Dana 25. studenoga odjeknula je vijest da su roditelji skupine djece koja pohađa Dječji vrtić »Medo Brundo«, u zagrebačkoj četvrti Dubrava, izgubili povjerenje u vrtić. Naime nisu bili obaviješteni o tome da je zaposlen novi odgojitelj koji se izražava kao muško i kao žensko, a u vrtiću je radio obuven u ružičaste papuče, sa ženskim modnim dodatcima. Na upit jednoga djeteta zašto nosi ružičaste papuče odgovorio je da voli nositi žensku odjeću. Navodno, zaposlen je kao pomoćni odgojitelj radi djeteta s teškoćama, no takvoga djeteta u dotičnoj skupini nema. Na njegovim javno dostupnim profilima društvenih mreža vidljivi su seksualizirani sadržaji, pa i otvoreno omalovažavanje braka i roditelja neistomišljenika. Vesna Burić, ravnateljica vrtića, nije odgovorila na konkretna pisana pitanja roditelja ni na njihovu molbu za sastanak. Primila ih je tek kada su fizički došli pred vrtić. Poručila im je da odgojitelj odgovara stručnim zakonskim standardima te im zaprijetila da će odgovarati zbog negodovanja. Slučaj je izazvao lavinu komentara na društvenim mrežama i raspravu u medijima, gdje je više medijskih glasova optužilo roditelje za diskriminaciju. Roditelji su pak dopisom demantirali optužbe ističući da svaka osoba ima pravo na privatnost i da ih ne zanima što odgojitelji rade u svoje slobodno vrijeme, ali je neprihvatljivo da se navedena stajališta iznose i nameću najranjivijoj skupini, njihovoj djeci. Odvjetnica Ružica Jukić rado se odazvala na poziv da s pravne strane prokomentira slučaj.
Ustavna prava roditelja
Odgojitelj je u svojem diplomskom radu zaključio da je »djeci u istospolnim obiteljima pruženo sve potrebno za povoljan psihosocijalni razvoj, kao i u tradicionalnim dvoroditeljskim heteroseksualnim obiteljima, ako ne i više«. Njegov je zaključak i da »odgoj djece u kontekstu takve obiteljske strukture predstavlja odgoj prema tolerantnijoj budućnosti«. Neosporno je njegovo pravo na slobodu uvjerenja i izražavanja, no upitna je profesionalna opravdanost izražavanja takvih uvjerena pred predškolcima čiji ih roditelji ne dijele. Na slučaj je reagirala udruga »Članak 64.« koja promiče ustavna prava roditelja i zaštitu djece, uputivši ravnateljici i pravobraniteljici za djecu otvoreno pismo u kojem ističu da je »djeci – osobito predškolskoj – potrebna čvrsta struktura pojmova, u skladu s njihovim neurobiološkim razvojem«.
Ružica Jukić: »Članak 16. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju kaže da je dječji vrtić dužan stvarati primjerene uvjete za rast i razvoj svakoga djeteta«
Udruga je procijenila da je odgojiteljev odgovor »ne samo pedagoški neprimjeren«. »On je praktičan dokaz disinhibicije – nemogućnosti odvajanja vlastitih identitetskih i seksualiziranih obrazaca od profesionalne uloge i odgojnoga konteksta. Dijete predškolske dobi nema kognitivnu mogućnost razumijevanja takvih pojmova, što to čini ne samo neprimjerenim, nego i potencijalno štetnim«, istaknuto je u otvorenom pismu.
