Zagrepčani su se svojoj nebeskoj Majci 18. i 19. rujna u Mariju Bistricu uputili 290. put kako bi održali zavjet svojih predaka. Iako je pomicanje hodočašća na treći rujanski vikend zbog budimpeštanskoga 52. međunarodnoga euharistijskoga kongresa nekima došlo kao izazov, mnogo je veći problem to što su se zagrebački »romari« okupili drugu godinu nakon potresa za čije se posljedice mjerodavne državne i gradske vlasti još nisu primjereno pobrinule. Upravo su riječi zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića u homiliji potvrdile taj osjećaj vjernika, a isti su »potresni kruh« dijelili i pomoćni biskupi zagrebački, i župnici i svi koji su se okupili oko lika glasovite »crne Gospe«. Bio je ondje i izaslanik zagrebačkoga gradonačelnika Branko Ančić, zastupnik u Gradskoj skupštini.
Opravdano je bilo, štoviše s puno blagoslova, rekao je kardinal Bozanić, u Mariji Bistrici obnoviti dvostruki poziv upućen Crkvi i u hrvatskom društvu – prihvatiti Boga poput djeteta i prihvatiti dijete poput Gospodina, kao Božji dar. Odjeknule su nadbiskupove riječi: »Što je za obitelj važnije od poniznoga prepoznavanja otajstva života; od istine da smo stvoreni, da nam je darovan život; da Bog svoj plan ostvaruje po čovjeku, stvorenom kao muškarac i žena, da žive u bračnom zajedništvu u slobodi i ljubavi, otvoreni novomu daru života u čudu djeteta? Što je za Hrvatsku važnije od toga da bude otvorena otajstvu života od začeća ljudskoga bića. Polazište je otajstvo života. Ako netko to polazište zaniječe, zanijekat će i vlastitu čežnju za blagoslovljenom budućnošću. Upravo je u našoj suvremenosti na tom području društvenih gibanja puno zabuna i nejasnoća. (…) Mudrost nam govori da istina smeta, ali to ne znači da se zbog vlastitih slabosti trebamo odreći istine ili je prilagođavati. Gospodine Isuse, po ljubavi Majke Božje Bistričke, čuvaj dom naših obitelji!«
Marija Bistrica ponovno je postala mjesto susreta – hodočasnika, prijatelja, obitelji, a napose susreta s Bogom, susreta s Majkom Božjom. Razgovori o radostima i žalostima koji su pratili hodočasnike, a napose molitva ispunili su tijekom dva dana bistričko svetište koje je dočekalo iste one zagrebačke hodočasnike koji su od ožujka 2020. uskraćeni za pogled pozlaćenoga lika Majke Božje Bistričke koji je bdio nad Zagrepčanima iznad oltara u potresu ranjene zagrebačke katedrale. Zbog svega toga drukčije je tijekom dvodnevnoga hodočašća odzvanjao stih iz marijanske pjesme »Dom nam čuvaj, Božja mati«, a taj isti stih bio je i geslo ovogodišnjega zavjetnoga hoda Zagrepčana. Posebno je stoga na srcu zagrebačke Crkve bila molitva za pomoć u izgradnji i očuvanju potresom ranjenih obiteljskih domova u nadbiskupiji, za izgradnju živih župnih zajednica, domova vjere, za izgradnju domovine Hrvatske kako bi svi, osobito djeca i mladi, u njima našli svoje mjesto i svoju sigurnost.
Još za mraka, u pet sati ujutro, okupili su se vjernici ispred potresom ranjene zagrebačke prvostolnice. Tama, magla i hladnoća nisu pokolebali i ugasili svjetla hodočasničkih srdaca koja su hitala svojoj Majčici, svako sa svojom prošnjom, zavjetom i zahvalom. Predvođeni pomoćnim biskupom zagrebačkim Ivanom Šaškom, uputili su se na put dug 40 kilometara hodočasničkom rutom preko Medvednice. Duhovno su se i tjelesno okrijepili na euharistijskom slavlju u crkvi Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata.
Druga je hodočasnička ruta toga jutra, nakon mise koju je predvodio zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski, krenula iz Čučerja. Svi koji su odlučili hodočastiti preko Laza zastali su u potresenom Čučerju moleći za blagoslov i zagovor Majke Božje Čučerske. Hodom su se u ranim jutarnjim satima u Mariju Bistricu uputili i hodočasnici iz Sesveta. Mnogi su tako, neki prvi put, uputili svoje korake prema Mariji Bistrici.
