Što je kršćanska askeza najbolje se može vidjeti u životu svetaca. Najcjelovitiju sliku askeze svakako pruža otajstvo Isusa Krista u cjelini. Život Isusov prima puninu smisla i poslanja od ljubavi Otčeve. U snazi te ljubavi i velikodušnosti Isus ostvaruje svoje djelo spasenja i služenja. Poslan od Otca radi spasenja ljudi, posvećuje se toj zadaći čitavim svojim bićem, dušom i tijelom. Ne gleda na poteškoće i žrtve. Smrt na križu ekstremno je očitovanje toga njegova nastojanja tijekom cijeloga života. »Sav Kristov život bijaše križ i mučeništvo«, ustvrdio je pisac knjižice »Nasljeduj Krista«.
Poslušan volji Otčevoj i u skladu sa svojim poslanjem, Isus ni jednoga trenutka ne skreće sa zacrtanoga puta; ništa ga ne može zaustaviti na tom putu: ni laskanja i pohvale, ni prijetnje i strahovi, ni politička i ekonomska očekivanja naroda. On je apsolutno slobodan u svom proglasu Kraljevstva ne poistovjećujući kraljevstvo Božje ni s jednim od kraljevstava ovoga svijeta.
Od svoga poslanja i programa ne uzmiče pred strahovima, prijetnjama, trpljenjima, poteškoćama, nerazumijevanjima ni pod cijenu napuštanja određenoga broja učenika, razočaranih njegovom porukom koja ne odgovara njihovim željama i očekivanjima. Suosjeća s patnjama drugih. Prihvaća trpljenja koja njegovo poslanje iziskuje i koja proizlaze iz okruženja koje se prema njemu odnosi neprijateljski ili indiferentno: progoni, klevete, izdajstvo, napuštenost. Sa svom odlučnošću ide u Jeruzalem u mjesto gdje se trebaju ispuniti sudbine izraelskih proroka (usp. Lk 9, 51; 13, 33). Svjesno ide ususret uvrjedama i smrti, vjeran svomu programu: dovršiti djelo koje mu je Otac povjerio. Kao i svako ljudsko biće, osjeća strah pred fizičkom i moralnom patnjom koju će iskusiti, ali ne odstupa.
Čitav je njegov život služenje drugima. Živi u skromnosti i siromaštvu. Nerijetko se lišava sna – provodeći noć u molitvi – i hrane kada je zaokupljen drugim, važnijim zadaćama: »Moja je hrana vršiti volju onoga koji me poslao i dovršiti njegovo djelo« (Iv 4, 34).
Tijekom čitave svoje egzistencije, i prije svoje smrti i uskrsnuća, Isus živi životom »novoga čovjeka«: mrtav svijetu i samomu sebi, živi i djeluje u jednoj drugoj sferi vrijednosti, a to je slava Božja i bezuvjetna ljubav prema svima.
Prihvaća sramotnu i strašnu smrt na križu i pretvara je u najveći izričaj ljubavi i predanja: »Nitko nema veće ljubavi od ove da tko život svoj položi za svoje prijatelje« (Iv 15, 13). Križ tako od sredstva patnje postaje sredstvom spasenja, maksimalnim trijumfom ljubavi.
