Nedavno je skupina ljudi s američkoga Sveučilišta u Stanfordu (opet) objavila popis najcitiranijih znanstvenika na svijetu. Među dva posto najuspješnijih znanstvenika svijeta u 2024. godini nalazi se 139 imena iz Hrvatske. Mnogi su internetski portali u Hrvatskoj proslavili svoje favorite, na službenim mrežnim stranicama znanstvenih institucija pozdravljen je uspjeh njihovih članova ili zaposlenika. Iako se udio hrvatskih znanstvenika u svijetu mjeri u promilima, najbolji se Hrvati, eto, mjere u postotcima. Zvuči sumnjivo, ali Hrvatska je deset puta bolja od svjetskoga prosjeka!
Heroji bez slave
Zbog uobičajene površnosti novinara i očekivane samopromocije znanstvenih institucija rezultati su stanfordskoga popisa prihvaćeni kao konačna istina. Mnogi sretnici uvršteni na popis pobjednika mijenjaju svoje službene profile i oduševljeno prihvaćaju intervjue. Mala lokalna slava trajat će sve do sljedećega stanfordskoga popisa 2026. godine. Jedno je sigurno – nije sramota završiti na stanfordskom popisu najboljih. Vrlo je vjerojatno da su oni, čija su imena zapisana u klubu heroja, dobri znanstvenici. A oni najlošiji, u Hrvatskoj, koji rijetko ili nikada ne objavljuju znanstvene radove, zasigurno ne mogu biti kandidati za takav izbor. Ipak, treba utišati proslavu i spustiti loptu na zemlju.
Popis umirovljenih i preminulih
Nije tajna da mnogi u svijetu sumnjaju u vrijednost stanfordskoga popisa, u njegovu metodologiju, kriterije i statističke parametre. Čini se da popis, na poseban način, nije važan za inventuru hrvatskih znanstvenika. Prelistavajući kolekciju hrvatskih imena na popisu, lako je otkriti da on sadrži (odavno) preminule ili (odavno) umirovljene znanstvenike, znanstvenike s krivim adresama, nepoznata ili jako prosječna imena… A oni koji su imali statističku sreću završiti na popisu često ni po čemu ne odskaču od svojih kolega iz susjednoga laboratorija ili ureda.Nisu toliko bolji da budu proglašeni kraljevima citata. Akademski insajderi znaju da neki (mnogi?) vlasnici zapisanih imena (iskreno) priznaju da se ne smatraju članovima društva najboljih znanstvenika na svijetu.
Nema Davida i Golijata
Jer nije vjerojatno da mala, volumenom i opsegom sitna znanstvena zajednica predvodi svjetsku znanost. Hrvatska je znanstvena populacija malobrojna i premala da diktira tempo, nameće trendove, otvara horizonte, pobjeđuje… Znanost nije nogomet, igra u kojoj su momčadi istobrojne. Hrvatska ima možda devet tisuća znanstvenika, Njemačka ih ima gotovo pola milijuna. Također nije vjerojatno da hrvatska sveučilišta, koja se ponekad dobro, ali nisko drže na šangajskom popisu, emitiraju tucete najboljih svjetskih istraživača. S obzirom na uloženi novac u znanost, doduše, rezultati hrvatskih odličnika vrlo su pristojni, najbolji se hrvatski znanstvenici bez lažne poniznosti kreću i snalaze po svjetskim metropolama, surađuju s američkim, njemačkim ili britanskim elitama… Ali to statistički ne može biti vidljivo u tablicama skrojenima za velike igrače.
»Tko je tko« podvala
Stanfordski popis nije nikakav službeni dokument, ne potpisuje ga nikakva institucija ni kalifornijsko Sveučilište u Stanfordu; to je samizdat, enciklopedija taštine koja nalikuje na predstave »who is who« (»tko je tko«). To je projekt tapšanja po ramenu, koji će se vjerojatno, kroz niz godina, pretvoriti u uslugu s naplatom. Najbolja kritika stanfordskoga popisa, umišljenosti pojedinih hrvatskih znanstvenika i nepismenosti (hrvatskih) medija, dolazi iz američko-britanske tvrtke »Clarivate«. Ta je institucija, mnogo relevantnija od stanfordske skupine amatera, specijalizirana za znanstvenu analitiku, scientometriju i bibliometriju. I dobro je poznata svim hrvatskim znanstvenicima. U njihovu nedavno objavljenom popisu najcitiranijih znanstvenika na svijetu nema ni jednoga hrvatskoga znanstvenika. To nije hladan tuš ni poraz; to je igra velikih brojki, u kojoj je nestalo 139 hrvatskih adresa.
