ŽUPA SV. JOSIPA RADNIKA – NOVO VIRJE »Konađari« sa sjeveroistočnoga ruba Hrvatske

Snimio: M. Erceg | Župnu crkvu u Drenovici posvetio je zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić 1971. godine
Župa sv. Josipa Radnika u Novom Virju jedna je od devet župa Đurđevačkoga dekanata Varaždinske biskupije. Loši demografski trendovi podravskoga kraja odražavaju se i na život župe. U župi je aktivno oko 1100 vjernika. U prosjeku je petnaestak krštenja godišnje, a sprovoda je dvadesetak. Broj prvopričesnika iz godine u godinu sličan je broju krštenih. Krizma je svake druge godine za učenike 7. i 8. razreda, a sakramentu pristupi između 25 i 30 mladih vjernika. Godišnje se vjenča četiri do pet parova. Unatoč skromnim mogućnostima, u župi su stasala dvojica sjemeništarca koja se pripremaju za duhovno zvanje.

Desetak minuta vožnje automobilom od Đurđevca na sjeveroistočnom rubu Hrvatske nalazi se Novo Virje, na prvi pogled ni po čemu neobična općina podravske nizine, koja je nikla na temeljima triju zaseoka: Medvedičke, Drenovice i Crneca. Usporedno sa samozatajnom rijekom Dravom i bogatstvom prirodne raznolikosti koju ona donosi, duguljasto Novo Virje rasteže se na trinaest kilometara. Razbacane kuće sa starim drvenim ogradama i prostrana polja omeđena gustim zelenim šumama na proljetnom suncu u putniku pobuđuju romantičnu sliku Podravine, koju su u kolektivnu svijest Hrvata trajno ugradile generacije pučkih umjetnika Hlebinske škole.

U kontekstu višestoljetnoga života Hrvata u podravskim krajevima povijest župe sv. Josipa Radnika i malenoga Novoga Virja relativno je nova. Početci Novoga Virja sežu u razdoblje kraja 19. stoljeća. Stanovnici obližnjega Virja obrađivali su svoja polja uz rijeku Dravu, a u vrijeme većih poljoprivrednih poslova nije bilo praktično odraditi dnevne poslove u polju i vraćati se kući, nego su, kao i u mnogim drugim hrvatskim krajevima, ondje podizali »konake« ili stanove, kućice u koje bi mogli pospremiti alate i zajedno s blagom prespavati noć-dvije. Kako se u tom povijesnom razdoblju raspleo proces raspuštanja Vojne krajine te se omogućilo i lakše razdvajanje velikih obiteljskih zadružnih gospodarstava, na poljima su iz »konaka« počele nicati obiteljske kuće, a naseljavali su ih mahom mladi, ljudi u poletu i s mladim obiteljima, što je obećavalo perspektivu rasta mjesta u skorijoj budućnosti. Uskoro se među lokalnim stanovništvom ustalio naziv »Virovski konaki«, kao što je i pojam »konađara«, koji se ustalio za njihove žitelje, još živ među lokalnim stanovništvom.

Na početku 20. stoljeća na prostorima današnjega Novoga Virja živjelo je više od 3000 stanovnika, a taj broj žitelja mjesto više ne će dosegnuti. Rast broja stanovnika na prijelazu stoljeća tražio je i nove pastoralne napore koje virovska župa sv. Martina nije mogla u cijelosti podnositi, pa je u Medvedički, zapadnom kraju »Konaka«, 1914. godine kao filijalna crkva podignuta kapela Vojske Srca Isusova. Naziv je dobila prema skupini mladih vjernika koji su se u Medvedički redovito okupljali u molitvenom zajedništvu ispred kipa Srca Isusova. Nakon što je izgrađena kapelica, sve do današnjih dana, novovirovski župnici zbog duguljaste »anatomije« naselja, kao i potreba starijih vjernika, koji čine gotovo polovicu ukupnoga broja župljana, redovito slave mise nedjeljom i o velikim blagdanima.

