Spomendani tri velika svetca i proroka potaknuli su nas da vam pišemo o još jednoj važnoj temi – o važnosti proroštva u Crkvi i za Crkvu. Kao vjernici 24. lipnja slavimo svetog Ivana Krstitelja, odnosno dan njegova rođenja, a 29. lipnja spominjemo se svetog Petra i svetog Pavla.
Osim proroka u pravom smislu – kao čovjeka koji prenosi Božju poruku, kroz povijest su se javljale i osobe koje su naziv proroka stekle proričući neposrednu ili daljnju budućnost neke osobe ili povijesne prilike. Proročanstvo je samo po sebi tema koja je zanimljiva popularnoj kulturi, zbog čega smo u konture njegove povijesti upućeni i mimo biblijske tematike.
U eri antičke Grčke središnje mjesto zauzima Pitija, koja je proricala budućnost tako što je u transu izricala dvosmislene rečenice. Povjesničari smatraju da je upravo zbog koncepta potencijalno dvostrukoga značenja proroštva u svoje vrijeme bila izrazito popularna te su joj vjerovali različiti istaknuti ljudi onoga vremena, koji su joj se obraćali uoči donošenja važnih odluka i bitaka. Glasoviti je primjer njezina proroštva: »Ibis redibis nunquam peribis in bello« (Ići ćeš, vratiti se ne ćeš u ratu poginuti), s kojim se većina gimnazijalaca susrela na nastavi latinskoga, a ilustrira njezin dvosmislen izričaj.
Idući snažan i poznat »prorok« u širem smislu bio je Nostradamus, koji je živio u 16. stoljeću. Najpoznatija istaknuta osoba koja se za njegova života obraćala Nostradamusu bila je kraljica Katarina Medici. Nostradamus je navodno predvidio sve uspjehe i tragedije koje su »dopale« poznatu kraljicu za njezina života. No istraživači koji su proučavali Nostradamusove spise smatraju da je on predvidio različite događaje iz njemu daleke budućnosti, poput uspona Napoleona na vlast, pojave Hitlera i ostalih diktatora 20. stoljeća te izuma novih razornih oružja poput atomske bombe, pa čak i raspad Jugoslavije. No i njegova su proroštva u najmanju ruku dvosmislena, a dobrim dijelom i nejasna, zbog čega im se nerijetko pridaje preveliko značenje i smisao.
U suvremeno doba, zbog razvoja medijskih tehnologija, možemo upoznati različite »proroke«, koji se predstavljaju i kao prenositelji Božje poruke i kao proricatelji budućnosti. Oni većinom određuju datume kada će se dogoditi smak svijeta, formiraju različite teorije zavjera, a osim kratkotrajne zabave, njihovo značenje ne prelazi važnost koju pridajemo drugim oblicima »proricanja budućnosti«, poput horoskopa. No premda su nekima »zabavni«, oni mogu biti potencijalno opasni zbog toga što ljude navode na praznovjerje, a ponekad im tjeraju strah u kosti, što može dovesti do raznih loših posljedica.
»Težite za ljubavlju, čeznite za darovima Duha, a najvećma da prorokujete« (1 Kor 14, 1) govori sveti Pavao, naglašavajući, kao i uvijek, važnost Duha Svetoga i njegovih darova, a posebice dar proroštva. U biblijskom smislu prorokovati znači govoriti u Božje ime. Prorok (lat. propheta, grč. profetes, hebr. nabi) Božji je glasnogovornik. Fra Josip Ikić za »Svjetlo riječi« piše da je prorok prenositelj Božje poruke koja se može odnositi na prošlost, sadašnjost ili budućnost, za razliku od poganskih proroka koji proriču samo buduće događaje.
