U svijetu gdje se sve mjeri prema materijalnim dobrima siromaštvo često biva stigmatizirano kao znak neuspjeha, nedostatka vrijednosti, katkada i prokletstva. Istina je da ono ograničava dostojanstven život čovjeka te ga otvara različitim ranjivostima, stavljajući ga i onkraj margina civilizacijskoga minimuma. No siromaštvo je istodobno prilika za otkrivanje najskrivenijih blaga unutar vlastite duše i duša drugih. U trenutcima čiste jednostavnosti, gdje svjetlost malenosti, nemanja i napuštenosti nadilazi kratkotrajni bljesak gramzivoga materijalizma, siromaštvo poput ogledala istinskoga bogatstva poziva na promjenu perspektive i traženje smislenosti vlastitoga stanja.
Kada je siromah najbogatiji? Vjerojatno kada se uspije suočiti s činjenicom da njegovo siromaštvo primjećuju oni koji imaju: prolaznici, poznanici, prijatelji, katkada i vlastita obitelj. Jer upravo u tom trenutku otvara se prilika za sagledavanje vlastite materijalne bijede, koja prestaje biti bijedom u očima onoga što ne dolazi ukinuti siromaštvo, nego obogatiti siromašne. Nemoguće je poreći da je siromaštvo nepoželjan društveni činitelj. Ali itekako je realan, čak i neizbježan oblik egzistencije nesavršenoga svijeta, zbog čega svoje ukinuće ne može ostvariti na zemlji, nego jedino u istini zagrljaja utjelovljene Božje ljubavi i savršenoga suosjećanja istinskoga Dobrotvora. Onoga koji svoje djelovanje nije postavljao među ugledne i bogate, nego među malene i neznatne, pa tako i siromašne: »Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite« (2 Kor 8, 9).
