DOBA DARIVANJA? Za cijenu kobasice i vina mogao se spasiti život

Foto: Shutterstock

Prošla su vremena kad se o Božiću veoma malo pisalo i spominjalo pa su Božiću otvorene stranice i dnevnih novina. Marina Šerić napisala je tekst »Božić nas poziva da pogledamo oko sebe i mijenjamo svijet«. »S jedne strane neki se ljudi trude da barem za ove blagdane onima koji nemaju omoguće da stave nešto jela na stol, da se osjećaju malo bolje. S druge strane beskrajna je pohlepa trgovaca i besmislena manija kupovanja svega i svačega. I tako je kršćanski svijet blagdan rođenja maloga Boga, blagdan koji bi morao zračiti srećom, optimizmom i intimnošću, pretvorio u konzumeristički blagdan sulude jurnjave za darovima, hranom i kojekakvim tričarijama. Svi oni koji traže zaradu od ovoga blagdana jako su se potrudili da minimiziraju činjenicu da je to vjerski blagdan, razdoblje kada smo svi pozvani da se solidariziramo s onima koji, poput Marije i Josipa, nemaju konačišta i strepe da će se njihovo dijete roditi negdje na vjetrometini, nezaštićeno od gladi, bolesti i rata. Ne govorim samo o onima koji žive u jako siromašnim dijelovima svijeta. Jedna od najvećih socijalnih banaka hrane u Velikoj Britaniji objavila je da svakoga mjeseca dijeli oko pola milijuna paketa s hranom, a da 200 tisuća tih paketa dobivaju školarci. Statistike pokazuju da čak četiri milijuna djece živi ispod magične crte koja dijeli siromašne od onih koji imaju tek malo više od njih. Volonteri britanske banke hrane kažu da su to strpljiva i tužna djeca koja s odraslima čekaju u redovima kako bi dobila svoj paket i tako pomogla roditeljima. Šokantna je i činjenica da se sedam posto britanskih beba rađa s težinom manjom od 2,5 kilograma, što je izravna posljedica činjenice da majka u trudnoći nije dovoljno jela. Liječnici kažu da su to djeca koja su i prije rođenja osuđena na zaostajanje u rastu i razvoju, lošijega su zdravlja, imaju znatno lošiji uspjeh u školi…

Osvijestiti u kakvom svijetu živimo

Da, to je Velika Britanija, gdje ta djeca ipak mogu dobiti taj paketić. No u Jemenu i Siriji nema ni paketića. Samo glad. I rat!

Lani je od najobičnije izlječive upale pluća u svijetu umrlo milijun djece mlađe od pet godina. To je bolest koja kosi najviše djece u toj dobi, a računica je jednostavna. Usporedi li se cijena antibiotika u Hrvatskoj, ispada da bi se za 50-ak kuna mogao spasiti dječji život.

Jeste li svjesni stravične činjenice da je lani od najobičnije izlječive upale pluća u svijetu umrlo milijun djece mlađe od pet godina? To je bolest koja kosi najviše djece u toj dobi, a računica je jednostavna – kada pogledam cijene antibiotika u Hrvatskoj, ispada da bi se za 50-ak kuna mogao spasiti dječji život. Za jednu pečenu kobasicu i čašu kuhanog vina na nekom adventskom štandu. 
Mislim da je Božić idealno vrijeme da kolektivno osvijestimo u kakvom svijetu živimo. Toliko nam je potrebna ta kolektivna, globalna promjena svijesti o toliko širokom spektru ljudske nesreće i bijede. Apokalipsa nam kaže da njena četiri jahača dolaze u trenutcima kada ljudi na zemlji gube humanost i osnovne odlike istinske ljudskosti. Četiri jahača su pohlepa, glad, rat i bolest. A toga na ovome svijetu ima zaista u izobilju. Trebamo biti svjesni i toga da promjena ide od pojedinca i da će se stvari početi mijenjati onda kada se stvori kritična masa pojedinaca kojima je ‘kliknulo’ u glavi. Možda bismo onda i u Zagrebu imali desetak štandova na kojima bi se bombon prodavao za 50 kuna za koje bi se kupili antibiotici za djecu oboljelu od upale pluća. Kada se takvo nešto pojavi, znat ću da smo na konju.«

Akcija za prijatelja koja je sve ganula

»Joško Martinec bio je tipičan učenik srednje škole: igrao je futsal, družio se s prijateljima i, kako je ljeto odmicalo, sanjario o maturalnom putovanju. No, prije samog odlaska na put, kad je njegov kovčeg već bio spakiran, na vratu je napipao zadebljan limfni čvor. Tog dana, 22. kolovoza, život mu se preokrenuo. Majka mu je savjetovala da prije nego što ode na put izvadi krv, a on ju je poslušao. Ujutro je otišao k liječniku, a to popodne, samo nekoliko sati prije nego što je trebao krenuti na put, nazvali su ga iz ambulante. Nalazi su bili loši. Nešto ozbiljno nije bilo u redu.