Gradnja današnje župne crkve nije protekla bez velikih napora. Prvotnu ideju izgradnje nove crkve u Drenovici, u središtu »Konaka«, omeo je ratni vihor između 1941. i 1945. godine. Tek 1965. u adaptiranoj je kući blagoslovljena kapelica svetoga Josipa, u koju je dvije godine kasnije kao stalni svećenik došao Stjepan Čadoić, koji je vrlo brzo iz temelja podigao današnju župu u Novom Virju. Župa je službeno osnovana odvajanjem od župe sv. Martina 1969. godine. Novu je crkvu 1971. posvetio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić. Tijekom idućih nekoliko godina naporima župnika Čadoića, po kojem ime nosi trg na kojem se danas nalazi crkva, te vjernika Novoga Virja, uređena je unutrašnjost nove crkve. Župni stan »dodan« je tek sredinom idućega desetljeća, a useljen je 1988. godine. Krovovi župne crkve i župnoga stana danas su među rijetkim krovovima župnih objekata u koje su ugrađene ploče za prikupljanje Sunčeve energije. Paneli uspješno rade već šest godina.

Život usprkos lošim trendovima

Današnja je slika Podravine daleko od hlebinskih idealističkih prikaza svakodnevice radišnih seljaka okruženih pejzažima jarkih boja. Desetljeća loših poljoprivrednih politika učinila su život oko plodne Drave i njezinih rukavaca nezanimljivim za mlade pa oni u najboljem slučaju odlaze u velike hrvatske gradove ili gravitiraju većim lokalnim urbanim sredinama. U gorem slučaju sreću traže izvan domovine.

Od tih boljaka nije izuzeto ni Novo Virje, a ti procesi, dakako, utječu i na život župe sv. Josipa Radnika. U razdoblju između prvoga poratnoga popisa stanovništva iz 1948. do popisa iz 2011. godine populacija se smanjila sa 2773 na 1216 stanovnika. U župi je danas aktivno oko 1100 vjernika. U prosjeku je petnaestak krštenja godišnje, a sprovoda je dvadesetak. Prvopričesnika ima petnaestak. Krizma je svake druge godine za 7. i 8. razred, a sakramentu pristupi između 25 i 30 mladih vjernika. Godišnje se vjenča četiri do pet parova, kaže župnik Nikola Markušić, koji u župi u Novom Virju služi od 2017. godine. Ipak duh župne zajednice snažan je usprkos lošim trendovima, o čemu svjedoče i dvojica sjemeništarca stasala u novovirovskoj župi, koja se pripremaju za svećeništvo.

»U pastoralu se prilagođavam prilikama koje vladaju u ovoj sredini. Na prostoru župe djeca idu u tri područne škole od prvoga do četvrtoga razreda, a više razrede nastavljaju u školama u susjednim Molvama i Ferdinandovcu. Većina ljudi živi od poljoprivrede pa se i raspored župnih aktivnosti treba tomu prilagoditi. No glavna je poteškoća prilična udaljenost gradskih središta, kao i središta biskupije, Varaždina«, objašnjava župnik Markušić. Pandemija koronavirusa izbacila je život župe iz normalnih tokova, a vraćanje u njih ne će proteći bez očiglednih promjena, no župnik nije sklon dijeliti vremena na »normalna« i »manje normalna«. »Ne razumijem u potpunosti izraz ‘normalniji tokovi’. Je li to neko stanje kakvo je bilo u razdoblju prošlosti ili samo ideja o tome kako bi život ljudi trebao izgledati da bismo ga mogli nazvati ‘normalnim’? Za vjernika uvijek i svagdje stoji poziv na obraćenje, odnosno možemo mijenjati jedino sebe u kakvim god okolnostima živjeli, bile one zgodne ili nezgodne. Svako vrijeme koje iskoristimo za obraćenje za nas je zgodno, a ono koje ne iskoristimo je nezgodno. Ipak, drago mi je posvjedočiti da su ljudi u sadašnjem povratku u crkve počeli više cijeniti sakrament euharistije, kao i druge sakramente i blagoslove koji su nam kroz proteklo razdoblje bili uskraćeni ili ograničeni za slavljenje.«

