VAŽNOST OBITELJI U ŽIVOTU DJETETA Isusovo rođenje svakomu je životu dalo smisao

Foto: Shutterstock | Od trenutka rođenja roditelji imaju veliku ulogu u razvoju života vlastite djece

Kristov rođendan ponovno se došuljao na naša vrata. Djetešce Krist rodit će se u božićnoj noći i krenuti na svoj životni put, a mi ćemo na polnoćki i u toplini prisutnosti svojih najmilijih proslaviti još jedan Božić. No upravo u trenutku te idile valja pogledati istini u oči i shvatiti kako iza nje stoji velika borba Isusova života, ali i svojevrsna životna borba svakoga od nas. U svakom životnom trenutku vodimo malu borbu, a kakav smo bili borac pokazat će susret oči u oči, kada sudac »odsvira kraj« zemaljske utakmice.

Isusova borba počela je i prije nego što se rodio. Blaženu Djevicu Mariju nitko nije primio u njezinu najvećem životnom trenutku – u donošenju Božjega sina u ovozemaljski život. Kao i kod mnogih današnjih mladih majka, rođenje je bilo neizvjesno. Marija nije dvojila, nije vodila borbu s tim hoće li ili ne će roditi Isusa, ali je vodila borbu s uvjetima, teškim životnim okolnostima u kojima je malom Isusu mogao biti ugrožen život. U ono doba Isus nije bio predmet izrugivanja, ali zamislite čemu bi bilo izloženo dijete danas u našem okruženju da se rodi u štali. A odmah nakon što se rodio, započela je druga borba. Ovaj put oko Isusa: on, nejak dječak, ovisan o majci i otcu, bio je smetnja »velikima« i moćnima, pa su mnogi prvorođenci zbog toga bili ubijeni. Danas, tragično, mnoga su djeca smetnja svojim roditeljima, koji bi im trebali biti životni uzor i imati veliku ulogu u podizanju svoga djeteta na stabilne noge. U Hrvatskoj se vode mnoge borbe, rasprave i polemike o statusu života nerođenoga djeteta, pa se postavlja čak i pitanje: Čije je pravo veće (kako ga mnogi postavljaju) – pravo djeteta na život ili pravo majke na pobačaj? Može li postojati pravo na pobačaj – ubojstvo nerođenoga djeteta, kako nam pišu crkveni dokumenti?

Pobornici pobačaja kažu da ga treba dopustiti i zato što se neželjenoj djeci ne može osigurati »normalan« život te ona postaju žrtve svojega rođenja. Bez obzira na tu pogrješnu interpretaciju, treba upozoriti da su djeca žrtve – i to poslije rođenja – u mnogim afričkim državama, a u nekima su još uvijek robovi, u drugima jeftina potplaćena radna snaga koju se izrabljuje do krajnjih granica, u nekim su zemljama žrtve seksualnoga zlostavljanja ili prisilnoga novačenja pa mnogi pogibaju s puškom u ruci. Na sva ova naša razmišljanja – koja žele slaviti i promicati život – potaknulo nas je božićno događanje, rođenje Boga kao čovjeka, maloga djeteta koje će postati naš Spasitelj, bez obzira na teške uvjete u koje je došao. Jer, život je ispred svega, a uz Božju providnost svatko bi trebao imati pravo na dostojanstven boravak na zemlji. I mi smo mu ga dužni zajamčiti – i upravo vam o tome pišemo.

