»Župa i crkva sv. Leopolda su kao grad na gori u Požegi i Požeškoj biskupiji. Crkva je tijekom godina građena i uređivana prema potrebama vjernika, ali jedina i najvažnija potreba radi koje je ona izgrađena, uređena i radi koje je danas posvećujemo jest slavljenje euharistije. (…) Crkva je uvijek znak Božje prisutnosti, ona je poput grada na gori, koji se ne može i ne treba skriti.« Čuvši riječi koje je biskup Ivo Martinović sredinom veljače uputio na svečanoj misi posvete župne crkve svetoga hrvatskoga kapucina u Požegi, sumnjičavci bi se mogli upitati: Ma gdje se to doista vidi? A odgovor bi bio za njih možda još neočekivaniji – na sasvim običnoj nedjeljnoj misi, mimo velikih svečanosti kada je crkva prepuna zbog događaja koji se događaju jednom u povijesti župe.
Poznato je da evanđelje nakon slike grada na gori donosi snažnu sliku svijećnjaka koji svima treba svijetliti. U tom duhu, sasvim obične nedjelje u požeškoj se župi najbolje upoznaju »svijeće« koje čine »svijećnjak sv. Leopolda« koji danas svijetli i u Požegi, a i šire, u cjelini požeške Zlatne doline. Prva među njima zapaža se vrlo lako, a to su brojna djeca vrtićke i školske dobi koja sjede na stubama ispred oltara, na kojem se lome Riječ i Kruh… Župnika Jozu Jurića na nedjeljnim misama obično okružuje i lijep bijeli ministrantski vijenac. Djecom i mladima popunjene su i klupe najbliže oltaru. Tu su i mlade obitelji, a tek onda slijede klupe koje popunjaju i poneke sijede glave, »veterani« s brojnim župnim nedjeljama, blagdanima i svetkovinama u pamćenju.
Župnim katehezama pokriveni su svi uzrasti osnovnoškolaca i to je već desetljećima jedna od prepoznatljivijih snaga župe sv. Leopolda Mandića u Požegi. O tome nam je posvjedočila i vjeroučiteljica Ivana Čurčić, koja već godinama katehizira djecu i mlade. »U pravilu su sva djeca iz župe redovita i na katehezama. Primjećujemo da otkako ova ‘modernost’ napreduje, a tu mislim i na mobitele i tehnologiju, postaje teže privlačiti mlade.
No barem na katehezama nema mobitela. I odaziv je još uvijek tu, borimo se da mladi nastave prepoznavati vrjednote za koje se isplati živjeti. Na katehezama pratimo liturgijsku godinu, ali tim susretom želimo dati puno više od onoga što dobivaju na vjeronauku u školi. Zato ih uključujemo i u pobožnosti – u korizmi to su križni putovi, u svibnju i listopadu to je krunica. Cilj nam je da kroz kateheze u župi oni dublje upoznaju što je to život Crkve, kako molitva nosi Crkvu i našu župu kao zajednicu«, pojašnjava vjeroučiteljica Čurčić, koju smo kratko susreli nakon jedne od veljačkih nedjeljnih misa. U župne je kateheze trenutačno uključeno petstotinjak školaraca, što je još uvijek hvalevrijedan rezultat kojim se – okupljajući djecu iz tjedna u tjedan – osim Crkve vjerojatno ne može podičiti ni jedna druga institucija ili organizacija – odgojna, rekreativna, zabavna, športska…
S riječima vjeroučiteljice Čurčić složila se i s. Marija Leopolda Čančar, redovnica Družbe sestara milosrdnica koja od 2015. djeluje u župi posvećenoj njezinu imenjaku i – kako kaže – osobnomu zaštitniku. Katehizira djecu, pomaže u poslovima sakristanke, a na raspolaganju je i za sve druge potrebe koje se pojave u redovitom životu župe. »Djeca vole vjeronauk, ona ovamo rado dolaze. Možda ih teže pridobivamo za to da budu baš svake nedjelje na misi, ali u tome vidimo i utjecaj toga da poneki roditelji izbjegavaju tu redovitost. Ima dakle i onih koji djecu samo dovode na kateheze, ili na misu, pa oni odu, ali to ipak nije pravilo u našoj sredini«, svjedoči s. Marija.
