Hrvatski su doseljenici počeli dolaziti na zapadnu obalu Amerike, u državu Kaliforniju, polovicom 19. st., u doba kada je nastao pravi svjetski »boom« u potrazi za zlatom. Hrvati su bili u najvećem postotku iz Dalmacije i bili su gotovo pedeset godina bez svojega svećenika. Istina, bilo je nekoliko pokušaja da se udovolji njihovim duhovnim potrebama, ali je tek nadbiskup San Francisca Patrick William Riordan (1841. – 1914.), inače rođeni Kanađanin, dao konkretno obećanje – ustanovljenje vlastite župe.Tražio je prikladnoga svećenika i njegovim je zamolbama udovoljeno te je jedan od prvih misionara među iseljeničke Hrvate u tom dijelu SAD-u stigao istarski isusovac, po rođenju Talijan, o. Enrico Bontempo.
O. Bontempo je 9. prosinca 1901. krenuo na put i 27. dana istoga mjeseca stigao u New York, odakle odlazi u San Francisco, gdje je trebao izgraditi crkvu za tamošnje vjernike Hrvate, ali i za one u okolici, te organizirati prvu hrvatsku iseljeničku župu. Prema njegovim zapisanim riječima, grad je brojio tristo tisuća stanovnika od kojih su polovicu činili katolici, a hrvatska je kolonija okupljala više od sedam tisuća osoba. Pozvao je 12. siječnja 1902. hrvatske iseljenike u isusovački kolegij sv. Ignacija u San Franciscu, u kojem je boravio, te s njima u tamošnjoj crkvici slavio prvu misu i propovijedao na hrvatskom.
Otad im je svake nedjelje i blagdana služio misu, obavljao krštenja i vjenčanja, prionuvši zacrtanim pastoralnim i drugim zadaćama, tako da je već 1903. utemeljena i organizirana župa, koja je dobila svojega prvoga župnika, Slovenca Franju Turka. Župna je crkva Rođenja Gospodnjega dovršena i posvećena 5. lipnja 1904., a o. Bontempo otvorio je i hrvatsku školu za doseljeničku djecu rođenu u Americi, za koju je nabavljao i hrvatske udžbenike i knjige, ali, nažalost, škola nije dugo opstala.
Već prvih godina nakon dolaska na američki kontinent posjećivao je ne samo hrvatske kolonije na zapadnoj obali nego i talijanske, slovenske i kolonije ostalih slavenskih naroda, sve one kojima je mogao pružiti duhovnu podršku i podijeliti sakramente. Iz svojega isusovačkoga kolegija u San Franciscu polazio je na brojna putovanja, u San Jose, Sacramento, Los Angeles, Stockton, Valonu i druga mjesta. U mletačkim »Lettere edificanti« objavljeno mu je više od dvadeset pisama ili opširnih izvješća, u kojim opisuje uglavnom svoja putovanja, susrete s ljudima, tamošnji vjerski i društveni život te prilike iseljenika, mentalitet i ambijent američkoga svijeta, što je vrijedno vrelo za proučavanje povijesti tih krajeva s početka 20. st.
Tih je nekoliko godina misionar o. Bontempo proputovao od jednoga oceana do drugoga i posjetio velik dio sjevernoameričkih država, kao i neke dijelove Kanade, slijedeći uvijek trag iseljeničkih kolonija, a najčešće su to bila rudarska naselja u kojim su rudarske obitelji bile prepuštene same sebi, bez ikakve socijalne i duhovne skrbi. Tako je u g. 1904. boravio u državi Washington (u Seattleu, Tacomi i dr.), u Wyomingu (u Rock Springsu i dr.), Missouriju (u St. Louisu), Mississippiju, Louisiani, Pennsylvaniji (u Pittsburghu) i drugima. Sljedeće godine prolazi kroz državu Washington (biskupiju Nesqually), Montanu, Wyoming (biskupiju Cheyenne), Južnu Dakotu, Kansas, Missouri, Chicago, Cleveland, Pittsburgh, Altoonu, Harrisburg, Philadelphiju, New York, Washington, Buffalo i dr. G. 1906. djeluje u Kaliforniji, zatim na red dolaze Seattle, Portland, Calumet u Michiganu, rudnici u Greenlandu, Rocklandu, država Utah i dr. Mjesta koja je među ostalim posjetio i izrijekom spominje su Meaderville, Spokane, Salt Lake, Bingham Junction, Sunnyside, Murray, Mercur i dr. Kada se vratio u San Francisco, našao je porušeni grad nakon jakoga potresa u travnju 1906. Među brojnim zdanjima koja su bila uništena, stradala je i hrvatska crkva i kolegij u kojem je stanovao.
Pisao je također izvješća sa susreta s brojnim hrvatskim skupinama, koja su također vrijedna svjedočanstva o njihovu mukotrpnom životu.
Opisivao je njihovo teško društveno i moralno stanje, osobito s motrišta nesređenih brakova, odgoja djece koja pohađaju državne škole i pritom brzo zaboravljaju materinji jezik, običaje, tradiciju i sl. S motrišta vjerskoga života istaknut je problem poštivanja nedjelje, sudjelovanja u misnim slavljima i primanja sakramenata, koje je posebice otežano onima na zapadnoj obali koji se bave ugostiteljstvom i ribolovom te onima koji su provodili iscrpljujuće dane u rudnicima. O. Bontempo također spominje i najveće zlo za doseljenike – usvajanje američkoga načina razmišljanja i ponašanja u kojem je novac najvažniji te nema mjesta za vjersku praksu, zatim popularnost masonskih udruženja koja su privlačila doseljenike i dr.
Usred svoje naporne djelatnosti iznenadno je, primivši sakrament bolesničkoga pomazanja, umro 2. travnja 1907. u San Franciscu.
NASTAVLJA SE
