POGANIN, A POMAZANIK Bog se može poslužiti svakom pojavom i svakom osobom

29. nedjelja kroz godinu

Snimila: B. Lukačević
Iz 45, 1. 4-5; 1 Sol 1, 1-5b; Mt 22, 15-21

U knjizi proroka Izaije upravo se u ovonedjeljnom odlomku prvi put spominje ime Kira, perzijskoga kralja. Kir Veliki došao je na vlast 559. pr. Kr. te je ujedinio nekoliko perzijskih i iranskih skupina. Došavši na vlast, Kir je započeo osvajačke ratove. Nakon što je zavladao Anatolijom i proširio istočne dijelove carstva, početkom listopada 539. pr. Kr. osvojio je Babilonsko Kraljevstvo, koje se protezalo do granica Egipta. Oko 537. pr. Kr. Kir omogućava Židovima povratak u Jeruzalem i dopušta obnovu Hrama. Dok knjige o Ezri i Nehemiji taj njegov potez tumače kao čin pobožnosti prema židovskomu Bogu, iz povijesnih izvora doznaje se da je Kir jednako postupao sa svetištima i hramovima ostalih naroda. I prorok Izaija daje Kiru naslov pomazanika koji se pridavao jedino izraelskim kraljevima, kao osobitim Božjim izabranicima, a s vremenom će to postati i osobit naziv za kralja spasitelja. Slično tomu tekstu, postoji i babilonski svitak koji navodi da je bog Marduk, koji nije perzijski, nego babilonski bog, »imenovao Kira i pozvao ga da zavlada nad čitavom zemljom«. Taj su tekst uredili babilonski svećenici, a napisan je, kao i ovaj, u doba pobjedonosnoga Kirova pohoda 538. i 539. godine pr. Kr. Tako pred Kirom padaju svi kraljevi i ostaju bez vlasti, što izriče prizor »raspasavanja njihovih bokova«. Ipak, za razliku od ostalih tekstova iz drugih naroda, ovaj u središte stavlja Božju motivaciju za takvu pomoć pruženu Kiru. Bog to čini radi izraelskoga naroda. Bez obzira na Kirovu pripadnost drugomu narodu i drugoj religiji, njegova pobjeda ne umanjuje Božju vlast. Naprotiv sve se pod tom vlašću odigrava, a Bog je »Gospodin i nema drugoga«, osim njega Boga nema. To je ispovijest vjere izraelskoga naroda koji u svjetlu te vjere iščitava događaje velike svjetske povijesti.

Temelj kršćanskoga djelovanja u svijetu

Evanđeoski odlomak bavi se porezom koji valja dati caru. Farizejskim učenicima pridružuju se i herodovci, vjerojatno pristaše herodovske dinastije. Njihovo pitanje, kojim žele staviti Isusa na kušnju, započinje vrlo poniznim riječima kojima ga nazivaju »istinitim«, te izjavljuju da je njegov nauk u skladu s Božjom istinom i nije pristran. Time već dolazi do izražaja njihova prijetvornost. Pitanje o porezu caru nipošto nije bilo naivno i bilo je predmetom rasprave i među samim židovskim učiteljima. S jedne je strane bilo mišljenje da treba plaćati porez rimskomu caru, ako ne zbog drugoga, a ono poradi mira samoga naroda. Oni gorljiviji zabranjivali su plaćanje poreza jer je to značilo nepriznavanje vrhovne Božje vlasti koja se priznavala plaćanjem poreza jeruzalemskomu Hramu. Isus je tako pred pitanjem koje od njega traži da razriješi problem koji dotada još nije imao svoje općeprihvaćeno rješenje. Isus, međutim, od toga ne bježi, premda poznaje »njihovu opakost« i licemjerje. Pritom se on služi izvanjskim izgledom novčića koji na sebi nosi carev lik i tako sâm svjedoči da pripada caru. Pouka da daju »caru carevo, a Bogu Božje« ostat će jednim od temelja kršćanskoga djelovanja u svijetu. Kršćani su pozvani sudjelovati u ostvarivanju pravedne državne vlasti, ne zaboravljajući pak svoje vjerničke obveze. Briga za potrebe društva ne smije čovjeka udaljiti od zahtjeva života u Kristu.

Tri kršćanska stajališta

Od ove nedjelje počinju se čitati odlomci iz Prve poslanice Solunjanima. Solun je bio važan grad u tadašnjoj Makedoniji, koja je već bila provincija unutar Rimskoga Carstva. Ta je poslanica najstarija u nizu Pavlovih poslanica. U Solunu je Pavao bio vjerojatno u ljeto 50. godine, a poslanicu je, čini se, napisao sljedeće zime iz Korinta. Timotej mu je donio dobre vijesti o solunskoj Crkvi, što osobito raduje Pavla. Odjeci te radosti izviru i iz redaka čitanja. Uz Timoteja, s Pavlom je i Silvan, drugi njegov pratitelj, pa i poslanicu upućuju sva trojica (1 Sol 1, 1). Dobre vijesti iz Soluna, koje potiču Pavla na zahvaljivanje Bogu i na nastavak molitve za tu Crkvu, govore o njihovoj »djelotvornoj vjeri, zauzetoj ljubavi i postojanoj nadi u Gospodinu našem Isusu Kristu«. To su tri temeljna kršćanska stajališta, kao što će to Pavao ponovno potvrditi kad bude pisao Korinćanima: »A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.« Te tri bogoslovne krjeposti imaju svaka svoju ulogu u kršćanskom životu: nada daje snagu i ustrajnost u nevoljama, vjera ostvaruje mir u Gospodinu, a ljubav daje spasenje i život. Ta posljednja, ljubav, živi se po uzoru na Boga koji ljubi vjernike. Kršćani su Božjom ljubavlju izabrani, što se očituje snagom evanđelja.

Čovjek koji je utemeljen u vjeri, kojega nosi nada i koji u svom životu prepoznaje Božju ljubav razumije da tu ljubav treba unositi u svijet u kojem živi. Taj svijet nije uvijek kršćanski, kao što to nije bio svijet kroz koji se kretao apostol Pavao ili svijet u doba kralja Kira. Živeći u takvu svijetu, vjernik prepoznaje Božje djelovanje u svemu što je dobro, pa i onda kad to dobro nije djelo samih kršćana ili Crkve. Bog, koji je svemoguć, može se poslužiti svakom pojavom i svakom osobom kako bi ostvario svoj naum. Kršćanin, svjestan da nije od ovoga svijeta, ipak svoj život živi uronjen u ovaj svijet. I nastoji ga mijenjati.

IZVORGlas Koncila br. 42/2017.
Prethodni članakKAKVA CRKVA U KAKVOJ HRVATSKOJ – SEKULARNOJ, LAIČKOJ ILI DEMOKRATSKOJ? (3) Crkva može širiti dijalog u društvu
Sljedeći članakKVANTITATIVNO LABAVLJENJE I BILANCE U BANKAMA Nepredviđena putanja popuštanja