Dar proroštva danas se često rabi u molitvenim zajednicama, na duhovnim obnovama te najčešće prilikom propovijedi na misi, kaže fra Josip, kada je ona izravan govor Boga slušačima propovijedi. Biblija je prepuna svjedočenja proroka te govora o proroštvu. Da proroštvo nije (samo) proricanje budućnosti, nego živa riječ kroz koju se izlijeva Božja ljubav na slušatelja, dokazuje i sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (14,3) gdje piše: »Naprotiv onaj koji prorokuje, govori ljudima: uzdiže ih, opominje i tješi.« Proroci i oni koji imaju dar prorokovanja izgrađuju Crkvu (1 Kor 14, 4), upućuju na Božje milosrđe i ljubav (KKC 218), no isto tako i naviještaju ono što Bog želi da se u budućnosti dogodi (KKC 2115). Taj dar nije namijenjen samo za posebne, svete ljude, nego za sve koji su kršteni u Duhu Svetom i koji se otvaraju njegovu djelovanju i iskreno čeznu za tim darom.
Važno je naglasiti da dar proroštva traži veliku odgovornost i budnost. Oni koji ga imaju trebaju dobro osluškivati Božji glas i razlikovati ga od svojih podsvjesnih želja ili od poticaja Zloga. Stoga s proroštvom treba biti oprezan i razgovarati sa svećenicima kako bi se vidjelo jesu li u skladu s biblijskim učenjem, kao i s crkvenim naučavanjem i učiteljstvom Crkve.
Kad nije bilo svećenika da naviještaju Božju riječ, svijetom su hodali budući svetci i ljudi koji su poslani da budu tumači i vjesnici Božje riječi, odnosno da vode narod prema spasenju. U kršćanstvu i židovstvu imamo velike i male proroke, s kojima smo svi dobrim dijelom upoznati. No u nekim drugim religijama proroci se tako ne nazivaju, a neke religije nisu ih ni imale.
U islamu je vjerovanje u Alahove proroke četvrta istina vjere. Doduše, riječ »prorok« kod muslimana se i ne rabi jer smatraju da su to ljudi koji proriču budućnost pa se rabi riječ poslanik. Alahovi poslanici došli su s misijom da ljude izvedu na pravi put, da zalutale narode vrate k istini. U Kuranu je spomenuto 25 proroka, ali vjeruje se da je Alah poslao mnogo više poslanika. Vjeruju da je prvi bio Adam te da je najviše poslanika bilo poslano Židovima, ali su ih oni većinu prognali ili ubili.
Budisti nisu vjerovali u proroke jer oni ne vjeruju u Boga, nego u mističnu silu. Mnogi smatraju da je Buda zapravo glavni prorok, ali on sebe nije smatrao prorokom – on je utemeljio budističku religiju. U svim se religijama pojavljuju i lažni proroci koji se predstavljaju kao »novi mesije«, a i sam je Isus mnogo puta upozoravao na njih. Danas postoje mnogi na koje svijet gleda kao na proroke, ali sami trebamo razlučiti tko je zapravo poslan od Boga, a tko je onaj koji na Božjem imenu želi »zaraditi poene« – da ne kažemo novac – za ovozemaljski život.
Biblijsku povijest obilježili su brojni proroci i njihova proročanstva koja su nam, među ostalim, navijestila dolazak Božjega Sina među nas ljude. Upravo je rođenje Isusa Krista bilo događaj koji je obilježio ljudsku povijest razdvojivši vremensku lentu na razdoblje prije i poslije njegova rođenja, a proroci su bili ti koji su nam omogućili da naši daleki predci upoznaju radosnu vijest koju mi i danas živimo.
Proučavajući velike proroke tijekom čitave kršćanske povijesti, možemo zaključiti da je njihov život uvijek pratilo progonstvo, koje je često rezultiralo i smrću. Proroci su uvijek bili neshvaćeni jer su znali i mogli vidjeti ono što drugi nisu. Razlog njihova progonstva leži i u činjenici da su uvijek odvažno i hrabro naviještali istinu ma kako god ona neugodna bila. Upravo su za navještaj Božje istine, poziva na poštovanje Božjega zakona i iskazivanje slave Bogu bili spremni prinijeti i vlastiti život. Crkva naglašava da je upravo vjerodostojnost znak prepoznavanja pravoga proroka. Pravi prorok, prema mišljenju pape Franje, nije samo sposoban govoriti, nego i plakati nad narodom koji je napustio Boga i istinu te će za spasenje svoga naroda biti spreman u opasnost dovesti i svoj život. Iako su proroci poput Izaije, Jeremije, Mojsija ili pak Ivana Krstitelja živjeli prije nekoliko tisuća godina, Crkva ističe da su nam i danas potrebni proroci, a na to smo proroštvo pozvani svi. Međutim, treba istaknuti da pravo proroštvo ne znači biti siromašan, neprihvaćen i odbačen, nego vjerodostojno živjeti evanđelje i pozivati druge na evanđeoski život.
