Barem osamsto godina duhovne povijesti i četiristo godina župne tradicije, osam crkava i barem dvostruko toliko župnih blagdana, tri vjerničke zajednice i prva polnoćka u Hrvatskoj, dvije redovničke družbe i jedno pustinjačko obitavalište, jedna vjekovna marijanska pobožnost i jedan sluga Božji prošloga vijeka – tako bi zvučao sažetak duhovne statistike župe svetoga Križa u Velom Varošu podno splitskoga Marjana. Koliko god ti brojevi po sebi bili dojmljivi, oni još ne izražavaju srž župe koja baš u ljetnim turističkim mjesecima živi demografski malobrojnijim, ali duhovno ništa polaganijim životom. Da se dosegne ta srž, posjetitelju valja oči okrenuti prema plavomu nebu svoda barokne župne crkve, gdje četiri anđela koja časte Kristov križ kruni natpis: »Zdravo, Križu, naše uhvanje!« Taj stari oblik riječi za nadu najljepši je podsjetnik da se za Kristov Križ podno Marjana oduvijek valjalo »uhvatiti« da bi on postao i »naš«.
Župnik Mihael Prović: »Da bi zasjao svaki cvijet jednoga župnoga buketa, treba mu otvoriti prostor za vidljivu, ali i autentičnu prisutnost, izbjegavajući svako rivalstvo«Kako do sjaja župnoga buketa
A čim je više »krakova« Križa za koje se čovjek može uhvatiti, to je i župno zajedništvo dohvatljivije. U valjanost te pastoralne filozofije u župi u kojoj se uz redovite zboraše, ministrante i čitače okupljaju i bratimi sv. Križa, štovatelji Krvi Kristove te članovi karizmatske zajednice uvjerio se Mihael Prović. Rodom iz Opuzena, na mjesto varoškoga župnika prije tri je godine došao sa službe na splitskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, gdje i danas predaje katehetiku.
»Četiristo godina tradicije lako može uspavati vjerničko srce. Zato je tu tradiciju važno neprestano obnavljati. Nije riječ samo o tome da se klimatizira crkva ili napravi župna dvorana, ali ni takve pothvate ne valja zanemariti. Bez prostora u kojem se mogu redovito okupljati nakon mise vjernici se teško mogu bolje upoznati, a bez toga je gotovo nemoguće s njima išta sanjati i ostvariti. Isto vrijedi i za duhovni prostor. Da bi zasjao svaki cvijet jednoga župnoga buketa, treba mu otvoriti prostor za vidljivu, ali i autentičnu prisutnost, izbjegavajući svako rivalstvo«, objašnjava župnik.
Vjeronauk u župi drže i svetci
Malo koja župa može se pohvaliti tako brojnim sakralnim prostorima, s kojima je nerazdruživo povezano i župno zajedništvo. »Osim župne crkve u kojoj slavimo i Našašće i Uzvišenje svetoga Križa, na prostoru je župe još sedam crkvica, a svaka od njih ima barem dva titulara. Primjerice, u Gospi od Soca uz Blagovijest slavimo i blagdan sv. Roka, a u Betlehemu na Marjanu osim prve hrvatske polnoćke – u četiri sata poslijepodne – častimo i sv. Marka. A tu su još i Sveti Mikula na Stagni i Sveti Luka te Sveta Manda, Sveti Nikola i Sveti Jere na Marjanu. Gotovo da i nema tjedna a da se u župi nešto ne slavi. To je svojevrsni vjeronauk koji drže svetci«, primjećuje Prović. Ipak, razvijena župna pobožnost nije razlog za katehetsko popuštanje. »Časna sestra Jelena Marević i student teologije Josip Karakaš uz mene održavaju tjedni vjeronauk. Zajedno ga pohađaju prvaši i drugaši, potom prvopričesnici, pa grupa četvrtaša, petaša i šestaša odnosno šestaša, sedmaša i osmaša – tko se već s kime radije druži«, opisuje župnik.
