Iako i nije neko ljetno štivo, glasoviti peruansko-španjolski pisac Mario Vargas Llosa, koji je preminuo u travnju ove godine, u svojoj zbirci eseja »Civilizacija spektakla« kao da je opisao zadnjih mjesec dana hrvatske zbilje. Smatra da se našim društvima ne piše baš dobro. Za njega ključna figura, arbitar vrijednosti, onaj tko je sposoban voditi argumentiran razgovor o temeljnim političkim, moralnim i estetskim temama – dakle intelektualac, u modernom svijetu nestaje, potpuno iščezava iz javne rasprave koju preuzimaju razni – celebovi (izvedenica od engleske riječi celebrity – slavan). Kultura postaje trajni eksperiment bez obuhvata zajedničkoga iskustva i bez ikakvih zahtjeva za izvrsnošću, čime se polagano, ali sigurno raspada zajednički jezik civilizacije. Takva kultura, koja bi trebala biti izvor politike, pogoršava politiku pretvarajući je u običnu paradu i marketing. Gdje je u svemu tome umjetnik?
Svojim radom i umjetnik često postaje sudionik u banalizaciji, jer umjesto da čuva polog koji je ostavila bogata prošlost i na njoj gradi, nerijetko ju radikalno odbacuje, često iz bunta, čime zapravo kida tkivo jedinstva koje je uvjet organskoga postojanja kulture, sudjelujući tako (ne)željeno i (ne)svjesno u stvaranju civilizacije spektakla.
Llosa kulturu vidi elitistički, spominjući visoke kriterije, akumulirano iskustvo kao orijentir i kritički odnos prema diktaturi novoga. O religiji ne piše uvijek pohvalno, ali ističe da ni umjetnik ni umjetnost ni kultura, bez obzira na to što mogu nadahnjivati, tješiti, duhovno obogaćivati, nemaju ritualnu snagu zajedništva (osim iznimno i privremeno, primjerice na velikim koncertima ili kazališnim premijerama). Religija nudi ontološko uporište – priču o podrijetlu i smislu patnje, smrti i nadi, koju umjetnost, iako ju može izraziti, ne može institucionalizirati jer je umjetnost fragmentarna i osobna, a religija je sustavna i zajednička.
U prošlim stoljećima umjetnost jest preuzimala ulogu religijskoga, npr. glazba kao ekstaza, roman kao moralna škola ili kazalište kao zajednički ritual. Danas, prema Llosi, umjetnost je previše podložna tržištu i spektaklu da bi mogla imati moralno kohezivnu funkciju kakvu su nekada imale religijske institucije pa potpuno izbacivanje religije iz javnoga prostora ostavlja vakuum koji popunjavaju trivijalnost i meki nihilizam zabavne industrije. Umjetnost najzad ipak (samo) proizvodi iskustva, ne sustave vjerovanja.
Umjetnici koji žele biti svećenici
Čemu tako dug prikaz jedne male knjige? Pa u kontekstu hrvatske verzije civilizacije spektakla, od hipodroma (zabava s ponekad pretencioznim tumačenjima o nadsmislu) pa sve do Benkovca (pretenciozna umjetnost koja samu sebe jednostavno shvaća preozbiljno), teško je ne pitati se gdje je izvor nesporazuma. Promatrajući neke »umjetnike«, teško se oteti dojmu da bi mnogi među njima zapravo prije htjeli biti svećenici neke religije nego umjetnici. Njihov pravednički nastup, kak ti ga čvrsti moralni kod, osuđivanje zla, proroštva o skoroj propasti, često ima zajednički nazivnik – gnjev.
Odakle toliki nesporazumi oko umjetnosti u državi kojoj se cijela kultura šljivi, pardon, vrijedi manje od 1 posto državnoga proračuna? Nema apsolutno nikakve sumnje da nije riječ o umjetnosti i kulturi uopće, nego o čistim igrama moći. Cijela stvar više sliči nekoj sapunici nego ozbiljnoj raspravi – spektakl u svojoj najfinijoj formi. Ali bez obzira na sve, kako (neki) umjetnici u cijeloj ovoj priči govore kako su eto baš oni jedina brana potpunoj propasti društva i kako je njihovo poslanje stalna borba protiv toga, ne bi bilo loše pronaći odakle taj borbeni žar izvire i na čemu se nadahnjuje. I ima li to u današnjem vremenu ikakva smisla.
Srdžba kao izvor
Djelo i djelovanje nisu dva ista pojma, u umjetnosti pogotovo. Tek u romantizmu djelo i umjetnik postaju jedno, pojavljuje se pojam genija kojemu se divi, čije su sposobnosti gotovo nadljudske, čija inspiracija, pa onda i njegovo mišljenje, postaju društveno važne i relevantne i u korijenu čega zapravo i stoji današnji fenomen celebrityja. Umjetnik je time dobio društvenu ulogu kojom se u dvadesetom stoljeću odlučio snažnije koristiti. Primjerice 1909. u Futurističkom manifestu talijanski književnik Filippo Tommaso Marinetti napisao je da prošlost guši, akademizam treba odbaciti, knjižnice spaliti, muzeje i akademije uništiti. Rat je, naglašava Marinetti, higijenska sila društva koja će ga pročistiti i vratiti mu vitalnost. Jedan je to od tekstova koji ističu da je gnjev koristan kao pokretačka snaga umjetničkoga djelovanja.