Uz blagdan sv. Josipa Radnika velike župne svečanosti upriličuju se o blagdanu sv. Josipa Zaručnika 19. ožujka, koji služi i kao duhovna priprava u danima uoči Uskrsa, zatim prigodom slavlja čina posvete crkve 5. rujna te proštenja o blagdanima Uzašašća Gospodnjega i Svih svetih na kapeli na groblju. Važnu ulogu ima i proštenje kod križa u Bukevju, nekoć živu, a nakon velikih poplava sredinom šezdesetih u potpunosti praznu naselju preko Drave, sjeverno od Novoga Virja.

Župa očuvala identitet mjesta
Novo Virje zaživjelo je kao samostalna općina 1943. godine, u vrijeme vladavine režima Nezavisne Države Hrvatske. Uz snažan antagonizam spram Crkve ta je činjenica nakon 1945. godine navukla dodatnu nenaklonjenost komunističkoga režima. Komunisti su »konađare« nastojali rascjepkati, vezujući u lokalnoj upravi Medvedičku i Crnec uz obližnje Molve i Ferdinandovac. Gradnja crkve i osnutak župe sv. Josipa Radnika sedamdesetih održali su do demokratskih promjena devedesetih homogenost »konađara« jer je župa obuhvaćala prostor današnjega Novoga Virja. O toj povijesti svjedoči i grb općine koji čini plavi štit sa smeđim štapom sv. Josipa u sredini iz kojega cvjetaju tri bijela ljiljana, a dan općine blagdan je sv. Josipa Radnika koji se slavi prvoga dana svibnja. Samostalnom općinom Novo Virje ponovno je postalo 1997. godine.
»Ne gubimo nadu«

»Odlazak naših mještana na rad u druge krajeve, ali i u druge zemlje, onemogućava nam da podignemo aktivnost župe. Teško je tako uhvatiti stalniji ritam. I prije pandemije u obitelji smo često komentirali da se naša župna crkva iz nedjelje u nedjelju čini sve većom jer je sve manje i manje ljudi u njoj«, govori župljanin Matija Čorba, mladi dvadesetpetogodišnji stočar koji nastavlja rad na obiteljskom gospodarstvu koje se bavi tovom junadi. Iako su za poljoprivrednike uvjeti na tržištu nepravedni, Čorba je optimističan i ne pomišlja na odlazak iz malenoga Novoga Virja. »Aktivan sam u ovoj župi, kao i ostatak moje obitelji, čitav život. Ovdje je moj dom i nigdje mi ne može biti jednako dobro kao ovdje.« U župi sv. Josipa Radnika dugo je ministrirao, a sada su tu ulogu preuzela njegova sestra i brat koji idu u 6. i 8. razred. Dvije sestre trenutačno rade u Zagrebu. Svojim primjerom – oženio se 2018. godine, dobio jedno, a čeka i drugo dijete – Čorba pokazuje da je život uz oslonac na Crkvu moguć i u manjim sredinama, bez obzira kakve bile službene statistike. »Naše mjesto krasi i netaknuta priroda. Donedavno nismo ni znali da naše krajeve tijekom godine obiđu i mnogobrojni turisti. Tu je potencijal za razvoj seoskoga turizma, no cijene gradnje vrtoglave su, rizici su preveliki pa se ljudi samostalno i ne žele upuštati u takve pothvate«, smatra Čorba, koji vrijeme oslobođeno od poslova oko imanja nerijetko posvećuje vjerskomu životu i pomaganju u župnoj zajednici.

