrskih okupatora«, kako ti uvijek kažeš! – pamti moj sinek sve, pa pokazuje prstom po slici. – Ovih tu, s crvenom zvijezdom na kapama i kacigama!
– Kh, khhh… hm… – nakašlja se punac i djed, kao da u grlu ima knedlu još iz pretprošlog rata. – Ne znam kako će ti proći taj rad na natječaju… Mislim, ne znam smije li se sad baš protiv petokrake? Možda da…
– Cccc… – iskomentira moj sinek kroz zube pa nastavi (šokiravši me »viškom znanja«). – A da im stavim onda ona četiri slova »C« na glave? Vidio sam i takve neke kape u onim filmovima na telki, za »dan Vukovara«.
– Jooj, nemoj ni to! – brzo će djed. – Ta slova su na grbu susjedne nam države, s kojom moramo imati najdobrosusjedskije odnose na svijetu, da nam Europa ne zatvori sve pipe!
– A daj, »stari«!!! – prekipje »Sinu Oluje«. – Pa što da mali riše, kad je tak’ bilo?! Zaprav’, po istini, najviše su baš petokraku nosili mrski okupatori! Baš s njom na »čelenki« su protjerivali naše ljude iz svojih domova, deportirali, tukli, vukli u logore… I kak’ bi ih sad mali moral naslikat? S lovačkim šeširima?? S pekarskim kapama, sa šiltericama NBA klubova??
– Najbolje da ih naslika sa slovom »U«, onda će sigurno dobiti prvu nagradu! – grunu i moja Jelica, ko bujica. – Ma, svi su poludjeli! Kao da je rat bio prije sto godina?! Mislim, bio je i tad, bio je i prije osamdeset, ali ovaj iz kojeg je izrasla naša Hrvatska, taj je bio »prekjučer«, prije četvrt stoljeća, i to se još svi sjećamo tko je kakve kape nosio!
– Mah, sve je to zato kaj se nitko Bogu ne moli – »ukliže« jedina mi punica – pa nitko ne zna ni za prispodobu o rasipnom sinu i dobrom ocu. Tu, kod nas, ispada da su bila dva sina, Zvjezdan i Domagoj, i da je Zvjezdan prvo bil dobar, a Domagoj se povezal’ s lošim flundrama izvana… A onda posle, kad je Zvjezdan počel ubijati i uništavati sve živo po kući, i dalje je nama ostal »dobar i najbolji«, a Domagoju nije ništ’ pomoglo ni to kaj je sve od sebe, i svoj život za dom, spremno dal, svejedno je zauvijek ostal »onaj zločesti«!? Ma, tak šašavih ljudi i bedaste povijesti nigdi na svijetu nema! – uzdahne kao da će izdahnuti pa zagrli unuka. – Crtaj ti, Jurice, kako voliš i najbolje znaš…
– Ma, da… – konstruktivno se uključih i ja – a možda da im, tim neprijateljima tvoga »uje« u Domovinskome ratu narišeš na kape kukasti križ, jer ako ga i nisu na čelu imali, tako su mislili! Ili ipak, da i njima, i ovima koji tu na slici pucaju po tvome »uji«, kao što si i njemu lijepo narisao, staviš isto krunicu oko vrata? Ili da ih narišeš skroz gologlave, bez ikakvih kapa?… Ah, tko će ga sad više znati, dalo nam je to naše Vijeće za suočavanje s nedemokratskom poviješću, ili kako se već zove…
– Vijeće za prošlost bez budućnosti i vijeće bez »zrna soli«! – ženica mi Jelica uživo dokaže onu bračnu da će »dvoje biti jedno«, no ipak moja bje zadnja:
– Ukratko, dalo nam je to Vijeće prošlosti sad skicu, kroki… Ma, dalo nam je materijala za »crtanje rata« koliko ti srce hoće! I prošlih i budućih!