Nije to lak put, staza je zahtjevna, ali dobrobiti i lijepih trenutaka je mnogo, potvrdile su to hodočasnice koje su rado za Glas Koncila podijelile svoje iskustvo i dojmove s hodočašća. Sandra Jundić, župljanka župe Krista Kralja u Trnju s ostalim župljanima hodočastila je od župne crkve. »Imam želja i molba, ali gotovo da se ne usudim reći jer stvarno imam lijep život – srce i kuća su mi puni i ispunjeni i mogu biti samo zahvalna na tome. Imam jednu želju koja mi je posebno na srcu i za nju ću moliti Majku«, rekla je. U Godini obitelji koja se sada proslavlja na razini opće Crkve na hodočašću nisu izostale ni mnogobrojne obitelji koje su ispunile putove do Marije Bistrice i svetište. Ivanka Rajh hodočastila je sa suprugom i dvoje djece, a govori da je dolaskom u Mariju Bistricu uvijek sretna i ganuta te da ni ovaj put nije bilo drugačije. »Hodočastili smo iz Čučerja kao obitelj. Nakana ima mnogo, no najprije smo došli zahvaliti Majci Božjoj za obitelj.«
Prvi dan hodočašća zaokružio se putom svjetla koji je predvodio biskup Šaško, a tekstove su čitali mladi Zagrebačke nadbiskupije. Hodočasnički dan započeo je još mračnim jutrom i završio padom mraka nad Mariju Bistricu kada su tamu rasvjetljivale svijeće koje su se protezale od oltara crkve na otvorenom preko kalvarije do njezina vrha pa sve do podnožja kalvarije na kojem su pod plaštem zlatnoga Marijina kipa vjernici ostavljali svoje svijeće. Promišljali su okupljeni tijekom službe svjetla o Božjoj riječi koja progovara o domu i obitelji, kako bi njome ohrabreni mogli izgrađivati zajedništvo domova na zemlji, pogleda usmjerena prema domu i domovini na nebesima. I dok su se svijeće uzdizale uz »Zdravo, zdravo, zdravo, Marijo!« uzdizale su se i molitve svakoga vjernika koji je kročio po bistričkoj kalvariji. Novo jutro dočekalo je vjernike grada Zagreba u Bistrici. Predvođeni pomoćnim biskupom Gorskim, vjernici su molili pobožnost križnoga puta, u koji su se čitanjem uključili i mladi Zagrebačke nadbiskupije koji su svojom mladenačkom radošću ispunili oba dana hodočašća te njome zarazili hodočasnike na misi koju je predvodio kardinal Bozanić.
Kruna 290. zagrebačkoga hodočašća bilo je svečano euharistijsko slavlje koje je, u zajedništvu s biskupima i svećenicima nadbiskupije, među kojima je bio i rektor svetišta mr. Domagoj Matošević, predslavio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić pred više od sedam tisuća vjernika. Uvodeći u misno slavlje, pomoćni biskup zagrebački Mijo Gorski istaknuo je da je zavjet predaka jednako aktualan i danas te ga s jednakom ljubavlju i pobožnošću vjernici iz Zagreba žele ispuniti da se utješeni i ojačani vrate svojim domovima i tom snagom počnu graditi dom obitelji, župe, nadbiskupije i domovine, iščekujući dom vječnosti. Posebno se mons. Gorski spomenuo preminule hodočasnice koja je »putujući prema Mariji otputovala u vječni dom na nebesima«.
Pod okriljem gesla 290. hodočašća s kojim se molilo za očuvanje župnih zajednica i crkava, neizbježno je bilo spomenuti izazove s kojima se susreće Zagrebačka nadbiskupija. »Ne možemo prešutjeti ranjenost nakon potresa, u kojoj je predivno vidjeti brigu Crkve i tolikih u našem društvu za stradale. No jednako smo tako i žalosni kada susrećemo zaprjeke na koje u pokušajima obnove nailazimo bilo u mjerodavnim državnim ili gradskim tijelima. Godinu i pol dana od potresa sa svoje smo strane kao Nadbiskupija učinili sve što je u našoj moći i postupali prema uputama, ulažući i sredstva koja imamo, da bi se što prije došlo do pomaka koji ohrabruju i jačaju nadu. Ne mogu, kao najizvrsniji primjer, ne spomenuti našu katedralu, ali tu su i druge crkve i ustanove«, rekao je zagrebački nadbiskup i napomenuo da postoje izvanjske teškoće. »Redovito nailazimo na neostvarena obećanja, pa čak i na nerazumijevanja, što opet rađa mijenjanjem uvjeta, nejasnim kriterijima i neusklađenošću odgovornih. Povijesni izvori govore o potresu iz 1880. godine koji je pokrenuo novi zamah u razvoju Zagreba, uz veliku pomoć sveeuropske solidarnosti, a tada nije postojala Europska unija. No da se ne bi mislilo da nam je prvotno stalo do zidova zgrada, ovo spominjem zbog muke s kojom se posebno suočavaju ljudi koji još ne naziru rješenja za svoje domove, kako u našoj nadbiskupiji tako i na Banovini.«
