Na pola puta između Novske i Okučana, okruženo zelenilom i dugačkim oranicama, nalazi se selo Rajić i njegova župa sv. Tome apostola. Prema jugu prostrana polja zatvaraju šumoviti predjeli uz rijeku Savu, koja odvaja Hrvatsku od susjedne Bosne, a sa sjevera Rajić čuvaju nanizane zelene brježuljkaste i brdovite uzvisine. U identitetskom i kulturološkom smislu lokalno stanovništvo sebe smatra dijelom Slavonije pa mještani o sebi govore kao o Slavoncima. Kao dio Novljanskoga dekanata, župa sv. Tome pripada Požeškoj biskupiji, a u administrativnom smislu, kao jedno od naselja grada Novske, selo Rajić čini gotovo najistureniji dio Sisačko-moslavačke županije. Manja sela – Borovac, Jazavica i Voćarica – sa svojim kapelama duhovno gravitiraju Rajiću i njegove su filijale. Pod župu Rajić spadaju i manja sela Roždanik i Paklenica.
Rajić i njegova okolica naseljeni su hrvatskim življem još od razdoblja srednjega vijeka, otkada je očuvan i prvi spomen župnoga života na tim prostorima. Obilazeći župe tadašnje Zagrebačke biskupije, arhiđakon Ivan Gorički popisao je u svojoj vizitaciji iz 1334. i župu sv. Tome apostola. Premda su brojne praznine u rekonstruiranju povijesti novljanskoga kraja u razdoblju od srednjega vijeka do danas, sigurno je da se u svim tim minulim vremenima nije bilo lako održati na svojoj rodnoj grudi. Iako su turska osvajanja ostavila teške rane Slavoniji, pa tako i Rajiću, islam nikada u tim krajevima nije imao čvrsto uporište, kao primjerice u susjednoj Bosni. No osmanska je vlast sa sobom donijela i sjeme razdora među kršćanskom braćom – u prvim doticajima pravoslavnoga »vlaškoga« i katoličkih žitelja počela je i povijest međusobnih napetosti koje je kulminiralo u strašnim sukobima u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu.
Potonji, koji je proživjela većina današnjih župljana, Rajiću je donio teška razaranja. Pobuna lokalnoga srpskoga stanovništva protiv legalnih hrvatskih vlasti u Rajiću je započela sredinom kolovoza 1991., o blagdanu sv. Roka. Uz pomoć JNA Rajić je vrlo brzo okupiran, a urbani dio susjedne Novske postao prvom crtom obrane od agresora. Mještani su otjerani u progonstvo, njihovi su domovi porušeni i opljačkani, a srpski je agresor uništio sve sakralne objekte koji čine današnju župu Rajić. U župnoj crkvi sv. Tome apostola, izgrađenoj 1776., kao zaštićenom spomeniku kulture, najprije je u tijeku vojnih djelovanja ujesen 1991. udarom tenkovske granate teško oštećen zvonik, a u prvim danima srpske okupacije crkva je minirana i srušena do temelja. Opljačkan je i zapaljen župni stan. Kapela sv. Martina u Borovcu, zatim kapela sv. Roka u Jazavici i kapela Svih svetih u Voćarici također su porušene. S tim ranama, u prvim mjesecima nakon operacije »Bljesak« u ljeto 1995., započeo je povratak hrvatskoga stanovništva i podizanje župnoga života iz pepela razaranja.
U prvim godinama poraća rajićki vjernici, s obzirom na to da nisu imali ni jedan sakralni objekt u kojem bi se mogli okupljati, služili su se lokalnim društvenim domom za misna slavlja i ostale župne aktivnosti. Obnova sakralnih objekata bila je duga i mukotrpna. Podizanje župne crkve na temeljima porušenoga baroknoga zdanja započelo je 1998., a kamen temeljac blagoslovio je te godine papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici. Zvona rajićke župe nakon deset godina ponovno su zvonila ujesen 2001., a o Božiću iste godine u crkvi su započela i redovita misna slavlja. Posljednja među filijalnim crkvama, 2016. godine, obnovljena je kapela sv. Roka, na brježuljku koji se nalazi između sela Jazavice i Roždanika, što je za mještane imalo i veliku simboličku važnost jer je nekadašnje sjedište župe sv. Tome apostola bilo upravo na tom prostoru.