Bez obzira na to što je Marinetti odbačen zbog koketiranja s fašizmom, a futurizam ostao kratka vijeka, taj će gnjev stajati u korijenu mnogih umjetničkih pokreta koji će se pojaviti u dvadesetom stoljeću i koji će umjetničku gestu i djelovanje staviti u prvi plan. Dadaizam primjerice u centar stavlja negaciju, odbacivanje, dekonstrukciju. Kasnije će umjetnost performansa i konceptualna umjetnost biti u središtu kontrakulturnih stremljenja, a u njima će stalno stajati primat propitivanja, kritičkoga stajališta, skepse prema konvencijama, provokacije i šoka. Performans primat daje iskustvu, procesu i samomu događaju, konceptualna umjetnost ideju stavlja ispred djela kao artefakta, harmonija i ljepota su nevažni, a skepsa je važna pokretačka snaga.
Usisavanje patnje
Zanimljive je svjetove stvorila umjetnost dvadesetoga stoljeća i nije, jasno, sva nastala zbog gnjeva, ali tomu da joj upadljivo nedostaje bilo kakva katarzičnost, da je ljepota iz nje, kao estetika koja se prepoznaje kao takva a priori, bez programskih knjižica i filozofskih tumačenja, gotovo u potpunosti nestala te da s druge strane nudi perpetuum mobile očaja ljudskoga stanja, teško je proturječiti. Reći će neki: ali umjetnost je slika društva, njezino ogledalo. Nije ljutnja sama po sebi loša, jasno, u današnje vrijeme se ima biti na što ljut, daleko od toga. I ljutnja i očaj stvorili su genijalna umjetnička djela, dapače, ljudska patnja na neki način stoji u korijenu većine umjetničkih djela, ali nije u tome problem. U današnjem je vremenu problem u tome što će u Llosinu ključu spektakl jednostavno usisati tu patnju i prodati je na nekom tržištu, bilo onom realnom ili onom simboličkom, ponajprije političkom. Umjetnost 20. stoljeća još je i imala što dekonstruirati, propitivati i provocirati. Što se to danas još može preispitivati a da na kraju ili ne postane jeftini politički pamflet ili da se ne pretvori u suprotnost svojoj izvornoj ideji?
Stolice i bicikl
Problem (post)moderne umjetnosti općenito je to što je nju gotovo nemoguće kritizirati, čak i strogo umjetničkim kriterijima, a to je tako jer nema jedinstvenoga estetskoga kanona. Ali to je i dijelom zato što ona i nije više samo umjetnost. Problem je i u tome što je ona po prirodi elitna, ali ne po prestižu, nego po tome da egzistira po principu zatvorenih kružoka. Ti kružoci onda stvaraju ili umjetnost za istomišljenike ili za poznavatelje umjetnosti. S druge strane ne razumiju svi ljudi umjetnost, pogotovo suvremenu. Treba prihvatiti da je većina ljudi klasično obrazovana, onako kako u školi uče umjetničke periode. Većina instinktivno cijeni klasično slikarstvo, kiparstvo i književnost. Zato, ako im tko pokaže jednu i tri stolice, oni će vidjeti jednu i tri stolice, ako im pokaže kotač bicikla, oni će vidjeti kotač bicikla. Ali ljudi nisu glupi, ako im tko objasni zašto to nisu samo stolice i kotač, možda ne će baš cijeniti ta djela, ali će barem razumjeti o čemu je riječ.
U političkom prostoru
U konstrukcijama benkovačkih i drugih umjetnika koji posvuda vide krezube ustaše, krkane, ljudsko smeće i šljam mogu biti sigurni da će im stolica ostati stolica, a kotač kotač. Reakcija nekih umjetnika na smjernice Hrvatskoga društva likovnih umjetnika u povodu oštećenja jedne umjetničke instalacije u Zagrebu da prije postavljanja takvih instalacija u prostor »provjere moguće društvene ili svjetonazorske prijepore, unaprijed senzibiliziraju potencijalno pogođene skupine, istraže kontekst društvenih trauma te se pridržavaju etičkih norma«, ne pokazuje da im je baš stalo do dijaloga, senzibiliziranja ili do istinskih društvenih promjena. Jasno da reakcija s druge strane nije bila ništa bolja. U čemu je problem ako se čuje drugačije mišljenje? Ni jedna se umjetnost ne smije zabranjivati, točka. Pluralnost mišljenja je poželjna, rasprava nužna za zdravo i prosperitetno društvo. Ali kada umjetnost uđe u politički prostor, postaje dio političkoga spektakla u kojem se jednostavno mora pomiriti sa svim stranama istoga, pa i kritikom iz toga kuta. Jer ako je odgovor na svaku kritiku: »To je zato što ste vi glupi«, pa teško da će to završiti dobro. Time zapravo svoju društvenu ulogu koju nazivaju prosvjetiteljskom sami i diskreditiraju i sami je tjeraju u zaborav. Srdžbom se, kako kaže Sloterdijk, u kršćanskom ključu upravlja odgodom i refleksijom, jer je ona na kraju krajeva jedan od glavnih grijeha. On također smatra srdžbu izvorom kreativne i umjetničke energije, ali kršćani se nje moraju kloniti jer znaju da je zavodljiva. Lako je razumjeti očaj i ljutnju danas, ali rješenje nije u destrukciji, bio netko branitelj ili umjetnik.