U Novom Virju rade tri lokalne trgovine, jedan ugostiteljski objekt i nekoliko manjih soboslikarskih ili građevinarskih obrta. »Osim bavljenja poljoprivredom, imamo i župljane koji zbog posla gravitiraju prema većim središtima, Koprivnici i Đurđevcu, a neki s time uspijevaju uskladiti i bavljenje poljoprivredom za vlastite potrebe«, govori Ivan Baruškin, dugogodišnji član župnoga ekonomskoga vijeća, opisujući socijalnu i gospodarsku sliku župe i Novoga Virja. Baruškin je aktivan i u župnom Caritasu koji je unatoč skučenim mogućnostima djelovanja tijekom pandemije koronavirusa u danima oko Uskrsa uspio u dogovoru s lokalnim trgovinama osigurati pakete za materijalno najugroženije članove župne zajednice. Caritas se skrbi za 24 kućanstva, koja su mahom staračka i samačka. Među potrebitima ima i nekoliko obitelji s djecom. Aktivnosti župnoga Caritasa nastoje se uskladiti i s naporima koje u skrbi za najugroženije ulažu i općinske vlasti, koje angažiraju gerontodomaćice za brigu o starima i slabije pokretnima.

»U danima pandemije vidjeli smo da je Bog iznad svega i da samo on može sve riješiti. Možda je to iskustvo bilo potrebno da bismo se vratili nekim vrijednostima, kao što je obiteljsko zajedništvo, čemu smo posebno svjedočili. Ne smijemo gubiti nadu. Oni koji ne vjeruju jednostavno ne vide dublje motive i sve pripisuju raznim urotama«, smatra Baruškin. Demografske i župne statistike zabrinjavajuće su, no optimističan odmak od takve slike ipak daje brojna ministrantska zajednica na nedjeljnim misnim slavljima, što je pak svojstveno životu župe sv. Josipa Radnika od njezinih početaka, prisjetio se Baruškin. Razlog nade je što najmlađi pokazuju da vole biti uključeni u život župe, a to je dobrim dijelom, smatra, posljedica kućnoga odgoja djece u kršćanskom duhu.

Ipak i u lokalnoj zajednici općenito posebno se skrbi da se djeca od najranije dobi vežu uz Crkvu i odgajaju u vrijednostima koje ona prenosi. Dječji vrtić u Novom Virju nudi mogućnost upisa djece u program vjerskoga odgoja. U urbanim sredinama takav bi program vrlo vjerojatno nailazio na kritike i otpore, no u Novom Virju rijetki su slučajevi da roditelji odbijaju uključiti dijete u vjerski odgoj, svjedoči ravnateljica Željka Hrženjak. »Vjerski program dakako nije istovjetan predavanjima na vjeronaučnoj nastavi i katehezama u osnovnoj školi, nego se s najmlađima najviše radi kroz igru. Otkako je vrtić pokrenut 2013. godine uspostavljena je dobra suradnja sa župom, pa je i župnik naš čest gost u posebnim prilikama, kao što je Dan kruha, Majčin dan ili Dan otčeva. Igraonice za najmlađe organizirane su i u župi. Sve je to ujedno neka vrsta ulaganja za budućnost«, objasnila je ravnateljica Hrženjak.

Bogat kulturni život

Zbog bogate tradicije pučke umjetnosti za podravske krajeve nije neobično da jedno malo mjesto ima muzej ili likovnu galeriju. No rijetko se koje mjesto može kao Novo Virje pohvaliti dvjema umjetničkim galerijama. Riječ je o stalnom postavu galerije koja čuva djela Marijana Jakubina, novovirjanskoga umjetnika i dugogodišnjega profesora na zagrebačkom Učiteljskom fakultetu te suradnika Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta. Jakubin je svoja izabrana djela prije desetak godina darovao Novomu Virju, a galerija koja nosi njegovo ime nalazi se na dvije lokacije – u Drenovici i Medvedički. Bogati vitraji i slike koji krase župnu crkvu sv. Josipa Radnika također su djelo Marijana Jakubina pa mještani vole reći da je crkva još jedna njegova galerija.