Nedjeljama župnik Josip Pendžić slavi tri mise: u župnoj crkvi sv. Tome apostola, u kapeli sv. Roka te jednu nedjelju u kapeli sv. Martina, a drugu u kapeli Svih svetih. Sudjelovanje u euharistijskom zajedništvu župljanima je omogućeno i svakoga radnoga dana. Na život župe nepovoljno djeluje trend prema kojem mladi nakon krizme sve slabije sudjeluju u životu Crkve. Ipak, župnik Pendžić i u tome nalazi razloge za optimizam: »Prije svega ovisi o obiteljima hoće li se dijete nakon krizme vraćati u crkvu. Ako je obitelj aktivna, i najmlađi ustraju. No imamo i nekoliko svijetlih primjera mladih čije obitelji nisu previše aktivne u Crkvi, a oni su svejedno nakon krizme nastavili dolaziti redovito sami. Pronašli su u Crkvi nešto što ih privlači.« Očekivano, u vrijeme pandemije mnogima je teško padalo što nisu mogli sudjelovati na misama, premda se i u tim posebnim okolnostima doskočilo rješenjima, kao što su kateheze preko interneta za krizmanike i prvopričesnike. Nakon jenjavanja pandemije svečana prvopričesnička ruha zabijelila su se pred rajićkom crkvom sredinom lipnja, a organizirana je i krizma. Koronavirus ove je godine omeo i novost koja je uvedena u pastoralnom životu župe prije tri godine, a to je desetak kilometara dug župni križni put po selima koja čine župu sv. Tome apostola. »Dosad smo imali dobru uključenost župljana, uspjeli smo ih okupiti dvjestotinjak. Neki su prohodali cijeli put, stariji bi se uključili iz svojih kuća«, navodi župnik. Važno mjesto u životu župe zauzimaju i misna slavlja u čast branitelja koji su sudjelovali u operaciji »Bljesak« u svibnju. U rujnu se održava velika procesija od župne crkve do brda iznad Rajića gdje je podignut spomenik rajićkim braniteljima koji su na tom mjestu ubijeni ujesen 1991. godine, istaknuo je župnik Pendžić. U župi je gotovo dvadeset godina prisutna i molitvena zajednica »Bl. Alojzije Stepinac«.
Kao i u ostalim slavonskim krajevima, sadašnja socijalna i demografska slika Rajića ne daje povoda za optimistična tumačenja budućnosti. U Rajiću prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. živi 875 stanovnika. U Borovcu je prema istom popisu bilo 273, u Jazavici 398, u Roždaniku 262, Voćarici 199, a u Paklenici 279 žitelja. Brojke su to, valja naglasiti, koje se odnose na godine prije velikoga vala iseljavanja nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Takvi se pokazatelji odražavaju i na duhovni život u Rajiću. U prošloj je godini bilo 12 vjenčanja i 22 prve pričesti. Kršeno je 16 djece, a sprovoda je bilo 35. U 2019. broj je sprovoda odskočio od prosjeka jer je, primjerice, u 2018. godini bilo 22 umrlih. Krizma se održava svake druge godine, a sakrament potvrde primi nešto manje od 50 mladih vjernika, objašnjava župnik Pendžić, koji služi u Rajiću od 2015. godine. U župi sv. Tome apostola, uključujući i njezine filijale, aktivno je oko 1600 vjernika, kaže župnik Pendžić.