»Mogu reći da je mene angažman u župi oblikovao, oplemenio«, nadovezao se ministrant Leon Galović. U njegovu se društvu zna da je privržen Crkvi, čime se on, kaže, ponosi i nastoji svojim primjerom utjecati na vršnjake. »Radi se o tome da ponekad i one koji psuju treba upozoriti da takvim ponašanjem vrijeđaju Boga, i da prestanu s time. Ponekad je riječ o tome da neke treba samo malo više potaknuti da budu redovitiji na nedjeljnim misama, da žive sakramentalnije, da redovito pristupaju ispovijedi. Ne osjećam se ‘nelagodno’ kada u svojem društvu o tim stvarima govorim i mogu posvjedočiti da sam ipak češće od nerazumijevanja nailazio na one koji su me u nekoj mjeri poslušali. Sada vidim da ponekad ni odraslima nije lako preuzeti tu zadaću, govoriti o svim tim temama«, pojašnjava ministrant Galović.
Matej Masjar u župi je odrastao služeći godinama i kao ministrant, ali i kao križar, član zajednice mladih koja i danas djeluje u župi i koja je također jedan od prepoznatljivijih plodova u požeškom kraju. I taj smo obred – svečani prihvat novih članova u zajednicu mladih križara – upoznali iz prve ruke, baš te obične veljačke nedjelje u Požegi. »Pamtim i neka razdoblja kada je mnogim mojim vršnjacima zanimljiviji postao život u većim gradovima, a nekima i u inozemstvu. Ali, ipak, očuvali smo onaj biblijski ostatak. I sada on ponovno dočekuje one koji se vraćaju jer nakon nekoga vremena vani polako se zaključuje da je ova sredina mjesto gdje se živi jednostavnije. A onda, tu je i župa, u kojoj su žive brojne inicijative, u kojoj je lako naći svoje mjesto«, pojašnjava Masjar.
Svetac ispovjedaonice za života se prometnuo i u istinskoga zagovornika ekumenizma. Potomak slavnih Hrvata Bokelja, Mandić se od djetinjstva u svojem predivnom zavičaju susretao i sa susjedima pravoslavne vjere.Kao i u drugim slavonskim sredinama, i u požeškom je kraju iseljavanje i starenje stanovništva u posljednjih desetak, petnaestak godina postalo veliko pitanje na koje se ne može ponuditi jedinstven odgovor. O tome nam je posvjedočio i župnik Jurić, koji je u župi sv. Leopolda Mandića četrnaest godina. U pastoralu mu je desna ruka mladi kapelan Ivan Ligenza. »U župnim statistikama vidljiv je znatniji pad broja stanovnika od 2013., kada je Hrvatska ušla u Europsku uniju i kada su počeli veći valovi iseljavanja. Sadašnje su nam statistike: godišnje po šezdesetak prvopričesnika i krizmanika, otprilike isto toliko kršenja, a sprovoda uglavnom nešto više, do osamdesetak, premda postoje godine kada broj rođenih i umrlih bude otprilike isti. To se, recimo, dogodilo prošle godine«, pojašnjava župnik Jurić.
Župnik Jozo Jurić: »Ljudi se zaista daju nesebično i nisam naišao na odbijanja kada je nešto zatrebalo. Našu lijepu suradnju potvrdila je i posveta župne crkve«Kako i priliči župi svetca glasovitoga po sakramentu pomirenja, napominje župnik Jurić, istinski se među povjerenom mu pastvom drži do sakramenta ispovijedi. »Ispovijedamo svaki dan u tjednu, pod svakom misom, kapelan Ivan i ja. To je ‘disciplina’ koju smo zapravo naslijedili od mojega prethodnika, mons. Vjekoslava Marića, graditelja ove crkve i župne zajednice. Za mene je i kao svećenika i župnika velik blagoslov susret sa svim ljudima tijekom ovih godina u župi. Naime, ljudi se za župu zaista daju nesebično i nikada nisam naišao na odbijanja kada je nešto zatrebalo. Tu našu lijepu suradnju potvrdila je i nedavna posveta župne crkve. To nije bio samo obred blagoslova zidova i oltara, nego i potvrda da smo i mi kao živa Crkva pozvani biti hram Duha Svetoga. I taj svečani događaj ne bi bio moguć bez mnogih vrijednih ruku i otvorenih srca koja su se ugradila u povijest župe«, pojašnjava župnik Jurić.
