VJERNICI LAICI AKTIVNI U CRKVI Istinsku povezanost s Bogom možemo doživjeti tek u vlastitoj nemoći

Ivana Čutura
Kako je mlada novinarka Ivana Čutura u neizvjesnosti usred koronakrize i volontiranja u »Kapi dobrote« produbila i učvrstila svoju vjeru

Volonterka udruge »Kap dobrote«, diplomirana novinarka, Ivana Čutura rođena je 8. kolovoza 1990. u Slavonskom Brodu. Odrastala je u brodskoj župi sv. Nikole Tavelića. Majka joj je Željka, djevojački Pavlović, iz Čatića kraj Kraljeve Sutjeske, a otac je Stipo, rodom iz Donjih Koliba. U Slavonskom je Brodu od svoje sedme godine. Ivana ima dvojicu braće. Krešimir je svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije i na službi je vicerektora Bogoslovnoga sjemeništa u Đakovu, a Ivan je obiteljski čovjek, oženjen je, otac je troje djece, četvrto je na putu.

Prvi osjećaj vjere

»Za sebe bih rekla da sam sve samo ne tipična vjernica uokvirena u neki stereotip«, govori Ivana. »Iako sam vjerski odgajana od malih nogu uz ozbiljnost, red i disciplinu, mislim da nas je to ipak očuvalo da ne krenemo lošim putovima. Moj prvi osjećaj vjere i sjećanje na našu župu i tadašnjega župnika Adama Bernatovića urezalo mi se u pamćenje. Naime, kod kuće smo dosta molili, rat je friško bio iza nas, a ja sam upijala molitve kao spužva. S četiri ili pet godina molila sam krunicu i molitvu ‘Dođi, Duše Presveti’. Župnik, pomalo šokiran, čučnuo je pokraj mene da vidi taj ‘performans’, bio je oduševljen. Pozvao je zatim mamu i mene u župni ured da mi pokloni malenoga anđela u drvu. Od tada se kod mene rađala ljubav prema Bogu i Crkvi. Djeca su tada kod nas predmolila krunicu pa sam se uključila pred polazak u školu. Bila sam uvjerljivo najmlađa i noge mi nisu mogle dosegnuti pod dok sam sjedila. Prije moje prve pričesti u župu je stigao novi župni vikar Mato Martinković, koji nam je tada podjeljivao otajstva krunice koja ćemo moliti. Sjećam se, radosna su otajstva bila na redu, a on mi je sa smiješkom rekao: ‘A dobro, ti si tako, malo manja od ostalih, tebi ćemo fino dati ovo treće, Koga si, Djevice, rodila, pa da ti ne bude dugačko.’ Kasnije sam iz njegovih ruku primila knjige za moja prva čitanja na misi. Osjećala sam se tako moćno. Paralelno s čitanjima i krunicom počela sam pjevati u crkvenom zboru, glazba mi je oduvijek ležala i od tada nisam prestala pjevati, pa su tako došli i zborovi u osnovnoj i srednjoj školi, a i pred kraj studija.«

U službi fakultetskoga mosta

»Nekoliko godina kasnije upisala sam franjevačku klasičnu gimnaziju u Slavonskom Brodu jer sam smatrala da je to najbolji izbor za mene. Počela sam slušati rock-glazbu i istraživati brojne glazbene pravce. Bio mi je jako važan taj imidž. Svirala sam gitaru. Sve više u mom su društvu bili franjevci i mnoštvo veselih vršnjaka s kojima bih uvijek nakon susreta Frame po svom guštu otišla na neku dobru rock-svirku, što je vjerojatno mnogima bilo nespojivo. Kasnije se ispostavilo da sam često u životu spajala ono što je nekima nespojivo. Iako sam najprije htjela studirati biologiju, sve se počelo okretati u drugom pravcu pred kraj drugoga razreda. U jednom trenutku sve se pretočilo u snažnu želju da upišem studij novinarstva i postanem novinarka.