»Kod nas iseljavanje nije bilo vidljivo prema broju iseljenih. Uglavnom se iseljavaju mladi, a kako je njih i inače bilo malo, mali se broj stanovnika iselio. No za selo u cjelini to je bio ipak gubitak«, kaže Ivka Sučić, koja uz angažman u župnom zboru svoje slobodno vrijeme daje Caritasu i aktivnostima u župnom ekonomskom vijeću, pa ima i uvid u socijalnu i ekonomsku sliku života Rajića. Ipak, razlog za kakav-takav optimizam leži u tome da i oni koji odlaze ipak ostaju povezani sa svojim rodnim mjestom i župom. Rijetki su među mladim iseljenima, primjećuje Sučić, koji tvrde da su otišli definitivno. Obitelji koje su se zajedno iselile dolaze u Rajić s vremena na vrijeme, a čest je slučaj da u svojoj rodnoj župi krste djecu umjesto u inozemstvu u gradovima u kojima žive. Razlozi odlaska prije svega su materijalni, egzistencijalni, zbog nemogućnosti pronalaska posla u lokalnoj sredini. »Mi smo prije svega seoska sredina pa neke suvremene ideje o iseljavanju nisu toliko izražene kao u gradovima. Otići u inozemstvo s mogućnošću dva ili tri puta većega primanja u odnosu na prosječna u Hrvatskoj privlačno je pa se ne može uvijek razlikovati koliko ljudi odlaze iz stvarne potrebe, a koliko je uzrok iseljavanju obijest«, napominje Ivka Sučić.
Većina stanovništva bavi se poljoprivredom za vlastite potrebe. Osim ratarstva koje dominira, prisutno je i stočarstvo, a neki se mještani bave i pčelarstvom. Mnogi gravitiraju poslom i prema većim urbanim sredinama, posebno Novskoj i Okučanima, gdje rade u policiji, na željeznici i drugim javnim službama, kao i u granama gospodarstva razvijenim u novljanskom kraju, kao što je šumarstvo, pa neki mještani rade i u lokalnim pilanama. No u župi ima i onih koji su materijalno ugroženi pa tu prazninu popunjava župni Caritas. »Jezgru našega Caritasa čini otprilike pet aktivnih župljana, no kada je potrebno, angažiramo i druge, posebno mlade, koji se rado odazivaju kada treba pomoći onima koji su ugroženi. Veće akcije prikupljanja pomoći i paketa organiziramo dva puta godišnje, uoči Božića i Uskrsa. Skrbimo se za dvadesetak obitelji i desetak samačkih domaćinstava. Kod mnogih ugroženih primjećujemo da nije problem toliko u materijalnoj ugroženosti koliko u usamljenosti. Mnogima nije toliko bitna materijalna pomoć, koliko naša prisutnost, da ih obiđemo i s njima popričamo«, objašnjava Lidija Grgić, koja je u župi posebno angažirana oko pomaganja potrebitima.
Manda Jakubek, aktivna u zboru i pastoralnom vijeću, živi od obiteljskoga poljoprivrednoga posla, no zbog povećanoga opsega posla na imanju obitelj Jakubek ne stiže sve poslove izvršiti svojim snagama pa uspijevaju stvoriti i jedno dodatno radno mjesto, kao ispomoć oko stočarskih i poljoprivrednih poslova, makar i na pola radnoga vremena. Njezin sin Marko Jakubek nastavlja obiteljsko bavljenje poljoprivredom, pokušavajući ga prilagoditi suvremenim okolnostima. »Krenuli smo s proizvodnjom sira, jogurta i drugih mliječnih proizvoda, mimo naših potreba, za tržište. Zasada nam je namjera plasirati svoje proizvode lokalno i vidjeti kakav će biti odaziv naše okoline na proizvode koje nudimo. Ići s domaćim proizvodima izvan općine ili čak županije sada se čini kao velik i preodvažan korak s obzirom na realne mogućnosti koje nas okružuju. Problematična je i gomila papirologije koju je potrebno riješiti prije bilo kakvoga koliko-toliko ozbiljnijega bavljenja poljoprivredom, pa se zato prije svega treba afirmirati na ovoj, lokalnoj razini«, smatra Jakubek. Mnogi su pak vršnjaci Marka Jakubeka napustili župu, a on, koji o tome ne promišlja, ozbiljnu situaciju kroz šalu tumači riječima: »Kad svi odu, ja ću ostati zadnji da ugasim svjetlo.« Ratna zbivanja i dane progonstva Jakubek je proživio kao malo dijete, školovao se u Zagrebu, a iako je upoznao život velikoga grada, ipak se vratio živjeti u svoj rodni kraj.
