Tko traži đavle među životinjama, potragu će nakon jadranskih susreta s golubom uhanom ili grdobinom mrkuljom uglavnom završiti na južnim staništima australskoga moloha i tasmanskoga vraga. No zaviri li na stranice Biblije, pronaći će raznovrsniju životinjsku demonologiju. Da se i ne spomenu zmije u rasponu od levijatana do zmaja, teško je pobrojiti životinje koje sveti pisci povezuju s paklenom pustošju, zloduhom izopačenošću i anđeoskom kaznom. Od kolutićavaca to je crv; od člankonožaca muha, komarac, moljac, skakavac, ljupilac, šaška, pčela, osa, stršljen, obad, pauk i štipavac; od vodozemaca žaba; od gmazova krokodil; od ptica ćuk, sova, gavran, jastreb, orao, čaplja, roda, pelikan i noj; od sisavaca jež, svinja, vepar, koza, konj, krava, bivol, medvjed, pas, čagalj, lisica, vuk, hijena, divlja mačka, ris, leopard i lav. Apostol Petar, koji je đavla opisao kao »ričućega lava«, imao je razloga vidjeti ga i u pijetlu.
»Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu«, najavio je Spasitelj u dvorani posljednje večere đavolsku kušnju čijim je očitovanjem bio trostruki glas pijetla. No evanđelja ne otkrivaju gdje se zbila njezina srž: u getsemanskom snu ili zataji u svećeničkom dvoru, u bijegu od Kalvarije ili povratku apostolima. Čini se da je njezino trajanje sve do Kristova groba naslutio tek češki barokni majstor koji je i sam teško odolijevao đavolskim napastima. Petra Brandla boemski je način života nagnao da napusti ženu i djecu, a za dovršetak oltarne slike cistercitski ga je opat morao izbavljati iz dužničkoga zatvora. Ipak, na ulju na platnu »Petar s pijetlom« taj je »slikar svjetovnih poroka« zrelim impastom i živahnim osvjetljenjem možda i najuspjelije dočarao čas Petrova obraćenja. Dok ga zloduha ptica neumoljivo grdi, Petar i ne mari za njezin ukor: njegov raskajani pogled zanesen je praznim platnenim povojima.
Jedini platneni habit Carla Gaetana Calosinta bio je toliko iznošen da je nositelju donio pogrdni naslov »Fratar od Zakrpa«. No talijanskoga svetca preminula 1734. – godinu prije bohemskoga boema – glas siromaštva pratio je i zbog razloga duha. Fra Ivana Josipa od Križa jedva su nagovorili da iz poslušnosti primi sveti red, a kao poglavar najradije se prihvaćao metenja i pranja. Na putovanjima je skrivao svoje ime pred vlasnicima svratištâ da izbjegne počasti vlastite provincijalu bosonogih franjevaca, a onima koje je ozdravljao preporučivao je da uzmu i lijek kojemu bi se moglo pripisati izlječenje. Izvor nadnaravnih darova – proroštva i umnažanja, bilokaciju i levitaciju, ekstaze i ukazanja – valja naslutiti u poniznosti kojom je umjesto namjesničkih dvora pohodio straćare siromaha, ali i u ljubavi koja od silnih pokora nije imala kada mariti za život zloduhâ: »I da nema raja ni pakla, ipak bih vazda čeznuo ljubiti Boga!«
