ZAŠTO ANĐELIMA SJAJE LICA? Trojaki likovi, dvoškolski ikonopisac i mirotvorac od štandarca

Ikona »Stjepanovo kamenovanje« Mihaila Damaskinosa (c. 1530. - c. 1592.) čuva se u Gradskoj pinakoteci u Krfu

Izraz »anđeosko lice« među različitim će pobornicima popularne kulture izazvati različite, no redom trojake asocijacije. Ljubitelji »clubbinga« poželjet će koktel gina, rakije od marelice i Calvadosa; zakleti filmofili prisjetit će se podbačaja Otta Premingera, Michaela Winterbottoma i Vanesse Filho, a konzumenti »stvarnoga zločina« pomislit će na nekoga od trojice glasovitih mafijaša koji su nosili taj nadimak. Čitatelji Božje riječi anđeoskomu licu ne će pridjenuti opijenost, napetost ni prijetvornost, ali trojakost će mu ipak priznati. Anđeoska lica sjaje poput sunca, plamte poput ognja i blješte poput munje; no njihova dražest, dostojanstvo i strahopoštovanje plod je Božje blizine koja dusima daje čuti dobro i zlo, razlučiti istinu od laži, spoznati »sve što se zbiva na zemlji«. Ta se trojakost napose očitovala u propovijedi koju je pred smrt izrekao jedini čovjek s licem »kao u anđela« – Stjepan.

Tek je homilija koja je jeruzalemskoga đakona stajala glave otkrila da su anđeli posredovali u božanskom razgovoru od kojega je Mojsiju na Sinaju iz lica izbijala svjetlost. Nije stoga zazorna slikarska tradicija koja je i među promatrače Stjepanova kamenovanja uvrstila anđele.

Anđeoska lica sjaje poput sunca, plamte poput ognja i blješte poput munje; no njihova dražest, dostojanstvo i strahopoštovanje plod je Božje blizine

Nju je pak posve preobrazio grčki ikonopisac anđeoskoga imena. Više od utjecaja obrazaca svojih prethodnika u kretskoj školi ikonopisanja, Mihail Damaskinos na »Stjepanovu kamenovanju« očitovao je utjecaj renesansne venecijanske škole. No više nego sklonošću linearnoj perspektivi u prikazu žanrovskih detalja i manirističkom naklonošću anatomskomu crtežu izvijenih tijela pravoslavni je slikar na svoje nasljednike utjecao putenastom bojom kakvom blista i Stjepanovo lice. Ipak, anđeli koji hite s nebesa oduprli su se svakomu zapadnomu utjecaju: dok jedan krunom nagoviješta nagradu prvomučenika, drugi rukama pokrivenim ruhom priznaje njegovu svetost.

Da bi provjerili je li njegov zahtjev za ulaskom u Kongregaciju svetoga Pavla plod mučeničke želje ili svetogrdne hitnje, milanski su barnabiti plemiću Alessandru Sauliju naložili da u ruhu carskoga paža prošeće Milanom pozivajući građane na pokoru. Ne samo da talijanski svetac – umro 1592., kada otprilike i kretski ikonopisac – nije odbio taj ispit, nego je radi većega utjecaja svoje prve propovijedi zamolio jednoga od gradskih trgovaca da mu posudi štand kao stalak za križ. No sveti Aleksandar križ nikada nije prestao nositi. Draži od jeke propovijedi bio mu je šuštaj ispovjedaonice, draži od biskupskoga štapa bili su mu disputi sa studentima; a ipak je rječitim istupima protiv krvnih osveta iz tišine biskupske straćare na Korzici stekao naslov »anđela mira«. To će objasniti zašto ni bolovi podagre nisu pomrčali svjetlost lica s kojom je dočekao smrtnu uru: »Da moram iznova započeti sve što sam činio, sve bih ponovio!«