Sličan životni put prošao je i njegov vršnjak San-Marko Klarić koji nakon završenoga KBF-a u Zagrebu radi kao vjeroučitelj u osnovnim školama u Rajiću i Novskoj. Iako je upoznao život velikoga grada, odlučio se vratiti u svoje rodno mjesto, gdje se i oženio 2018. pa je u župi aktivan zajedno sa suprugom Marijom. »Povratak iz grada u Rajić i prilagodba isprva su teško pali. Najteže je bilo prva dva-tri tjedna, no nakon toga uspijevao sam se prilagođavati na novu rutinu.« Klarić župniku pomaže u izradi i dizajniranju župnih listića, zajedno sa suprugom brine se o čistoći župne crkve, a uskače kad je potrebno i u radu s mladima. S obzirom na to da župa nema službenu internetsku stranicu, sve važne obavijesti Klarić nastoji što ažurnije prenijeti preko društvene mreže »Facebook«. Kao vjeroučitelj svjestan je koliko je teško zadržati mlade i ljude u naponu snage da ostanu angažirani u župnom životu. S obzirom na to da je u novljanskom kraju važan nogomet, jedan od pokušaja da se mladi privuku životu Crkve bilo je i uključivanje u Katoličku malonogometnu ligu Požeške biskupije, u kojoj župa Rajić, zajedno s vjeroučiteljem Klarićem kao igračem, ima svoju ekipu.
S obzirom na to da se u svom diplomskom bavio poviješću župe Rajić, nada se da će u skorije vrijeme pronaći vremena izraditi i monografiju župe. »Naša župa proživjela je duga svijetla, ali i tamna razdoblja u svojoj povijesti, no ona i danas živi i djeluje. Prokušana velikim kušnjama i sumnjama, koje su pratile i njezina zaštitnika Tomu apostola, župa nije izgubila vjeru, nego su neprilike bile poticajem za nove početke. Tomu i sada težimo – ne gubimo vjeru i nadamo se novim početcima«, objašnjava Klarić.
Njegova supruga Marija Klarić, iako je završila studij Upravnoga prava u Požegi, iz vlastitoga iskustva zna koliko je za mlade teško pronaći stalnije zaposlenje u lokalnoj zajednici, a još teže u izabranoj struci. »U župi sam intenzivnije prisutna u različitim aktivnostima otprilike sedam godina, posebno kao čitačica. Zajedno nastojimo biti što je više moguće aktivniji i drago nam je da u tome uspijevamo. Što se tiče odlaska, iako situacija nije jednostavna, ne promišljamo o odlasku van. Tu je naš dom«, objašnjava Marija Klarić.
Ipak nadu za budućnost Rajića ulijeva, uzimajući u obzir činjenicu da je to malo mjesto, relativno brojna skupina ministranata koju čini petnaest mladih različitih uzrasta. Osim posluživanja oltara za ministrante se organiziraju i različiti susreti, a rado sudjeluju i u hodočašćima i u izletima koje župnik Pendžić organizira za župne suradnike. Tako su to ispričali Ana i Tena Sučić te Magdalena i Mateo Jurković, najmlađi aktivni župljani.
Razlog za nadu daje i župni zbor koji ima sedamnaest članova, a njegov »maestro«, mladi orguljaš Filip Batrla, zapravo je, kako kažu župljani, »uvezen« prije osam godina iz susjedne novljanske župe bl. Alojzija Stepinca. Zbor uveličava i misna slavlja, posebno o većim blagdanima, i u drugim župama, a redovito se uključuje i u susret zborova Požeške biskupije o proslavi sv. Cecilije. Bilo je pokušaja, kaže Batrla, da se u župi uspostavi i zbor mladih, no skupina se, iako je dobro pjevala, ipak osula. »Primjećujem da je sve teže moje vršnjake angažirati oko crkve. Za ovaj je kraj specifično da mnogi mladi odlaze na studij u Osijek, Zagreb i na manja obližnja visoka učilišta, poput onih u Požegi ili u Petrinji, pa je i redovito okupljanje otežano.«