Tijardovićevo selo u središtu grada
No okupljanje mladih drukčiji je izazov. »Oni se nakon krizme jednostavno rasprše. Ipak, neki se uključe u župne zajednice, a velik dio redovito dolazi na misu.« Upravo misni običaji očituju da stari dio Splita još uvijek živi kao varoš, dodaje Prović. »Vjernici čitav ovaj prostor doživljavaju kao jednu župu, pa za sv. Antu idu na Poljud ili u Sv. Franu na obali, a za marijanske blagdane pohode Gospu od Zdravlja ili Gospu od Pojišana. To nije nimalo čudno: Varoš i dalje izgleda kao selo u središtu grada, sa starim, zbijenim kamenim kućicama i velikim vrtovima, baš kao u Tijardovićevoj opereti.« Doduše, danas su krave i kokoši zamijenili uređeni cvjetnjaci s bazenima, a i među stanovništvom se ljeti uočava velika promjena. »U Varošu turistička sezona traje čitavu godinu, no ljetna se špica osobito ‘osjeti’ po manjem broju vjernika na misi. Tada se brojni ljudi privremeno isele iz svojih kuća da bi turistima iznajmili svoje stanove. Ima i stotinjak obitelji koje s varoškom župom dijele samo veće liturgijske trenutke poput blagoslova obitelji ili sprovoda, a ostatak godine zapravo ne žive ovdje.«
Nasljeđe bratovštine čuvaju doseljenici
Iako nije »fetivi« Varošanin, nego Zagrepčanin, Frane Peruzović trideset je godina života utkao u drevnu župnu Bratovštinu sv. Križa. »Djelovanje bratovštine više nije socijalno, nego ponajprije liturgijsko: održavamo župne crkvice i u njima za blagdane pjevamo pučke napjeve na šćavetu, koje smo objavili i na župnoj stranici«, napominje, ističući ljepotu pučke večernje za dvostruki župni blagdan i napjeva za božićnu devetnicu. »Crkva nije trebala orgulje jer je nekoć u bratovštini bilo i više od 60 pučkih glasova, no danas među nas 30-ak gotovo i nema pravih Varošana. Nažalost, u Varošu je više apartmana nego ljudi.«Promjene stanovništva mijenjaju i apostolat
Da je turizam u tridesetak godina hrvatske slobode promijenio lice i nutrinu Varoša, svjedoči i s. Jelena Marević iz Metkovića, jedna od 11 služavaka Maloga Isusa, uz koje su u župi prisutne i kćeri Božje ljubavi. »Kada stariji Varošani umru, djeca njihove kuće uglavnom pretvore u apartmane, a sami se isele u druge predjele grada. I u obiteljima koje ostanu u Varošu manje je djece nego prije, a osim manjega broja stalnih stanovnika zamjetnija je i razlika između bogatih i siromašnih. Sve to utječe i na naš apostolat. Prostor u kojem smo nekoć držale vrtić ustupile smo Centru za život, ali i dalje obilazimo potrebite, za koje svakoga dana pripremamo ručak. U župi ima 50-ak korisnika Caritasa, a u pastoralu starijih i bolesnih sudjeluje i župna zajednica Krvi Kristove.«
Redovnica Marević već 15 godina djeluje i u Osnovnoj školi »Marjan«, kojoj osim područja župe pripadaju i maleni pacijenti KBC-a Firule. »Učenicima u školi uz pomoć multimedije nastojimo posvijestiti kakvu baštinu ovdje imamo jer mnogi ne poznaju Varoš bolje od turista. A gdje god da čovjek zaviri, u Varošu će pronaći priču«, objašnjava.
Voditeljica župne zajednice obnove u Duhu Svetom Vinka Lipanović: »Mlade karizmatskoj duhovnosti privlači spoznaja da biti slobodan u Kristu ne znači samo prigrliti križ, nego i pronositi uskrsnuće«Priče koje su preskočile zidine
Među tim pričama kronološki bi prva svakako bila ona o pustinjacima koji su nekoć živjeli u eremitažu kraj marjanske crkvice sv. Jere, urešene skulpturama Andrije Alješija. No rijetki su čuli za životnu priču franjevačkoga zaštitnika sirotinje Lina Maupasa, časnoga sluge Božjega rođena i krštena upravo u Velom Varošu. Ipak, neobičnošću se ističe priča o tome kako se Gospa od Zdravlja k splitskim franjevcima preselila upravo iz Svetoga Križa.
»Varoška župa nastala je za potrebe seljaka naseljenih izvan nekadašnjih gradskih zidina, koje su u doba velikih pošasti služile i kao utočište bogatih i plemenitih. A siromašni narod utjecao se Gospi od Zdravlja, kojoj je prvi oltar podignut 1731. baš u Varošu, odakle se pobožnost proširila gradom«, objašnjava župnik. Ipak, još je čudesnija priča o pobožnosti romaničkomu križu koji resi središnji oltar župne crkve. »Po predaji je doplutao do rta Matejuške, no župljani su ga zbog ružnoće bacili natrag u more. Budući da se i nakon višestrukih bacanja svaki put vratio, odlučili su ga uzeti i tijekom epidemije kuge 1782. uvjerili se u njegovu čudotvornost. I danas se u obiteljima čuvaju strugotine križa koje su vjernici nosili za zaštitu od opasnosti«, tvrdi Prović.
Dobitna kombinacija vrijedna putovanja
Apsolventica glazbene pedagogije i glazbene kulture na splitskoj Umjetničkoj akademiji Lucija Pera svake nedjelje putuje iz 20-ak kilometara udaljenoga Kaštel-Štafilića da bi predvodila pjesmu četrnaesteročlanoga mješovitoga župnoga zbora.Otvoriti se svakoj prilici za susret
Čudotvorni križ nekoć se nosio i u velikim procesijama gradskim ulicama, navodi župnik. »Iako je pobožnost križu danas malo skrovitija te procesije prolaze samo kroz Varoš, i dalje je živa. U crkvi, gdje štujemo sv. Jelenu Križaricu, časte se i izložene moći jeruzalemskoga križa. Zanimljivo je da se i došljaci rado i brzo uključe u župne obrede, a oni privlače i vjernike iz čitavoga Splita. Neki župni običaji čak su pod pokroviteljstvom gradske Turističke zajednice i županije pa u vrijeme duhovnoga slavlja ne nedostaje ni fešte – koncerata uz srdele i vino ili turnira u nogometu i balotama. I to je osobita ljepota Varoša: toliko je malen da po mirisu znate što vam susjed kuha, a opet toliko bogat da i ne znate što sve skriva. Stoga se valja otvoriti svakoj prilici za susret.« Jer možda baš ona postane novim »krakom« župne obnove.
Četiri stoljeća župe sv. Križa u splitskom Velom Varošu