Neokaljano dostojanstvo svakoga stvorenja i rođenja

Kada proučavamo »životopis« Isusa Krista kroz novozavjetne prispodobe, slike i događaje, jedan od osjećaja koji se često veže uz njega je – neizvjesnost. Jer običnomu promatraču Kristova sudbina i život na prvi se pogled zaista čine neizvjesnima: prolazio je kroz velike probleme još od rođenja, a zbog stalnoga podbadanja farizeja, sumnje naroda i učenika, kušanja Sotone i neumoljiva i neodgodiva dolaska kraja njegova ovozemaljskoga života može se učiniti kao da je Božji plan za spas čovječanstva bio nepotpun. Još od Isusova začeća njegovo su rođenje i život u neizvjesnosti – treba se roditi, a njegova majka nema čak ni krov nad glavom i zaklon, a kamoli odgovarajuću skrb. Zaista je zanimljivo da je već na početku, prije svih čuda i djela, Isus na neki način bio odbačen od »maloga« čovjeka. Zbog kratkovidnosti čovjeka i česte nevoljkosti da se žrtvujemo za drugoga, rođenje samoga Spasa svijeta nije bilo sigurno.

Kada proučavamo »životopis« Isusa Krista kroz novozavjetne prispodobe, slike i događaje, jedan od osjećaja koji se često veže uz njega je – neizvjesnost.

Znamo da je svaki život svet i da svaki ljudski život ima svoje dostojanstvo. Također znamo i da je svaka trudnoća neizvjesna, bez obzira na zdravlje roditelja. Brojne žene stoga »čuvaju trudnoće« kako bi osigurale da se dijete rodi zdravo. Stoga, kad gledamo Marijinu čudesnu i bezgrješnu trudnoću, još više do izražaja dolazi spomenuta neizvjesnost – znamo kako su teški bili životni uvjeti prije dvije tisuće godina, kakva je bila općenita kvaliteta života, hrane i vode te koliko je djece umiralo još u prvim godinama života. I upravo u tome se na još jedan način vidi Kristova veličina – mogao je biti stvoren i utjelovljen u djeliću sekunde, no Bog za njega odabire životni put »običnoga« čovjeka. I uz sve životne nedaće i teškoće, uz samu nesigurnost vlastitoga rođenja, on ni u kojem trenutku nije posustao u vjeri niti ostao bez dostojanstva. I kako se onda ne zapitati: ako je Bog svomu Sinu unatoč manjku smještaja i svega potrebnoga pri rođenju, osigurao vječno dostojanstvo, anđele i kraljeve koji mu se klanjaju, te ga na kraju žrtvovao za otkup naših grijeha, gdje je »kraj« našemu Bogu i smijemo li dirati u ljudski život, bez obzira što mi mislili o okolnostima u kojima će se roditi i u kojima će živjeti?

Prava žene i djeteta mogu se pomiriti

Rasprava o pravu na pobačaj vrlo je burna i, čini se, uvijek aktualna jer se sukobljavaju dvije vrlo snažne intuicije. Jedna intuicija kaže da je život ljudskoga bića svet i da se mora braniti pod svaku cijenu. S druge strane govori se da je pravo žene da odlučuje o svom tijelu također jedno od temeljnih prava.

Foto: Shutterstock | »Pro life« ili »pro choice«, tabori koji teško čuju i drugu stranu

Oni koji smatraju da je pravo žene jače od prava djeteta na život popularno se svrstavaju u takozvani »pro choice« tabor, a oni koji prednost daju pravu djeteta na život pobornici su tabora »pro life«. Kršćani, napose katolici, definicijski se svrstavaju u potonji tabor budući da Crkva uči da je život ljudskoga bića svet i da pripada Bogu. S obzirom na to, kršćani imaju moralnu obvezu štititi ljudski život. Iz te perspektive autonomija žene podvrgnuta je čuvanju djetetova života, ili drugim riječima, žena ne smije odabrati nauditi djetetovu životu. Prema katoličkom moralu, ta dva načela – autonomije i svetosti života – kompatibilna su.

