BEZ BOGA NEMA SLOGE I RAZUMIJEVANJA Jezik je nositelj identiteta

Foto: Shutterstock | Jezik je nezamjenjiv dio našega identiteta

Iako se čini da danas nema mnogo razloga za slavlje, valja se okrenuti poniznosti i shvatiti koje nam sve darove pruža Stvoritelj – od najvećih bogatstava poput obitelji do najmanjih sitnica kao što je mogućnost izražavanja svojih misli i osjećaja. U rujnu se slave Međunarodni dan pismenosti i Europski dan jezika koje možemo shvatiti kao prilike za zahvalu na darovima koje često uzimamo zdravo za gotovo. Zato vam o tim važnim temama pišemo ponovno i ponovno, jer spoznaja o važnosti jezika istaknuta je već u Starom zavjetu kad »brkanje« jezika postaje kazna i dovodi do razdora među ljudima. Zaista, izostanak razumijevanja oduzima nam priliku da upoznamo druge kulture, ali i društvo u kojem sami živimo. Nažalost, čak petini svjetskoga stanovništva takva je prilika nedostižna, a nepismenost svakodnevica. Odavno se pismo i jezik smatraju znakovima civilizacije i obilježjima nacionalnoga identiteta. Upravo je zbog toga bogatstvo materinskoga jezika neprocjenjivo. Unatoč tuđicama koje se iz dana u dan pojavljuju u našem svakodnevnom govoru, ključno je prepoznati ulogu koju ima hrvatski jezik u našem životu i koju je imao tijekom našega odrastanja. Iako smo svjedoci da se mladi često priklanjaju pomodnim izrazima iz drugih jezika, uporaba materinskoga jezika u svakom dijelu života velika je povlastica. Za razvoj i očuvanje hrvatskoga jezika kroz povijest zaslužni su i mnogi svećenici koji su svojim književnim djelima, prijevodima, rječnicima i gramatikama oblikovali predivan jezik kojim se i danas služimo. Nastojmo ga stoga očuvati jednako lijepim. Konačno, naš je jezik nezamjenjiv dio našega identiteta. Tko smo bez njega?

Narod bez jezičnoga identiteta?

Hrvatski akademik Josip Bratulić u svojem je djelu »O hrvatskom identitetu« naglasio kako je jezik najsnažnije obilježje identiteta, osobe i naroda. I zaista je tako – naš hrvatski, iznimno bogat slikovitim izrazima, kao i čak trima narječjima i uporabnim standardom, jedan je od rijetkih jezika (od njih na svijetu više od 6800) koji je toliko izražajno prilagodljiv i uporabljiv.

Materinski je jezik neodvojiv dio nacionalnoga identiteta, no čini se da sve manje Hrvata zaista zna govoriti svoj materinski jezik – ta sam »materinski« kao pojam toliko se često naziva »materinjim« da je teško ne zapitati se što je u njemu zapravo ispravno reći.

Materinski je jezik neodvojiv dio nacionalnoga identiteta, no čini se da sve manje Hrvata zaista zna govoriti svoj materinski jezik – ta sam »materinski« kao pojam toliko se često naziva »materinjim« da je teško ne zapitati se što je u njemu zapravo ispravno reći. Pogotovo kada u javnom prostoru redovito slušamo tzv. »hrengleski« ili izraze poput »saučešća«, »iskomuniciravanja«, »dešavanja«, »eventa«, uporabu povratnih oblika glagola koji nisu povratni, frazeoloških »ustaljenica« koje ne znače baš ništa, postavlja se pitanje – govori li itko hrvatski? Nerijetko slušamo kako »razgovorni« jezik rabi takve izraze jer su »razumljivi« ili popularni ili čujemo kakvo drugo šuplje opravdanje, primjerice kako je govoriti »književnim« dosadno ili »demode«! Naš hrvatski, koji smo stoljećima branili, na njemu inzistirali još od Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, polako postaje predmetom zaborava, odbačen kao stara igračka s kojom su djeca »završila«. Naš najjači dio nacionalnoga identiteta postao je predmet poruge i podsmijeha, a ustrajanje na njegovu zatoru neodoljivo podsjeća na već proživljene povijesne (ne)zgode prošloga stoljeća. Je li hrvatski zaista toliko »ružan« ili »malen« da ga se trebamo odreći? Koliko je velikih književnika na njemu sricalo najljepše pjesme, priče, bajke – sve ono što smo kao djeca slušali, a kao mladi ljudi čitali?

