Pavlov povratak iz Male Azije prema sirijskoj Antiohiji, koja je bila ishodište njegovih misija, a kasnije će postati i jednim od glavnih središta kršćanske Crkve, poslužio je evanđelistu Luki da na sažet način prikaže rast Crkve u svim krajevima kojima je apostol prošao. Zajedno sa svojim suputnikom Barnabom u Derbi je naviještao evanđelje, a odatle se vraća i obilazi gradove u kojima je već imao prilike propovijedati: Listru, Ikonij i Antiohiju Pizidijsku. U svim tim gradovima za svoga prvoga posjeta nailazio je istodobno na prihvaćanje i odbacivanje, a u Listri je bio i kamenovan. To opisuje i stanje u kakvom su morali živjeti oni koji su prihvatili Pavlov i Barnabin navještaj. Stoga im je bilo potrebno ohrabrenje. Tako i Luka opisuje kako su se ta dvojica apostola vraćala i kako su »učvršćivali duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje«. Na Pavlovu primjeru već se vide nevolje kroz koje je učenicima proći, ali i snaga vjere koja mu omogućuje da ih nadvlada. Pavao i Barnaba osobno »bodre« učenike da ustraju u vjeri, no ne zaustavljaju se samo na riječima, nego su im »postavljali po crkvama starješine«. Upravo je uloga crkvenih starješina (grč. presbiteros) da bodre ostale vjernike, da im pomognu kako bi ostali čvrsti u vjeri. U njihovu poslanju osobitu ulogu imaju molitva i post. To znači da njihovo poslanje nema svoj izvor u Pavlu ili Barnabi, nego u Bogu, baš kao što i snaga njihova djelovanja nije u njima samima, nego opet u Bogu u »kojega su povjerovali«. Na kraju putovanja Pavao i Barnaba opet stižu u Antiohiju u Siriji, u zajednicu koja je nakon molitve i posta i njih poslala na put. Ondje su ispripovijedali kako Bog »i poganima otvori vrata vjere«. U Pavlovu misijskom putovanju Bog je pokazao svoju volju. Apostoli, kao što se nisu mogli protiviti Bogu kad im je Veliko vijeće zabranjivalo da govore u ime Isusovo, tako se i sada ne mogu usprotiviti volji Božjoj koja je očitovana u obraćenju pogana.
Evanđeoski odlomak povratak je na Veliki četvrtak. Nakon što je Isus svojim učenicima oprao noge i nakon što je prokazan njegov izdajica koji sada napušta blagovalište, Isus poučava svoje o onome čemu su svjedoci. Osobito je u Ivanovu evanđelju Kristova muka poistovjećena s njegovom proslavom. Na križu Krist je proslavljen. Zato Isus uoči muke i kaže: »Sada je proslavljen Sin Čovječji.« Isusovim svjesnim prihvaćanjem muke iz ljubavi prema Otcu i prema ljudima Otac je proslavljen. S druge strane, i Otac iz ljubavi proslavljuje Isusa primajući ga k sebi. Isusova »nova zapovijed« govori upravo o toj ljubavi: »Ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.« Za razliku od sinoptika koji sličnu zapovijed stavljaju u vrijeme Isusova javnoga djelovanja, Ivan je bitno povezuje s otajstvom Isusove muke i proslave. Ta je zapovijed neka vrsta Isusove oporuke. Premda je već bila sadržana i u Mojsijevu zakonu, ona je sada nova jer je po Kristu dosegnula svoje savršenstvo. Ta osobita kršćanska ljubav postaje raspoznajni znak novoga vremena, a kršćani – Isusovi učenici – postaju svjedoci toga vremena. Zato im Isus i ponavlja: »Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« To je ljubav Otca koji je »tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca«.
Predzadnje poglavlje Ivanova Otkrivenja, nakon opisa »tisućgodišnjega kraljevstva«, drugoga boja za dovršenje Božjega djela i suda na kojem će pripadnici svih naroda biti suđeni »po djelima svojim«, donosi sliku nebeskoga Jeruzalema. To je grad izabranika Božjih, onih čija su se imena našla »zapisana u knjizi života«. Slika toga grada u potpunoj je suprotnosti sa slikom Babilona koji je prikazan kao »bludnica velika«, simbol progona kršćana, opijanja, bluda i bogohuljenja. Taj novi grad Jeruzalem preuzima židovsku sliku nebeskoga Jeruzalema. Mojsije je, prema židovskim apokaliptičnim iščekivanjima, vidio Božji hram toga nebeskoga grada i sve je bogoslužje bilo samo slika onoga koje se odvija na nebu. U posljednji dan trebala je biti poništena razlika između neba i zemlje, nebeski se Jeruzalem trebao stopiti sa zemaljskim, a nebeski je Hram imao biti jedino mjesto prinosa i slavljenja Boga. To je poput nekoga novoga stvaranja. Zato odlomak i započinje riječima Izaije proroka, jer Ivan kaže da vidi »novo nebo i novu zemlju«. I dok je u Izaije to simbol mesijanskoga doba, u kršćanstvu to »novo nebo i nova zemlja« postaju znakom potpune obnove u Kristu, po kojem je sve stvorenje oslobođeno ropstva propadljivosti i preobraženo slavom Božjom. Valja primijetiti da se uz novo nebo i zemlju ne spominje i novo more. Naprotiv, kaže se »ni mora više nema«. More je u prethodnim viđenjima prebivalište zla ili simbol podređenosti narodâ zlu, jer Bludnica je sjedila na vodama. Iz mora ponajprije izlazi Zvijer kojoj je bila dana »vlast nad svakim plemenom i pukom i jezikom i narodom«. To je more, dakle, iščeznulo. Tako se u miru i radosti mogu proslaviti nove i radosne zaruke Boga i njegova grada, nakon čega Bog savršeno stanuje među svojima.
