ZAŠTO JE MLADI UGOSTITELJ UMJESTO AUSTRIJE ODABRAO HRVATSKU? Koga Bog vodi, ne boji se za posao

Kristijan Štrk
Snimio: V. Čutura | Kristijan Štrk

Većina hrvatskih medija često predstavlja Hrvatsku kao neperspektivnu i nepoželjnu zemlju za život mladih ljudi. Rijetki govore o njezinoj ljepoti, o njezinim potencijalima, poput mladih hrvatskih poljoprivrednika koji dobivaju europska priznanja, mladih kuhara, konobara i drugih zanimanja. Svoje svjedočanstvo o životu i radu u Austriji donosi Kristijan Štrk koji je rođen 31. siječnja 1988. u Osijeku. Ljubazni konobar koji priprema vrsne kave, među ponajboljima u Zagrebu, ističe da je svaki posao lijep i častan ako ga mladi čovjek želi raditi s ljubavlju.

»Rođen sam malo prije početka rata u Osijeku, a kad su počela bombardiranja, selili su nas iz Osijeka«, navodi sa smiješkom barmen Štrk, omiljen u kafiću na vrhu zagrebačke Nove vesi. »Više-manje živio sam po domovima za nezbrinutu djecu, a kad je počelo bombardiranje, preselili smo se u Svetoga Ivana Zelinu, pa zatim u Varaždin, Dugo Selo, i sada sam u Zagrebu. Bio sam i u udomiteljskim obiteljima.«

»Sve ljude prihvaćam i nastojim prema svima biti pošten, jer to je najvažnije. Ne vidim razloga za odlaske iz Hrvatske. Prebogata smo zemlja, samo treba raditi.«

Školovao se u prehrambeno-tehnološkoj školi za pekara. »Prvi put sam pošao raditi sezonski kao pomoćni pekar s četrnaest godina u Trogiru. Na početku se dogodila nesreća voditeljici pa sam preko noći morao naučiti sve majstorske poslove u pekarstvu i preuzeti taj posao. Cilj mi je bio zaraditi za najbolje računalo jer me zanima mehatronika, za što se želim školovati. Budući da sam preko noći naučio posao, na kraju sam zaradio pet puta više nego što sam očekivao. Kupio sam najbolje računalo, a ostatak novca dao mami. Sljedeću godinu imao sam i veću plaću. Radio sam kod Albanaca, pa sam s osamnaest godina vodio pogon, raspoređivao što će tko raditi. Iznimno su me cijenili, čak sam sudjelovao na njihovim obiteljskim druženjima, što je rijetkost.«

Štrk je kao dijete bio ministrant u župi Sveti Ivan Zelina, gdje ga je posebno oduševljavao župnik u svom pastoralnom radu, pa je promišljao i o sjemeništu. Tako se našao na razgovoru kod franjevaca, ali nije donio konačnu odluku. Zbog prekvalifikacije za mehatroničara napustio je smjenski posao i zaposlio se kao limar u restauraciji oldtajmera, nakon toga u ugostiteljstvu kao konobar. Promijenio je više vlasnika i lokala, svagdje je došao »bez veze« i postao brzo omiljen. »Pristupam svakomu poslu savjesno, pošteno i s ljubavlju. Dok sam tražio posao, znao sam reći: ‘Želim raditi i učiti. Možete mi dati manju plaću, a kad naučim, dajte mi plaću koju prema vašem mišljenju zaslužujem.’ I potpuno sam zadovoljan. Tako i ovdje gdje radim već tri godine.«

No konobar Štrk okušao se i u Austriji, gdje je proveo sedam mjeseci, i to kod ujaka u restoranu. »Tamo sam radio sve i mnogo naučio u kulinarstvu, a kažu da se jela koja sam pripremao nisu razlikovala od onih koja su radili majstori s posebnim certifikatima. Zarađivao sam 2000 eura, a povremeno sam radio u još jednom restoranu pa se ta zarada penjala na mnogo više. Nisam plaćao stan i hranu. Kad me ujak naučio raditi, uslijedio je razgovor o tome koji su moji planovi. Odgovorio sam mu da se želim nastaviti školovati za mehatroniku, polagati za pilota malih aviona. Ponudio mi je da ostanem kod njega te da će mi u potpunosti povjeriti vođenje restorana, dati audi A4 te da će mi pomoći u polaganju za pilota. Unatoč toj ponudi, odlučio sam se vratiti u Hrvatsku jer me vukla snažna ljubav prema domovini. Pratio sam hrvatske medije, želio sam znati što se događa. No sada, po povratku, izbjegavam medije jer šire pesimizam i utječu negativno na mlade i cijelo društvo.«

Štrk ističe da su Austrijanci drukčiji, radišni su i disciplinirani, ali djeluju otuđeno, hladno. Navodi da se tamo radi i po 12 – 15 sati dnevno, nema slobodnih dana. »Kad bi ljudi u Hrvatskoj toliko radili, ne bi nam nitko bio ravan. U Hrvatskoj se s najmanje rada najbolje živi jer ljudi rade osam sati i imaju vremena za druženja. Vani toga nema. Hrvatska nije iskoristila ni 10 posto svojih kapaciteta. »Primjerice, kad bismo zamijenili našu vlast Austrijancima, napravili bismo za godinu dana Austriju, a kad bismo stavili naše u Austriju, razbaštinili bi je za godinu dana«, kroz osmijeh navodi Štrk, koji je povremeno radio i u Caritasu.

»Imam svoje ideale i ciljeve i borim se za njih, jer ništa ne pada iz zraka. Nažalost, nestao je element ljudskosti u današnjem društvu. Još Crkva i Caritas to imaju, jer to je njihovo poslanje. Najčešće pođem u katedralu, volim obnoviti odnos s Bogom. Često mi se događalo, što ne može biti slučajnost, da mi Bog nekoga pošalje na pomoć. Znao sam se ljutiti kad bi mi se dogodile negativne stvari, ali na kraju bih dobio deset puta bolje rješenje. Imam svoj identitet. Svjestan sam kad čovjek izgubi identitet, što se god baci pred njega – posve ga obuzme. Sve ljude prihvaćam i nastojim prema svima biti pošten, jer to je najvažnije. Ne vidim razloga za odlaske iz Hrvatske. Prebogata smo zemlja, samo treba raditi.«

IZVORGlas Koncila br. 42/2017.
Prethodni članakEUROPSKI FENOMEN Kako to da je Hrvatska prvakinja po hraniteljicama obitelji?
Sljedeći članakDEMAGOGIJA NA DEMAGOGIJU Nacionalna mirovina nije borba protiv siromaštva