Od studija na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu dobila sam veliko bogatstvo. Da, mogu reći da je bilo teško jer sam prolazila različite krize i propitkivanja. Stalno sam morala raditi balans između svega onoga što sam bila i što postajem na fakultetu, između svoje osobnosti, vjere, Crkve i s druge strane lijevoliberalnih svjetonazora i svijeta politike i medija koji je ljudima dosta omražen. Ipak, nije fakultet nešto čemu treba zalijepiti etiketu. Na njemu rade i studiraju raznoliki pojedinci, svatko je priča za sebe, sa svojom osobnom poviješću i razlozima. Smatram da Crkvu nema pravo napadati nitko tko se nije potrudio naučiti i ispitati barem osnovne njezine principe, pojmove, vjerovanja i čuti objašnjenja. S vremenom sam počela uviđati da sam dobila poslanje biti most između dviju sukobljenih strana. Baš kao most na Savi u gradu u kojem sam odrasla i iznad kojega je zalazak sunca meni najdraži, zalazak djetinjstva.«

Utočište u franjevačkoj duhovnosti

»Moja je vjera nakon toga procesa pročišćena, drugačija, obogaćena. Sve je to bio neki put izgradnje, neki moj put. Tijekom studija nisam redovito odlazila na susrete mladih, nekako mi je kod svega toga falilo autentičnosti i istinskih motiva. Moje utočište postala je franjevačka crkva na Kaptolu, kojoj dugujem mnogo toga. Nedjeljne mise i propovijedi, posebno one fra Roze Brkića, bili su moja najveća snaga. Spominjem se i fra Zdravka Lazića, fra Petra Cvekana i fra Darka Teperta, a kasnije i vlč. Ivice Kordića s Krka koji je imao posebnu ulogu u mom životu. Svi su mi oni u određenim trenutcima bili od velike pomoći.

Nakon studija imala sam sreću da sam vrlo brzo dobila posao u struci na Zabavnom radiju – Radiju Martin i tamo stekla bogato radno iskustvo. Lijepa priča trajala je gotovo pet godina, a onda je počela kriza zbog korone i mijenjanje poslova. Radila sam u ‘Telemachu’ i na ‘Media servisu’. Sve što se događalo dovelo je do toga da je u meni istinski zaživjelo pravo pouzdanje, onako kako je i napisano, da ne budem tjeskobno zabrinuta. Ako ima za ptice, za vrapčiće i poljske ljiljane, bit će onda i za mene ono što mi treba. Nebeski će se Otac pobrinuti za svoje dijete. Mislim da istinsku povezanost s Bogom možemo doživjeti tek kada vidimo da ne možemo ništa i kada iziđemo iz sebe, iz zone komfora. Dok god mi držimo uzde, ne može On.«

O. Cvek – »autentičnost na kvadrat«

»I onda sam u ovom nedavnom periodu pronašla jednu autentičnost i nešto u čemu se želim ostvarivati. Naime, nakon što sam godinama znala za o. Antuna Cveka i po nekoliko puta gledala film o njemu, odlučila sam se pridružiti udruzi ‘Kap dobrote’. Osim što me potaknuo film koji je vrlo snažan i dojmljiv, osjećala sam potrebu iskoristiti slobodno vrijeme koje sam imala zbog krize s poslom. O. Cvek je po meni autentičnost na kvadrat. Osoba koja je izišla iz sebe, iz svoga samostana i redovničke odjeće u radničko odijelo s alatom u rukama popravljati prozore. Spustio se k onima koji su u podrumima, sami, zaboravljeni, u neimaštini. Prije nekoliko mjeseci tako sam postala volonterka i iskreno nisam sigurna tko tu više dobiva, ja od njih ili oni od mene.«

Tko smije prigovarati u župi?
U manjim sredinama razne aktivnosti i poslove u župi, nažalost, uglavnom preuzima desetak istih ljudi, na njima je sve. Isti ljudi čitaju, pjevaju, čiste crkvu, pomažu Caritasu. Ostali su navikli da će netko drugi, a ako se dogodi da je bila tiha misa, da se nešto nije stiglo napraviti, da je nešto puklo i nije se kupilo novo, većinom se bune zašto je to tako. No ne možemo prigovarati što je misa bez pjevanja ako se nitko ne želi uključiti u zbor i ako nema dovoljno ljudi za takvo nešto. Ako se pak ne želim uključiti u zbor, prihvatit ću da je misa bez pjevanja. Ne možemo napraviti jelo ako nemamo sastojke, a moramo i znati kako doći do sastojaka.