Možda je cinično i »premrko« na takav način promatrati današnju situaciju, no ne bi bilo loše podsjetiti se na sve veličine koje su prenesene hrvatskim jezikom. Matoš, Šenoa, Krleža, Brlić Mažuranić, Gavran…, popis kroz stoljeća može biti novinski tekst sam za sebe. Razmislimo, jesmo li Hrvati ako ne (po)zna(je)mo jezik kojim govorimo?

Jezik – neprocjenjiv dar

Lijepa riječ otvara sva vrata, ali bez jezika im ne možemo ni prići. Važnost je jezika neupitna – njime izražavamo svoje misli, osjećaje, njime komuniciramo. Svijet bez jezika je nezamisliv. Stoga je slavljenje jezika važan način prepoznavanja njegove vrijednosti. Međunarodni dan pismenosti koji se slavi 8. rujna i Europski dan jezika 26. rujna daju nam priliku da promislimo o jeziku – neprocjenjivu Božjem daru čovječanstvu.

Foto: Shutterstock | Učenjem više jezika nadilazimo kulturne razlike, razvijamo toleranciju i slavimo bogatstvo kulture

Međunarodni dan pismenosti utemeljio je UNESCO kako bi osvijestio problem nepismenosti koji i danas pogađa velik dio svjetskoga stanovništva. Nepismeno je čak oko 20 posto svjetske populacije. Budući da je pismo oduvijek bilo obilježje civilizacije, promicanje pismenosti i učenja te iskorjenjivanje nepismenosti trebaju biti razlozi ujedinjavanja na globalnoj razini. Europski dan jezika obilježava se sa sličnim ciljem. Njime se nastoji naglasiti važnost učenja više jezika za nadilaženje kulturnih razlika, razvoj tolerancije i slavljenje bogatstva kulture čitava europskoga kontinenta. Učenje jezika u svakoj životnoj dobi izvrstan je alat za vrjednovanje svih jezika i kultura, ali i stvaranje temelja za slavljenje svojega materinskoga jezika. To je osobito važno u djetinjstvu i mladosti kako bi se razvili tolerancija, poštovanje i uvažavanje različitoga. Razumijevanje druge kulture otvara vrata dijalogu i suradnji koji bi trebali biti ključne odlike komunikacije i života u »globalnom selu« u kojem danas živimo.

Ako je znanje moć, pismenost je prilika. Imajući na umu da mnogi koji tu priliku nemaju pripadaju najsiromašnijemu sloju stanovništva, važno je shvatiti da pismenost nije nešto što bismo trebali uzeti zdravo za gotovo, nego nešto što bismo trebali slaviti kao dar.

Bez Boga nema sloge i razumijevanja

Zapis o jezicima i ljudskom sporazumijevanju pronalazimo već u Starom zavjetu, točnije u Knjizi Postanka koja u nekoliko redaka opisuje svima nam poznati događaj o gradnji babilonske kule. Taj čovjekov starozavjetni projekt gradnje visoke građevine, koja je trebala sezati do neba, postao je simbol ljudske neposlušnosti prema Stvoritelju, ali i razdora među ljudima.

Kako bismo bolje razumjeli taj biblijski zapis, potrebno je vratiti se na događanja nakon velikoga potopa, kada je Bog ljudima zapovjedio da se razmnože i nasele čitavu zemlju. No taj Božji plan nije zaiskrio u srcima tadašnjih stanovnika pa nam Knjiga Postanka svjedoči sljedeće: »I rekoše: ‘Hajdemo sebi sagraditi grad i toranj kojemu je vrh do neba! I stvorimo sebi ime, da se ne raspršimo po licu sve zemlje!’« (Post 11, 4). Drugim riječima, čovječanstvo je željelo graditi slogu i zajedništvo bez Boga, a tako se ne može težiti onomu nebeskomu kraljevstvu. U skladu s tim, Bog im je odlučio »pobrkati« jezike kako ne bi jedni druge razumjeli, a ljudi tada »prestadoše graditi grad. Stoga mu nadjenuše ime Babel, jer je ondje Gospod pobrkao jezik cijele zemlje i odande ih je Gospod rasuo po licu sve zemlje« (Post 11, 8-9). Tako su, prema tom biblijskom zapisu, nastali narodi i jezici.

