ZAR SE USPROTIVITI VOLJI BOŽJOJ? Izvor poslanja nije u čovjeku, nego u Bogu

5. vazmena nedjelja

Dj 14, 21b-27; Otk 21, 1-5a; Iv 13, 31-33a. 34-35

Pavlov povratak iz Male Azije prema sirijskoj Antiohiji, koja je bila ishodište njegovih misija, a kasnije će postati i jednim od glavnih središta kršćanske Crkve, poslužio je evanđelistu Luki da na sažet način prikaže rast Crkve u svim krajevima kojima je apostol prošao. Zajedno sa svojim suputnikom Barnabom u Derbi je naviještao evanđelje, a odatle se vraća i obilazi gradove u kojima je već imao prilike propovijedati: Listru, Ikonij i Antiohiju Pizidijsku. U svim tim gradovima za svoga prvoga posjeta nailazio je istodobno na prihvaćanje i odbacivanje, a u Listri je bio i kamenovan. To opisuje i stanje u kakvom su morali živjeti oni koji su prihvatili Pavlov i Barnabin navještaj. Stoga im je bilo potrebno ohrabrenje. Tako i Luka opisuje kako su se ta dvojica apostola vraćala i kako su »učvršćivali duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje«. Na Pavlovu primjeru već se vide nevolje kroz koje je učenicima proći, ali i snaga vjere koja mu omogućuje da ih nadvlada. Pavao i Barnaba osobno »bodre« učenike da ustraju u vjeri, no ne zaustavljaju se samo na riječima, nego su im »postavljali po crkvama starješine«. Upravo je uloga crkvenih starješina (grč. presbiteros) da bodre ostale vjernike, da im pomognu kako bi ostali čvrsti u vjeri. U njihovu poslanju osobitu ulogu imaju molitva i post. To znači da njihovo poslanje nema svoj izvor u Pavlu ili Barnabi, nego u Bogu, baš kao što i snaga njihova djelovanja nije u njima samima, nego opet u Bogu u »kojega su povjerovali«. Na kraju putovanja Pavao i Barnaba opet stižu u Antiohiju u Siriji, u zajednicu koja je nakon molitve i posta i njih poslala na put. Ondje su ispripovijedali kako Bog »i poganima otvori vrata vjere«. U Pavlovu misijskom putovanju Bog je pokazao svoju volju. Apostoli, kao što se nisu mogli protiviti Bogu kad im je Veliko vijeće zabranjivalo da govore u ime Isusovo, tako se i sada ne mogu usprotiviti volji Božjoj koja je očitovana u obraćenju pogana.

Isusova »oporuka«

Evanđeoski odlomak povratak je na Veliki četvrtak. Nakon što je Isus svojim učenicima oprao noge i nakon što je prokazan njegov izdajica koji sada napušta blagovalište, Isus poučava svoje o onome čemu su svjedoci. Osobito je u Ivanovu evanđelju Kristova muka poistovjećena s njegovom proslavom. Na križu Krist je proslavljen. Zato Isus uoči muke i kaže: »Sada je proslavljen Sin Čovječji.« Isusovim svjesnim prihvaćanjem muke iz ljubavi prema Otcu i prema ljudima Otac je proslavljen. S druge strane, i Otac iz ljubavi proslavljuje Isusa primajući ga k sebi. Isusova »nova zapovijed« govori upravo o toj ljubavi: »Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.« Za razliku od sinoptika koji sličnu zapovijed stavljaju u vrijeme Isusova javnoga djelovanja, Ivan je bitno povezuje s otajstvom Isusove muke i proslave. Ta je zapovijed neka vrsta Isusove oporuke. Premda je već bila sadržana i u Mojsijevu zakonu, ona je sada nova jer je po Kristu dosegnula svoje savršenstvo. Ta osobita kršćanska ljubav postaje raspoznajni znak novoga vremena, a kršćani – Isusovi učenici – postaju svjedoci toga vremena. Zato im Isus i ponavlja: »Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« To je ljubav Otca koji je »tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca«. 

Novi nebo i zemlja, no ne i more

Predzadnje poglavlje Ivanova Otkrivenja, nakon opisa »tisućgodišnjega kraljevstva«, drugoga boja za dovršenje Božjega djela i suda na kojem će pripadnici svih naroda biti suđeni »po djelima svojim«, donosi sliku nebeskoga Jeruzalema. To je grad izabranika Božjih, onih čija su se imena našla »zapisana u knjizi života«. Slika toga grada u potpunoj je suprotnosti sa slikom Babilona koji je prikazan kao »bludnica velika«, simbol progona kršćana, opijanja, bluda i bogohuljenja. Taj novi grad Jeruzalem preuzima židovsku sliku nebeskoga Jeruzalema. Mojsije je, prema židovskim apokaliptičnim iščekivanjima, vidio Božji hram toga nebeskoga grada i sve je bogoslužje bilo samo slika onoga koje se odvija na nebu. U posljednji dan trebala je biti poništena razlika između neba i zemlje, nebeski se Jeruzalem trebao stopiti sa zemaljskim, a nebeski je Hram imao biti jedino mjesto prinosa i slavljenja Boga. To je poput nekoga novoga stvaranja. Zato odlomak i započinje riječima Izaije proroka, jer Ivan kaže da vidi »novo nebo i novu zemlju«. I dok je u Izaije to simbol mesijanskoga doba, u kršćanstvu to »novo nebo i nova zemlja« postaju znakom potpune obnove u Kristu, po kojem je sve stvorenje oslobođeno ropstva propadljivosti i preobraženo slavom Božjom. Valja primijetiti da se uz novo nebo i zemlju ne spominje i novo more. Naprotiv, kaže se »ni mora više nema«. More je u prethodnim viđenjima prebivalište zla ili simbol podređenosti narodâ zlu, jer Bludnica je sjedila na vodama. Iz mora ponajprije izlazi Zvijer kojoj je bila dana »vlast nad svakim plemenom i pukom i jezikom i narodom«. To je more, dakle, iščeznulo. Tako se u miru i radosti mogu proslaviti nove i radosne zaruke Boga i njegova grada, nakon čega Bog savršeno stanuje među svojima.

IZVORGlas Koncila br. 20/2019.
Prethodni članakAPOSTOLSKA POBUDNICA PAPE FRANJE »CHRISTUS VIVIT – KRIST ŽIVI« Poziv na Kristovu vječnu mladost
Sljedeći članakIZVJEŠTAJ PUN CRNIH PROGNOZA Masovnomu izumiranju vrsta moguće je stati na kraj