No postoji nekoliko strategija za potkopavanje katoličkoga morala, a dvije su osobito učestale i snažne. Prva je pokušati osporiti moralni status fetusa ili embrija. To se čini tako da se pokuša pokazati da fetus nije ljudsko biće ili osoba. Ta je strategija na klimavim nogama jer je fetus neosporno pripadnik ljudske vrste po svim biološkim pokazateljima. S druge strane za osobnost je potrebna mogućnost osjećanja. Neki teoretičari govore da embrij ne može osjećati bol do nekoga stadija trudnoće pa je stoga i moralno neutralno pobaciti dokle god dijete ne može osjećati ikakvu bol. Ta je strategija snažnija, ali ipak manjkava jer bez obzira na sposobnost osjećanja, fetus ili embrij je rastući čovjek, kao što je i trogodišnje dijete ili dvadesetogodišnjak, i kao takav zaslužuje ista prava. Druga strategija za potkopavanje katoličke pozicije jest navesti situacije u kojima je žena zanijela prisilno. Te situacije osjetljive su i teške izvan svake rasprave pa stoga više apeliraju na emocije nego što utvrđuju »pro choice« argumente. Jer, koliko god to grubo zvučalo, način na koji žena ostaje trudna ne mijenja moralni status djeteta. U tim situacijama upitan je opstanak i zdravlje žene i djeteta kao obitelji, pa se stoga rasprava o pobačaju pretvara u raspravu socijalne naravi, pri čemu crkveni nauk snažno zagovara pravo na život svakoga čovjeka.

Suvremeno mučeništvo djece

Mnogi smatraju da ropski rad više ne postoji, no ako malo bolje pogledamo okolnosti u kojima u svijetu žive djeca, saznat ćemo da to i nije istina. Nedavno su svijet šokirale fotografije i videosadržaji iz Libije u kojima možemo vidjeti suvremene »tržnice« robova. Mi pak živimo u relativno sigurnom podneblju i ne možemo razumjeti da u pojedinim dijelovima svijeta postoje robovi, a još manje djeca robovi. Najmlađi bi trebali biti zaštićeni i sigurni, no praksa pokazuje da se mnogo ljudi želi okoristiti njihovom nevinošću i time što nemaju nekoga tko će ih zaštititi.

Mnoga su djeca prisiljena izgubiti svoje djetinjstvo i ugroziti si život sudjelovanjem u ratu

U zapadnim demokracijama poznati su slučajevi kada se otkrilo da pojedine velike kompanije sele svoja postrojenja na istok i da iskorištavaju djecu kao primarni izvor radne snage. Često možete čuti za male prosvjede običnih ljudi koji ne odlaze kupovati u takve lance trgovina. Često se nameće pitanje koliko su takve prakse etične i kako se boriti protiv toga? Iako je mišljenje javnosti još uvijek podijeljeno, djeca koja rade za plaću od 50 centi dnevno ili najčešće bez plaće nastavljaju raditi u tvornicama u Kini ili Tajlandu. Osim djece radnika, mnogo se djece iskorištava za prostituciju i pornografiju. Također, podatci iz UN-a upozoravaju i na to da je jedna od tri djevojčice (više od 250 milijuna) ušla u bračnu zajednicu prije 15. godine.

Posebnu vrstu ropstva čine djeca ratnici. Prema dostupnim podatcima, više od 300 tisuća djece u raznim dijelovima svijeta uključeno je u vojne sukobe. Također, najviše djece koja se iskorištavaju u ratnim sukobima nalaze se na prostoru Afrike. Djeca su vrlo često prisiljena na služenje u vojsci, iako ima i onih koji pristupaju dobrovoljno. Razlozi su mnogi, od ekonomskih do socijalnih. Većini djece ratnika obitelj je nestala ili ubijena u ratu te se nemaju komu obratiti. Iako većina ljudi smatra da u takvim formacijama sudjeluju samo dječaci, pokazuje se da u El Salvadoru, Etiopiji i Ugandi gotovo trećinu malih vojnika čine djevojčice. Možemo li – ako sve to znamo – stajati mirno po strani, ne reagirati, ne zaštititi život?

Pobačaj – povratak na Baala?

