»VJERNIČKI ZANOS S KOJIM SE MOLIMO RANGIRANJIMA« PISA-ini rezultati (ni)su važni

Foto: Shutterstock

Nedavno objavljeni rezultati PISA-ina ispitivanja izazvali su burne reakcije u hrvatskom društvu. Zbog (ispod)prosječnih rezultata hrvatskih petnaestogodišnjaka na testovima čitalačke, matematičke i prirodoslovne pismenosti neki zahtijevaju ubrzanu reformu školstva, neki prozivaju političke elite zbog neuspjeha, a neki čak traže da se dan objave tih rezultata proglasi danom žalosti u Republici Hrvatskoj.

Neovisno o interpretaciji objavljenih rezultata, svi akteri, čini se, smatraju ta ispitivanja vjerodostojnim mjerilom kvalitete obrazovanja. Jednostavno rečeno, PISA-ini rezultati smatraju se važnom svjetskom ljestvicom poretka. Rijetki su oni koji se usuđuju to rangiranje proglasiti – ideologijom i glupošću. Stoga je korisno i prikladno podsjetiti se kakvo stajalište o »ludilu rang-lista« ima Konrad Paul Liessmann, jedan od najcjenjenijih austrijskih znanstvenika.

Buljenje u rang-liste

U poznatoj i nagrađivanoj knjizi »Teorija neobrazovanosti – zablude društva znanja« cijelo je poglavlje posvetio edukacijsko-političkom projektu PISA, i to upravo pod naslovom »PISA: Ludilo rang-liste«. On je godinama pratio medijske i političke poremećaje u društvu povezane s PISA-inim rezultatima. »Prije i poslije svakoga PISA-ina testa zemlju obuzme histerija praćena sveprisutnom nervozom.« No od rezultata što ih donosi PISA još je potresniji »vjernički zanos s kojim se molimo rangiranjima«. Poglavlje o patologiji PISA-inih testova započinje rečenicom: »Stanje prosvjetne politike danas može se opisati jednom jednostavnom rečenicom: ona se iscrpljuje buljenjem u rang-liste.«

Ideologija rangiranja

Neurotična potreba za rangiranjem nije dijagnoza samo za obrazovni sektor, nego je Liessmann prepoznaje kao opći poremećaj u društvu. »Svojom ideologijom rang-lista naviješta kako je svatko u stanju postići to da postane broj jedan, ili da se barem – kako glasi mantra nove religije – nađe unutar međunarodnoga vrha. Međutim, u tom ludilu rang-liste u pervertiranom obliku očuvalo se egalitarno načelo: ne postoji ništa što se ne bi moglo rangirati. Svi su pred rang-listom jednaki. I tako se rangira – žustro i sve od reda: odvjetnici i kardiolozi, momci i gimnazije, sveučilišta i hoteli, restorani i dječji vrtići, istraživački instituti i menadžeri, banke i osiguranja, ljepotice i njihovi kirurzi.«

Neurotična kontrola kvalitete

Prema Liessmannu, poanta svih rangiranja sastoji se u tome da stvari koje inače nitko ne bi vidio u neposrednom suodnosu s rang-listom dospijevaju u niz: »Tko jednom upadne u mehanizam rangiranja, brzo razvija simptome koji podsjećaju na karakter prisile, poznat iz psihoanalize. Što god se nađe u vidokrugu, odmah se mora svrstati u niz!« Poput nekoga neurotika koji se u svakoj kupaonici osjeća prisiljenim prebrojiti pločice, današnji je stručnjak za obrazovanje ili znanost prisiljen u obliku rang-liste odgovoriti na svako pitanje: »Što znači kvaliteta u nastavi? Testirati i rangirati! Što je dobro sveučilište? Evaluiranje i rangiranje! U čemu se manifestira znanstveni dignitet? U rangiranju publikacijskih glasila! Koje istraživačke projekte treba pratiti? Pribavljati i rangirati vještačenja!«

Škola u službi tržišta

Fetišizacija rang-liste izraz je i simptom specifičnoga pojavnoga oblika neobrazovanosti – »manjka moći rasuđivanja«. U tom kontekstu Liessmann podsjeća na misao Immanuela Kanta koji je nedostatak rasudne moći nazvao oblikom gluposti. Svako nizanje nadomješta i čini suvišnim kvalificirani sud jer je opsjednuto krivom predodžbom po kojoj rasuđivanje znači kvantificiranje. No osim o mentalnoj patologiji rangiranja Liessmann razmišlja i o globalnim društveno-političkim poremećajima kojima je onečišćena ideja PISA-ina testiranja.

On podsjeća na pojavu agencija za »rating« i vrjednovanje koje sastavljaju rang-liste uz pomoć nizova testova i evaluacijskih postupaka, ponekad više po osjećaju i ukusu procjenitelja, »ali uvijek za lijepe novce«. Škole su, prema Liessmannu, postale poligoni za treninge prema tajnim nastavnim planovima OECD-ovih ideologa. Svoju kritiku besmislenoga rangiranja Liessmann završava riječima: »Iza tamjana rituala vrjednovanja i kontrole kvalitete postupno se nazire prestrukturiranje obrazovnoga sektora koji se bez krzmanja više ne rukovodi spoznajom, znanstvenom znatiželjom i akademskom slobodom, nego fantazmama efikasnosti, iskoristivosti, kontrole, vrhunske učinkovitosti i prilagođivanja – sve samim oblicima neobrazovanosti.«

IZVORGlas Koncila br. 50/2019.
Prethodni članakIZAZOVI POJMOVA Što znači svjedočiti u vjerskom smislu?
Sljedeći članakDOKUMENT VIJEĆA HBK-a ZA NAUK VJERE O ČOVJEKU, NJEGOVOJ VELIČINI I POZIVU (2) Cilj je čovjekova života sjedinjenje s Bogom