Iako taj starozavjetni zapis u Knjizi Postanka seže u daleku prošlost, on je i danas vrlo aktualan. Povijesna su nas događanja naučila da svi plovimo u istoj barci, svi smo isti pred Božjim licem, ali unatoč toj spoznaji i dalje se ne razumijemo. Čovječanstvo je i danas okovano u svojim ljudskim granicama, a te granice može obrisati jedino Stvoritelj. Stoga nas i danas babilonska kula podsjeća na to da slogu moramo graditi u zajedništvu s Bogom.

Izgubljeni u prijevodu

Moderna tehnologija omogućila je žestok prodor stranih jezika na područje naše države. Neki od nas njemački su naučili preko animiranih filmova koje smo gledali na satelitskoj televiziji, ali daleko od toga da su se te riječi ustalile u našem govoru. No danas je situacija drukčija – engleski jezik susrećemo na svakom koraku, a mnogi se, primjerice na računalu, lakše snalaze na engleskom negoli na hrvatskom jeziku.

Foto: Shutterstock | Moderna tehnologija olakšava prodor tuđica u naš jezik

A naš je jezik težak, ali prekrasan. Nismo ni svjesni koliko mogućnosti pruža jer se u mnogo navrata i ne želimo naviknuti. Neke tuđice toliko su se ustalile u hrvatskom jeziku da su se počele rabiti u svakodnevnom govoru pa za mnoge pojmove ljudi i ne znaju da postoje hrvatski nazivi. U športskom žargonu često se rabe engleski nazivi, jezik se sporo prilagođava novim izazovima, ali ne će se nikad prilagoditi ako ne odlučimo – sudjelovati. Da, neki izrazi jesu nespretni i gotovo se nikad ne rabe, poput »zrakomlata«, ali tko kaže da Hrvati to ne mogu bolje i jasnije? Tko želi, uvijek pronađe rješenje i tko kaže da za nekoliko godina ono što je našemu naraštaju bilo čudno onima poslije nas ne može postati normalno.

No za to se treba raditi od malih nogu jer novi naraštaji pomalo i zaboravljaju na domovinu te sve više rabe strane izraze, razumljive na više razina, pa je to jedan od izazova s kojim se treba uhvatiti u koštac. Neki profesori preporučuju primjerice riječ »zatipak« umjesto ustaljenoga »tipfelera« i slično, a s tim samo treba nastaviti. Jer, ipak se nalazimo u Hrvatskoj i trebali bismo biti ponosni na sve ono što pruža mogućnost ljepote izražavanja.

Svećenici i očuvanje materinskoga jezika

Očuvanju najveće vrijednosti – materinskoga jezika europskih nacija, pa tako i hrvatske nacije, ponajviše je pridonijela uloga svećenika. To nam dokazuju njihova objavljena djela, prijevodi, rječnici, gramatike…

Razvoj europskih jezika obilježili su prijevodi Svetoga pisma koji su tako utjecali na njihovo očuvanje. Njemački teološki i vjerski reformator Martin Luther početkom 16. stoljeća preveo je Novi i Stari zavjet na njemački jezik, a u Slovačkoj kalvinisti u 18. stoljeću nastoje uvesti slovački književni jezik. U Engleskoj pak prijevod Biblije 1611. godine pridonosi razvoju standarda engleskoga jezika. Proučavajući razvoj hrvatskoga materinskoga jezika, valja naglasiti kako je najstariju gramatiku hrvatskoga književnoga jezika napisao isusovac Bartol Kašić u Rimu 1604. godine. Nadalje, 1670. godine isusovac Juraj Habdelić piše hrvatsko-latinski rječnik »Dictionar« namijenjen školskim potrebama. U 17. stoljeću pavlin Ivan Belostenec piše dvojezični latinsko-hrvatski rječnik »Gazofilacij«, koji je tek 1740. objavljen u Zagrebu. To je prvi rječnik koji obuhvaća sva tri hrvatska narječja. U tom razdoblju Katolička Crkva, koja se brine za slavenske narode i njihove jezike, ističe važnost izučavanja materinskoga jezika. Isusovac Juraj Križanić istaknuo se svojom idejom panslavizma, čiji je cilj bio vjerski i politički ujediniti sve slavenske narode pod vodstvom ruskoga cara zajedno s katoličkom vjerom. Danas ujedinjenje Slavena nije previše aktualno, ali se Križanićeve ideje proučavaju na europskim studijima. On je ipak svojim djelom »Politika« i gramatikom na tri narječja objavljenom u Tobolsku 1665. godine pridonio očuvanju hrvatske gramatike. Na prijelazu s 18. u 19. stoljeće franjevac Matija Petar Katančić, jedan od najvećih učenjaka u Hrvata, cjelovito prevodi Sveto pismo na hrvatski jezik, a taj je prvi tiskani prijevod objavljen 1831. godine.