Joško nije otputovao na maturalac. Umjesto toga završio je u bolnici Merkur, s dijagnozom teškog oblika leukemije. Tamo je operiran i prošao je dva ciklusa kemoterapija. Sam je ležao u sobi, a jedina utjeha bili su mu članovi obitelji i prijatelji. Oni ga ni u jednom trenutku nisu zaboravili. No, nisu samo obitelj i prijatelji bili s njim u najtežim trenutcima. Njegova škola, a riječ je o Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga, odmah je stala uz njega. Najprije su mu profesori izašli u susret zbog nastave, a onda su smislili novu ideju: mjuzikl ‘Tko pjeva zlo ne misli’ posvetit će Jošku. Na toj izvedbi prikupit će novac za pomoć njegovim roditeljima. To je prvi put u povijesti škole da su se sve sekcije uključile na stvaranju mjuzikla. (…) Nije bilo lako ostvariti tako ambiciozan projekt u školi. Gotovo ništa nije plaćeno: kostimi su njihovi, letke je besplatno tiskao roditelj jednog učenika, rasvjetu je osigurao također jedan tata…

Emocionalni naboj za učenika

Muka se mučila i s mikrofonima, ali na kraju se sve uspješno riješilo. Odaziv je najviše iznenadio ravnatelja škole. ‘Računali smo da će doći oko 500 ljudi, ali premašili smo tu brojku. Javljali su nam se i bivši učenici škole, koji su htjeli pomoći, a mnogi roditelji koji nisu mogli doći na predstavu poslali su kuverte s novcem. Nismo odredili cijenu ulaznica, nego svaki gledatelj sam određuje koliki prilog može dati’, kaže ravnatelj Zlatko Stić. ‘Na tribinama je bilo 600 ljudi. Joško je na kraju sa svima zaplesao školsku himnu i tada su ljudi na tribinama počeli plakati. ‘Godinama sam ravnatelj ove škole, ali nikad nisam vidio ovakvo nešto. Takav emocionalni naboj, takve fantastične reakcije ljudi’, kaže ravnatelj Zlatko Stić, koji dodaje kako je prikupljeno čak 65 tisuća kuna, što je premašilo sva očekivanja.

»Jedna od težih stvari na svijetu jest biti stvarno i iskreno dobar prema drugim ljudima, ali to je puno lakše ako čovjek nije zaboravio prvo biti dobar prema sebi, i zaštititi ono što mu je važno. (…)«

Na predstavu je došao i sam Joško. Premda je noć prije imao temperaturu, ona se stabilizirala, pa su ga pustili iz bolnice. Nije mogao svladati uzbuđenje koje ga je obuzelo kad su mu rekli da se priprema mjuzikl, bio je ganut, ali vidjeti kako sve to zaista izgleda bilo je previše. ‘Sada se osjećam bolje, vratili ste me u život. Zadnjih pola godine kao da mi je život pauziran, ali nadam se iduće godine vratiti u školu’, rekao je Joško.« Taj tekst Zrinke Korljan dokazuje kako se mlade ljude može motivirati na dobro, samo ih treba usmjeriti da se sami snađu i uživaju u humanitarnom radu.

Biti stvarno i iskreno dobar

Poznati znanstvenik Igor Rudan opisao je kako doći do prosječnoga rezultata u uvjetima sve jače konkurencije. Opisao je što je povremeni kolumnist New York Timesa Brad Stulberg i trener vrhunskih atletičara na Sveučilištu u Houstonu Steve Magness zaključio u knjizi »Vrhunac učinkovitosti«, ističući nekoliko korisnih uvida. »Prvi je da je nakon spavanja naša mentalna energija slična bateriji tek napunjenog mobitela – istrošit će se brzo na razne sitnice, pa je ne treba gubiti na baš ništa, osim na područje zanimanja gdje treba postići neki rezultat u nekom vremenu. Nije, stoga, problem živjeti u neurednom stanu, povremeno kasniti s plaćanjem računa, ne prati suđe, ne mijenjati posteljinu, ne nazivati stalno nekog, oblačiti istu odjeću danima zaredom, izbjegavati socijalne obaveze, voziti se taksijem i neko vrijeme jesti ‘brzu hranu’, kako bi se uštedjeli vrijeme i energija. Zahvaljujući tome, može se stalno i fokusirano napredovati tamo gdje je to potrebno i za što treba zagriženost. Sve ovo drugo se lako stigne popraviti kasnije, tijekom samo jednog vikenda. A već za mjesec-dva pojavit će se i prvi rezultati, na čuđenje okoline. Zatim, pomaže poznavati svoj osobni kronotip – tj., pronaći doba dana u kojem se čovjek najbolje osjeća, bilo to rano jutro ili sredina noći, i čuvati ga samo za sebe, biti nedostupan u te sate, ostaviti ih za rad na sebi ili na svom projektu. Ako se taj dio dana sačuva i dobro iskoristi, čovjek se može potpuno opustiti tijekom ostatka dana i biti na raspolaganju drugima. (…)

Platiti i cijenu ambicije

Jedna od težih stvari na svijetu jest biti stvarno i iskreno dobar prema drugim ljudima, ali to je puno lakše ako čovjek nije zaboravio prvo biti dobar prema sebi, i zaštititi ono što mu je važno. (…) Treba biti uporan i strpljiv, treba naučiti uživati u tom rutiniranom svakodnevnom trudu, a to nije lako, ali je nekim ljudima, čini se, moguće. Dobro je i podsjetiti se da, ako se želi biti dobar u svemu, onda se ne može biti najbolji ni u čemu. Zato, za baš svaku ambiciju treba uvijek biti spreman platiti i neku cijenu. Ako se želi uspjeti u nečemu što nitko drugi još nije uspio, onda se treba imati hrabrosti živjeti kako nitko drugi još nije živio.«

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2017.
Prethodni članakKAPELA SV. VENDELINA U DONJOJ BISTRI »Crkvica spasa« za bistranske dečke
Sljedeći članakBOŽIDAR KOVAČIĆ, VLAKOVOĐA, HRVATSKI BRANITELJ I IZVANREDNI DJELITELJ PRIČESTI U GAJNICAMA »Blizina sa župom me oplemenjuje«