Prema Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, u Hrvatskoj žena može legalno izvršiti prekid trudnoće bez dopuštenja komisije do 10. tjedna trudnoće. Prema istom Zakonu prekid trudnoće može se obaviti u samo za to ovlaštenim stacionarnim zdravstvenim ustanovama. Smatra se da ti zakoni »pomažu« mladim djevojka u »bezizlaznim situacijama«. Međutim, mlade djevojke nisu te koje se najčešće odlučuju na pobačaj.

Foto: Shutterstock | Abortus je sve »popularnije rješenje problema«

Iako u društvu postoji opće mišljenje da na pobačaj najčešće odlaze mlade djevojke, studentice ili srednjoškolke, koje ostanu u drugom stanju, žene izrazito lošega socijalnoga stanja ili one sumnjiva morala, podatci govore upravo suprotno. Prema istraživanju Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo, čak 93 posto žena koje u Hrvatskoj abortiraju starije su od 20 godina, a 78 posto njih već su majke, i to najčešće u braku. Svaka četvrta trudnica iznad 35 godina abortira! Zbog toga mnogi smatraju da je pobačaj zapravo još uvijek metoda kontracepcije kojoj pribjegavaju zrelije, najčešće zaposlene i udane žene, u slučaju da zatrudne s trećim djetetom koje nisu planirale. Najveći broj žena bio je u dobi od 20 do 34 godine. Njih 69,5 posto imalo je već barem jedno dijete, 65 posto bilo ih je u braku, većina je imala srednju školu, a 54 posto bilo ih je zaposleno. Osim toga, svake se godine primjećuje blagi porast zatraženih pobačaja u odnosu na prethodnu godinu.

No pobačaj ili ubojstvo djeteta nije pojava novog doba – on se izvodio i nekoliko stotina godina prije Krista. Već tada se spominje bog Baal (Lucifer) u spisima grčkih autora, ali i u Bibliji. Vjerovalo se da je žrtvovanje bogu Baalu ključno za napredak pa su ljudi, želeći živjeti u bogatstvu, svoje prvorođenče odnosili velikomu svećeniku koji bi ga zatim prinosio kao žrtvu paljenicu na rukama kipa boga Baala. Oko iskopina nedavno otkrivena Baalova groblja u sjevernoj Africi pronađeni su ostatci više od 20 000 djece. Baš kao što je štovanje boga Baala navodilo drevne narode na ubijanje djece radi lagodnoga života i uspjeha, danas također postoje suvremeni štovatelji boga Baala: oni koji pobačajem ubijaju milijune djece iz istih razloga.

Važnost obitelji u životu djeteta

Naša obitelj naš je početak i kraj, temeljni kamen, oslonac, snaga i sigurnost. Bez obitelji smo izgubljeni, nepotpuni. Roditelji, ponekad i šira obitelj, igraju ključnu ulogu u životu djeteta jer dijete uči od roditelja i bližnjih te slijedi njihov primjer.

Svaka minuta koju roditelji ulože u odgoj svojega djeteta dobro je utrošena minuta. Djetetu se treba posvetiti, s njim treba raditi, razgovarati i biti tu za njega kada god mu je to potrebno.

Razvoj djeteta ovisi o roditeljima, kako fizički tako i psihički. Svaka minuta koju roditelji ulože u odgoj svojega djeteta dobro je utrošena minuta. Djetetu se treba posvetiti, s njim treba raditi, razgovarati i biti tu za njega kada god mu je to potrebno. To nije uvijek lako, posebno u situacijama kada su roditelji prezaposleni, često i zbog toga da bi svojemu djetetu osigurali sve potrebno za normalan život i sretno djetinjstvo. Često ta prezaposlenost stvara novi problem, a to je manjak vremena koje roditelji provode s djetetom, pa se dijete može osjećati usamljeno i zanemareno. Dijete treba pažnju i vrijeme roditelja, jer bez toga teško može izrasti u sretnu i ispunjenu osobu koja će onda, kad odraste, svojoj djeci i bližnjima znati pokloniti ljubav i pažnju.