Novoposvećeni oltar i dio predmeta za liturgijsku upotrebu župi u Požegi darovala je jedna njemačka župa. »Riječ je o jednoj od triju župa koje se ‘zatvaraju’. Kako sam još kao bogoslov preko Kolpinške zajednice putovao, radio i boravio u Njemačkoj, te tako upoznao i neke njemačke katoličke obitelji i župnike, preko tih kontakata došli smo i do tih saznanja. Sada se, nažalost, po Njemačkoj zatvaraju župe, crkve se i ruše, ta zemljišta se prodaju…« A u tome je, govori župnik, bila i prilika da se ti sveti predmeti jednostavno »spase« od propadanja i da nađu svoju novu namjenu, u novoj sredini, u Požegi.
Znakovit je to trenutak, ne samo u hrvatskoj sadašnjosti, nego i u povijesti Europe, koji nanovo upućuje i na demografske i iseljeničke mijene. Naime, u godinama početaka župe, sedamdesetih i osamdesetih, mnogi su u Hrvatskoj na Njemačku gledali kao na obećanu zemlju. Mnogi su, vidjelo se, i u nedavnoj prošlosti župe u to nanovo povjerovali. No, čini se, za neko vrijeme. »U požeškim ulicama koje obuhvaća naša župa grade se nove kuće i stambene jedinice. Vidimo na misama i nove mlade obitelji. Dakle povratak ipak postaje opcija i to nas veseli«, nadovezala se Marina Ivanika, koja je zajedno sa suprugom Željkom aktivna i u župnoj zajednici čitača.
»Naši su ljudi otišli u Njemačku zbog dobra svoje djece, a sada vide da u inozemstvu duhovna klima više nije zdrava. Zato se neki vraćaju. Ovdje su žive vrijednosti koje su vani uzdrmane. Nikad nisam pomišljala o odlasku jer ovdje nalazim sve što mi treba – obitelj je ovdje, potpora je tu, posebice otkako su došla djeca«, napominje orguljašica Ana Šega. S njome se složila i Josipa Šunjo, voditeljica zbora mladih. Nakon vjenčanja doselila se u Požegu, k mužu koji je otuda. »Znam obitelji koje manje sredine počinju birati kao mjesta za svoj život. Znam i obitelji koje su se vratile. Vidi se to i po ovoj dječici na misama. Uvijek ih je lijepo vidjeti, ona su znak nade«, dodaje župljanka Šunjo. Dakle žilavi biblijski ostatak ipak je preživio, zablistao kao grad na gori – i sada dočekuje povratnike.
Jedna od svijeća u »Leopoldovu svijećnjaku« u Požegi i župni je Caritas. Angažman ponekad traži i akcije poput pečenja ajvara i pekmeza, pripreme rezanaca i kolača, svega kako bi se raznim akcijama prikupljao novac i namirnice za potrebite. No češće je u zadnje vrijeme najvažniji susret, razgovor, doći do nekoga starijega i usamljenoga i pomoći oko nekih fizičkih poslova, pojašnjava Mario Topalović, jedan od članova Caritasa. Marin Zanetti i Ivica Mitrović jedni su od onih župljana koji u župi nalaze i ohrabrenje za svakidašnjicu, ali i koji svoju svakidašnjicu nesebično žrtvuju za župu. »Otišavši u mirovinu, sebe sam najviše pronašao u župi. Zato mi ništa nije problem. Moja supruga i ja prenosimo i ‘vani’ sve ono što primamo u Crkvi«, dodaje župljanin Mitrović.
U župi se može dobiti i besplatno šišanje, pa i neke ozbiljnije stvari, poput instrukcija iz matematike, fizike, kemije, napominje župljanka Maja Keč Solina. Uz ono duhovno, to su »elementi« koji privlače ljude, govori župljanka Solina. »Svi koji se daju za župu, daruju se potpuno besplatno. Svaka naša zajednica koja se okuplja – mladi, križari, ministranti, čitači, zboraši, Caritas… – svi oni imaju jedan svoj dan u tjednu i tada je s njima kao duhovnik prisutan i župnik. I to je važno, jer nam tako i župnik svjedoči. Ono što on nama daje za oltarom, propovijedajući i prinoseći nam euharistiju, dakle žrtvujući se i sam, ostaje nama kao poticaj da se odazovemo i radimo za župu. Ma, samo kada uđemo u našu crkvu, kada nas pozdravi naš ‘mali’ Leopold – malen rastom, duhom pravi gorostas – ništa nam nije teško«, zaključuje župljanka Solina.