»U tebi mora gorjeti ono što u drugima želiš zapaliti«, riječi su svetoga Augustina koje nam poručuju kako razlučiti prave od lažnih proroka. Pravi će prorok izgarati za ono što govori, a papa Franjo poručuje da će Crkva ići onoliko naprijed koliko je u njoj prisutna proročka služba.
Proroci o kojima čitamo u Svetom pismu uvijek su iznimni pojedinci koji su bili spremni svjedočiti svoju vjeru do kraja. Svatko je od njih bio spreman odreći se svoje svakodnevice, odbaciti svoj dotadašnji način života i zanimanje i u potpunosti se posvetiti prenošenju Božje riječi.
O prorocima smo kroz godine mnogo čitali, i mnogo puta čuli imena Daniela, Ezekiela, Jeremije i Izaije – tzv. »velikih starozavjetnih proroka«, a njihova su naučavanja, proroštva i prispodobe iz njihova života bili prisutni kako u našim vjeronaučnim nastavnim materijalima tako i na misnim slavljima. No oni nisu bili prvi proroci Staroga zavjeta, a sasvim sigurno – ni jedini.
U biblijskom kanonu tako razlikujemo dvanaest »malih« proroka: Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija i Malahija te spomenuta četiri »velika«. Prvim prorokom Staroga zavjeta smatra se Mojsije, a u biblijskom se kanonu kao prvi »mali« prorok Staroga zavjeta navodi prorok Hošea, čije ime znači »Gospodin spašava«. Hošea je također jedini »mali prorok« koji potječe iz Sjevernoga kraljevstva. Jonina priča pokušaja bijega od Božjega poslanja i put kroz utrobu goleme ribe vjerojatno je najpoznatija priča o »malim« prorocima. Malahija se navodi kao posljednji od malih proroka, a njegova je knjiga i posljednja proročka knjiga Staroga zavjeta. A onda nakon Malahije gotovo je 400 godina prošlo do pojavljivanja idućega u nizu proroka – sv. Ivana Krstitelja, i nakon njega najvećega proroka među svima, Isusa Krista, Boga i čovjeka.
Sve u vezi s Ivanom Krstiteljem je sveto, a to je najavljeno još i prije njegova rođenja kada je anđeo Gospodnji navijestio Zahariji da će dobiti sina. »Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan« (Lk 1, 16-17).
Sveti Luka napisao je izvještaj o Ivanovom rođenju, ali najavljuje i spasenje naroda. Samo ime Ivan u hebrejskom »Johannan« znači »Bog se smilovao«. Smilovao se svomu narodu kada mu je nakon dugo vremena poslao Ivana, velikoga proroka, Isusova rođaka i preteču.
Kod Ivanova rođenja njegov je otac progovorio nakon devet mjeseci, a i njemu se Bog smilovao i vratio mu dar govora. Nakon Ivanova rođenja, kako piše Luka: »I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: ‘Što li će biti od ovoga djeteta?’ Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime« (Lk 1, 66). Ivan je svoj život proveo u pustinji propovijedajući velikim masama, prorokujući i iščekujući Spasiteljev konačan dolazak.
Marko se pak u svom evanđelju poziva na proroka Izaiju. »Pisano je u Izaiji proroku: Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. (…) I propovijedao je: Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim« (Mk 1, 1-8). Svojom riječju i svojim djelima stalno je najavljivao Isusov dolazak, pripremajući narod za to, krsteći ih i ispovijedajući. Ipak, Ivan je mnogo više od proroka, on je preteča, nagovjestitelj, priprematelj i mučenik, Isusov prethodnik. Koji je to svoje poslanje prihvatio u poniznosti i u tome nam može biti primjer.
Pripremili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, Z. Medak