Važno je dijete ispravno odgajati od prvoga dana, jer kada se jednom zastrani, teško je ispraviti pogrješan odgoj. Ponekad, kada je to moguće, veliku ulogu u odgoju djeteta imaju i bake i djedovi, kao i sva bliža rodbina. Velika obitelj uvijek je poseban blagoslov koji treba cijeniti. Time je i odgoj djeteta olakšan jer mu uvijek netko može posvetiti dio svojega vremena i naučiti ga različitim stvarima, čime dijete može dobiti više različitih znanja i pogleda na svijet.

Također, roditelji i šira obitelj tu su da bi dijete u svakom trenutku štitili od lošega utjecaja »izvana«. Ipak, u tom treba pronaći mjeru jer ni držanje djeteta »pod staklenim zvonom« nije ispravan način budući da će se prije ili kasnije u životu susresti s nekim negativnim utjecajima i problemima s kojima se onda ne će znati nositi. Zato je potrebno biti uz dijete, provoditi vrijeme s njim te imati dovoljno volje i strpljenja.

Svijet ostaje na mladima. A Hrvatska?

Sve češće čujemo da ljudi napuštaju domovinu, odlaze put Irske, Njemačke ili neke druge »obećane zemlje«. Tamo vide bolju budućnost za sebe, ali i za osobe kojima će posvetiti najviše vremena, pažnje i ljubavi – svoju djecu. Kao da u našoj zemlji ima sve manje nade, a sve više problema.

Istina je, i mi smo mnogo puta baš kod sebe, »doma«, naišli na neke probleme još od svoje najranije dobi. Onda još nismo bili upoznati s hrvatskim zakonima i sustavom funkcioniranja Lijepe Naše. Ipak, odrastanjem smo shvatili da u Hrvatskoj postoje institucije i zakoni koji brane dječja prava, ali shvatili smo i kako mnogi naši prijatelji iz školskih klupa više nisu tu jer su sa svojim roditeljima otišli iz Hrvatske. Spominjali su »tamo neka« prava, doplatke i dodatke, »ove i one« stvari koje nam tada baš nisu bile jasne. A zapravo sve je jasno jer u Republici Hrvatskoj na snazi je nekoliko zakona čiji su bitan dio djeca sama. Obiteljski zakon, zakon o zaštiti djece, dječji doplatci tu su da pokažu kako je i država svjesna da bez nataliteta nema napretka. Svakim novim popisom stanovništva vidljivo je da Hrvata ima sve manje pa smo kao narod sve stariji, a djecu su takoreći zamijenili umirovljenici koji su u većini slučajeva već pomogli državi koliko su mogli, a sada je opet red na državu da pomaže njima. Pomoć trebaju i djeca kako bi jednoga dana mogla pridonijeti razvoju Hrvatske na stabilnim nogama. Djeci se osiguravaju zakonski uvjeti za normalan život, ali i ti zakoni ponekad zakažu ili se ne provode.

Zakazala je sigurno pronatalitetna politika, u kojoj je mnogo toga lijepo, ali samo na papiru. O pronatalitetnoj politici u Hrvatskoj mnogo se govori, mnogo manje ostvaruje. Zato je nužno da što prije prijeđemo s riječi na djela i da se svima onima koji žele, planiraju ili već imaju djecu pruže iskoristive potpore i mogućnosti kod nas, doma, kako u medijima ne bismo stalno čitali o još jednom uspjehu Hrvata u iseljeništvu ili da nam stanovništvo bježi u kojekakve »obećane zemlje«.

IZVORGlas Koncila br. 51-52/2017.
Prethodni članakHRVATSKE TEOLOŠKE POLEMIKE U 19. STOLJEĆU Knjiga o unutarcrkvenenom dijalogu
Sljedeći članakPREKINUTI »LANAC SREĆE« Što s praznovjernim porukama?