Hrvatska povijest prije svega je povijest velike kulture i slavnoga vojništva, kojima se branila vlastita zemlja, državno pravo, narodno ime i identitet. Jedan od istaknutih hrvatskih časnika u krilu Habsburške Monarhije je Josip Filip Vukasović, koji je umro 9. kolovoza 1809. od posljedica ranjavanja u bitki kod Wagrama, u kojoj je Napoleon iznio pobjedu protiv habsburške vojske, nakon čega je Austrija bila prisiljena potpisati vrlo nepovoljan mir kojim je Francuskoj morala ustupiti i Hrvatsku južno od Save.
Vukasović je rođen u Ličkom Petrovu Selu 1755. »Hrvatska enciklopedija« navodi o njemu da je u Beču pohađao Pukovnijski odgojni dom. Potom je 1778. i 1779. kao časnik Ličke graničarske pješačke pukovnije sudjelovao u Bavarskom nasljednom ratu. Od 1781. poručnik, 1788. i 1789. bio je u Crnoj Gori jedan od zapovjednika habsburške vojske koja se borila protiv Osmanlija. Za zasluge je 1788. dobio viteški red Marije Terezije i čin bojnika. Od crnogorskih, austrijskih i hrvatskih vojnika sastavio je dobrovoljačku pukovniju »Gyulay« i postao njezinim zapovjednikom. Godine 1790. vratio se u Ličku graničarsku pukovniju, a 1794. postao njezinim zapovjednikom s činom pukovnika. Istaknuo se u ratovima protiv Francuske; od 1799. bio je general-bojnik, potom je bio unaprijeđen u čin podmaršala, a 1802. dobio je titulu baruna.
Kao iskusni vojni inženjer projektirao je i vodio izgradnju više prometnica: 1783. gradio je cestu Senj – Sveti Juraj, 1783. i 1784. Senj – Novi Vinodolski, 1785. uredio je gradsku luku u Senju (od 1790. do 1792. vodio je njezino proširenje) te je 1785. i 1786. regulirao potok od Senja do Senjske Drage, a 1786. pod njegovim je vodstvom završena cesta Gospić – Karlobag. No osobito je poznat po projektiranju i gradnji Lujzinske ceste, popularne »Lujzijane«, čiju je gradnju od 1803. do smrti nadzirao od Rijeke do Netretića. To je bila najkraća prometnica između Rijeke i Karlovca te jedna od najmodernijih u cijeloj Monarhiji. Gradnja je ukupno trajala osam godina, a koliki je to pothvat u ono doba bio, kada nije bilo mehanizacije (ali je bilo ljudi!), možemo zamisliti. Pođe li tko tom cestom, neka se sa zahvalnošću sjeti našeg zaslužnoga podmaršala. (L)
