ZAŠTO INDUSTRIJA NE PODNOSI NAČELO OPREZNOSTI? Tko je zapravo u strahu?

Foto: Shutterstock

Industrija i njezini marketinški sateliti često se koriste generiranjem straha kao mehanizmom kojim privlače potrošače i uvjeravaju ih da kupuju njihove proizvode. Tržišna manipulacija strahom toliko je razvijena i prisutna da je postala tema znanstvenih istraživanja. U sociologiji i psihologiji rabi se pojam »fear appeal« kojim se tumači marketinški pokušaj privlačenja potrošača induciranjem straha. Tako se, na primjer, proizvodi s umjetnim sladilima (aspartam ili acesulfam) prodaju uz plašenje potrošača da je obični šećer – bijela smrt! Niskokalorični slatkiši industrijska su ponuda koja slijedi nakon induciranoga straha od gojaznosti i dijabetesa. 

Promidžba straha

U znanosti o marketingu također je prepoznata reklamna taktika koja se naziva FOMO efekt (»Fear Of Missing Out«). Ta skraćenica opisuje »strah od propuštanja« i redoviti je reklamni alat kojim se ljudi plaše ako ne posjeduju najnoviji tip mobitela, pretplatu na komercijalne televizijske programe ili, na primjer, novu kolekciju iz »Zare«. FOMO efekt je strah od zaostalosti i samoće istodobno, a rješava se kupovanjem proizvoda predstavljenih marketinškim porukama.

Načelo se opreznosti ne temelji na konačnom znanstvenom dokazu o štetnosti proizvoda. Naprotiv, znanstvena nesigurnost o štetnosti proizvoda polazište je i povod za primjenu toga načela. Ljubitelji napretka i promicatelji novoga znanstvenu nesigurnost izjednačavaju s neznanjem. Time je načelo opreznosti, eto, samo korak od ideologije straha. Osim što je takvo stajalište pogrješno, ono je, čini se, i zlonamjerno.

Kako bi izbjegli prigovore zbog »širenja panike«, marketinški stručnjaci izokreću tezu u korist industrije. One ljude, znanstvenike, političare ili medijske djelatnike koji upozoravaju na štetnost proizvoda nazivaju plašiteljima nacije. Prema tome, strahom ne koketiraju niti ga zloupotrebljavaju prodavači kontroverznih proizvoda, nego oni koji »gnjave« o njihovoj sigurnosti. Pritom se zagovarateljima načela opreznosti pridaje posebna pozornost jer oni koji pozivaju na oprez sustavno ugrožavaju industrijske interese. 

Oprez nije strah

Načelo opreznosti zapravo je idealna meta za one koji svaku kritiku uperenu protiv kontroverznoga proizvoda na tržištu drže derivatom straha. Načelo se opreznosti, naime, ne temelji na konačnom znanstvenom dokazu o štetnosti proizvoda. Naprotiv, znanstvena nesigurnost o štetnosti proizvoda polazište je i povod za primjenu toga načela. Ljubitelji napretka i promicatelji novoga znanstvenu nesigurnost izjednačavaju s neznanjem. Time je načelo opreznosti, eto, samo korak od ideologije straha. Osim što je takvo stajalište pogrješno, ono je, čini se, i zlonamjerno.

Znanstvena je nesigurnost, naime, intrinzičko svojstvo znanstvenoga istraživanja. Ono nije povod strahu, nego je »prirodna pojava« u znanosti. Kada bi znanstvenici bili uvjereni u istinitost svojih teza ili teorija, istraživanja bi bila nepotrebna. Danas, posebice u području biomedicine, ekotoksikologije, prehrane ili metereologije, konačni su znanstveni dokazi vrlo rijetki, rezultati neuvjerljivi ili čak neponovljivi, a prikupljeni podatci nedovoljni za regulaciju proizvoda na tržištu koja bi bila znanstveno utemeljena. 

Gospodarski strah od opreza

Gotovo ni jedna industrija ne podnosi načelo opreznosti. Za njihove je predstavnike to načelo upereno protiv proizvodnih novosti na tržištu. Neslužbeno je stajalište nekih regulatornih institucija i predstavnika američke industrije da je načelo opreznosti – mitologija. A mitologija je velikim dijelom inspirirana ljudskim strahovima. Protivnici načela opreznosti njegovu primjenu poistovjećuju sa zabranama, moratorijima i negativnim regulacijama. Dakle, industrijski otpor prema oprezu proizvod je gospodarskoga straha, ponekad i razumljive egzistencijalne fobije pred zatvaranjem vlastitih pogona. Proizlazi da potrošači njihovih ponuda nemaju pravo na strah jer je strah, eto, derivat neznanja, ali kompanije imaju pravo na strah pred načelom opreznosti, kojim se preispituje sigurnost proizvoda na tržištu.

I ovdje se, dakle, radi o zamjeni teza: načelo opreznosti nije regulacijski alat kojim se plaše ljudi, nego je jedini »strašljivac« u toj priči – industrija, koja se boji, zbog vlastita neznanja, dosljedne primjene načela.

Tek su rijetki poduzetnici koji shvaćaju da se eliminacijom kontroverznih proizvoda otvara prostor za inovaciju novih, boljih i zdravijih. Načelo je opreznosti, na taj način, tržišni korektiv koji potiče industriju na razvoj. Čini se da bi krilaticu »no risk, no profit« (bez rizika nema zarade), koja opisuje »neustrašivi« oblik napretka, trebao zamijeniti umjerniji oblik proizvodnje, koji uvažava prigovore znanosti i pravo na oprez.

IZVORGlas Koncila br. 32-33/2017.
Prethodni članakINTIMISTIČKA TRAGIKOMEDIJA »KAKO ŽIVOT« Život u staračkom domu
Sljedeći članakVELIKI POVIJESNI PARADOKS U ŠIRENJU KRŠĆANSTVA Bog ne može biti posve odbačen