Posebno mjesto u životu župe sv. Josipa Radnika, ali i cjelokupnoga Novoga Virja, ima župni zbor. Iako su nedjeljna misna slavlja i blagdanski koncerti nezamislivi bez njega, djelovanje župnoga zbora gotovo se u cijelosti isprepliće s djelovanjem lokalnoga kulturno-umjetničkoga društva »Širine«. Na tragu bogate povijesti raznih prosvjetnih i folklornih društava koja su u Novom Virju djelovala pod tim nazivom, rad današnjega KUD-a ponovno je pokrenut 2004. godine. »Doseljenici iz staroga Virja donijeli su sa sobom svoje tradicije i običaje: kola, svadbene, ‘vuzmene’ i božićne pjesme, pa možemo reći da je tradicija pjesme, sviranja i plesa u Novom Virju dugačka koliko i povijest našega mjesta, dakle oko stotinu i pedeset godina«, prepričava folklornu povijest mjesta Lidija Levačić Mesarov, koja je stasala uz baku i majku u župnom zboru, a danas je predsjednica KUD-a »Širine« i po zanimanju učiteljica u osnovnoj školi u susjednom Ferdinandovcu. Lokalni KUD izvodi klasične skladbe, sakralnu glazbu, folklorne i izvorne podravske pučke napjeve. Osim u domaćoj Koprivničko-križevačkoj županiji nastupao je na različitim kulturnim manifestacijama u Zagrebu, Varaždinu, Maruševcu, Međimurju i susjednoj Mađarskoj. S obzirom na to da je povezan s crkvenim zborom, od 2014. godine članovi »Širine« nastupaju na Festivalima sv. Cecilije. Uz taj angažman do prije nekoliko godina, dok je bilo zainteresiranih među mladima, članovi KUD-a u župi su organizirali glazbenu poduku iz koje je desetak mladih gitarista steklo svoja prva znanja u muziciranju. KUD »Širine« okrunio je 2019. svoje petogodišnje djelovanje snimanjem izvornih novovirovskih i podravskih pjesama na nosaču zvuka koji je objavljen pod nazivom »Zapjevale konađarke«. Pod okriljem aktivnosti KUD-a upriličena su i gostovanja kazališnih družina, dječje recitacije proslavljenoga novovirovskoga pjesnika Miroslava Dolenca Dravskoga, kao i manifestacija tamburaša i pjevača poznatih podravskih pjesama »Tamburijada v Novom Virju«.

»Od početaka smo dobro surađivali sa svim novovirovskim župnicima. U petnaest godina kroz naš KUD prošlo je više od stotinu članova različitih životnih dobi, od 11 do 80 godina. Kroz KUD ‘Širine’ mladi su na poseban način upoznali vrijednost svojega kraja koji čuvaju od zaborava. S obzirom na to da smo mala sredina koja ne obiluje društvenim i kulturnim sadržajima sama po sebi, aktivnosti KUD-a posebno su važne za naše mjesto. Svim tim aktivnostima pokazujemo da ima života i izvan gradova«, objašnjava Lidija Levačić Mesarov.

Prvih deset godina molitelja žive krunice
Prvi krug žive krunice u župi sv. Josipa Radnika u Novom Vriju počeo je 2010. godine. Četrdesetak župljana svakodnevno moli po jednu deseticu krunice na nakane koje su određene za svaki pojedini mjesec. Zajednica se okuplja na posebnom misnom slavlju tijekom godine kada se zajednički moli za bolesnike. »U ovim vremenima, kad najavljuju neke nove valove pandemije, vidimo kolika je važnost molitava za zdravlje bolesnih. Bolesnicima u našoj župi puno znači kad uživo mogu vidjeti kako se drugi župljani mole za njihovo zdravlje«, objašnjava župljanka Mirica Lončar, koja se brine o raspodjeli nakana, zamjeni desetica i angažiranju novih članova u zajednicu molitelja žive krunice.

IZVORGlas Koncila br. 23/2020.
Prethodni članakKAKO ŽIVI RIMOKATOLIČKA CRKVA U UKRAJINI Pomlađivanje kleričkih redova
Sljedeći članakŽIVOT SE POLAKO NORMALIZIRA Sve veća briga o budućnosti