Objavljivanjem raznih djela na hrvatskom materinskom jeziku, a nadasve vlastitim djelovanjem, Katolička Crkva i njezini svećenici očuvali su hrvatski identitet i njegovu najveću vrijednost – materinski jezik.

Pučki jezici u liturgiji

Liturgijski jezici na kojima su se na početku služila misna slavlja bili su aramejski i grčki, latinski, armenski, crkvenoslavenski i ostali.

Hrvatski jezik kao jezik liturgije zastupali su hrvatski glagoljaši, navodeći kako hrvatska liturgijska tradicija potječe još od 9. stoljeća. Upravo je pitanje liturgijskoga jezika i spomenutoga koncila bilo krucijalno i sveprisutno u crkvenim raspravama. Zahtjev da se pučki jezik uvede u liturgiji omogućio je obnovu same liturgije, ali i aktivnije zauzimanje i uključivanje vjernika.

Sve do Drugoga vatikanskoga koncila službeni je liturgijski jezik – uz neke iznimke – bio latinski. Istina je da su se mise slavile i na aramejskom i grčkom, armenskom i crkvenoslavenskom i nekim drugim jezicima, ali je ključni dokument i preokret za uvođenje narodnoga jezika u liturgiju bio konstitucija o svetoj liturgiji »Sacrosanctum concilium« (1963.) već spomenutoga Drugoga vatikanskoga koncila, s kojim je došlo do obnove liturgije.

Na tom je koncilu u Katoličkoj Crkvi latinski jezik bio zamijenjen pučkim jezikom u cijeloj liturgiji, uključujući i liturgijske tekstove. Koncilski otci nisu bili jednodušni u mišljenju glede uvođenja narodnoga jezika u liturgiju. Naprotiv. Jedni su zastupali latinski jezik, a drugi pak narodni jezik. Hrvatski jezik kao jezik liturgije zastupali su hrvatski glagoljaši, navodeći kako hrvatska liturgijska tradicija potječe još od 9. stoljeća. Upravo je pitanje liturgijskoga jezika i spomenutoga koncila bilo krucijalno i sveprisutno u crkvenim raspravama. Zahtjev da se pučki jezik uvede u liturgiji omogućio je obnovu same liturgije, ali i aktivnije zauzimanje i uključivanje vjernika. Uporaba pučkoga jezika u liturgiji najranije je bila prisutna na Istoku.

U francuskim se krugovima držalo kako latinski jezik u bogoslužju pokazuje jedinstvenost Crkve. Još jedan od razloga u korist latinskoga jezika bila je preciznost samoga latinskoga i neutralnost u političkom smislu. No i teolozi i vjernici izražavali su sve jače težnje da se napusti ta (jezična) »univerzalnost« slavljenja liturgije na latinskom jeziku te da se uvede narodni jezik u bogoslužje.

Velik dio vjernika u to vrijeme nije bio ni pismen te im je jedini put da upoznaju Boga i Božju riječ kroz liturgijsko slavlje bio usmenim putem, i to dakako na njihovu narodnom jeziku, na kojem i danas s radošću slavimo Boga.

Priredili: F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, E. Pinter, J. Radoslavić, M. Zadravec

IZVORGlas Koncila br. 36/2020.
Prethodni članakMOLITVA NA USNAMA, A U SRCU… Suvremeno poimanje unutarnje molitve
Sljedeći članak»PREDMNIJEVAM DA OVO PISAMCE NE ĆE BITI TISKANO« Čudna pitanja, a još čudniji odgovori!?