Udruga je istaknula da zahtijeva od institucija da poštuju ustavna prava roditelja. Na tom je tragu bio i komentar pravnice Jukić. »Odredba Ustava kaže da su roditelji dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te da imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Upravo u tom kontekstu možemo promatrati situaciju u Dječjem vrtiću Dubrava. U odnosu na ustavnu normu roditelji nisu samo pasivni promatrači u sustavu odgoja, nego primarni nositelji odgovornosti i prava. Imaju ustavom zajamčeno pravo na aktivno sudjelovanje, odlučivanje i zaštitu od bilo kakvoga nametanja stajališta djeci koja nisu u skladu s njihovim uvjerenjima. Odgojno-obrazovna ustanova – u ovom slučaju vrtić – ima samo supsidijarnu ulogu. To znači da ima sporednu ulogu, da roditelju pomaže u ostvarenju njegova ustavnoga prava i dužnosti. Ustavno pravo roditelja, jasno, nije neograničeno, no ovdje je riječ i o maloj djeci. Djeca u predškolskoj dobi nisu sposobna samostalno odlučivati o svojem odgoju i obrazovanju. Zato je tu obitelj – sredina u kojoj odgoj počinje i ostvaruje se u skladu s uvjerenjima roditelja. Roditelji su primarni odgojitelji i Ustav prepoznaje njihovo pravo slobode odgoja zbog temeljnoga načela – najboljega interesa djeteta«, istaknula je odvjetnica Jukić.
Profesionalnost pod upitnikom
Na pitanje može li se ponašanje odgojitelja smatrati profesionalnim s obzirom na Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju sugovornica je dala komentar temeljen na zakonskom okviru. »Članak 16. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju kaže da je dječji vrtić dužan stvarati primjerene uvjete za rast i razvoj svakoga djeteta i dopunjavati obiteljski odgoj te svojom otvorenošću uspostaviti djelatnu suradnju s roditeljima i neposrednim dječjim okruženjem. Ta odredba treba biti poznata svakoj osobi koja je stručno osposobljena za rad s djecom, u ovom slučaju odgojitelju. Ako su istiniti navodi o ponašanju i komunikaciji odgojitelja prema djeci, takvo je ponašanje apsolutno neprofesionalno. Ono izlazi iz zakonskih okvira i temeljnih načela predškolskoga odgoja i zadire u ustavom zaštićena prava roditelja«, pojasnila je. Osvrćući se na pitanje jesu li roditelji trebali biti obaviješteni da je zaposlen novi odgojitelj odgovorila je kako reakciju ravnateljice treba procjenjivati kroz prizmu najboljega interesa djeteta. »Ako su uvjerenja osobe različita od uvjerenja roditelja čija djeca pohađaju vrtić, trebala je obavijestiti roditelje. Dobra komunikacija mogla je spriječiti nesnošljivost«, rekla je sugovornica.
Tri smo puta tražili sastanak
Privatno i javno
Razvoj događaja u Dubravi otvorio je pitanje o granici privatnoga i javnoga, kao i primjerenosti upadljivoga i zbunjujućega odijevanja odgojitelja u dječjem vrtiću. »To je pitanje profesionalnosti na radnom mjestu. Osim zakonskoga okvira, neprestano treba imati na umu najbolji interes djeteta. U ovom slučaju pravo je odgojitelja da se u svoje slobodno vrijeme ponaša i odijeva kako želi. No u pojedinim institucijama postoje pravila odijevanja, norme. U ovom slučaju te norme štite najranjiviju skupinu – djecu. Pitanje je ovdje kako odijevanje i ponašanje utječe na dijete. Ako su istiniti navodi o izravnoj komunikaciji s djecom, takva komunikacija utječe na emocionalni i psihofizički razvoj djeteta. Vrtić ne smije stvarati konfuziju u djetetu time što se u njemu prenose potpuno različita uvjerenja od roditeljskih. Prema spomenutom članku 16. Zakona, odgojitelj je dužan dopunjavati obiteljski odgoj, a ne nametati djeci vlastita uvjerenja«, istaknula je sugovornica. Na pitanje trebaju li javne ustanove propisati kodeks odijevanja odgovorila je da u slučaju iz Dubrave nije problematično tek odijevanje, nego komunikacija s djecom. »Kad je riječ o odijevanju odgojitelja u dječjem vrtiću, normiranje nije suvišno, nego definiranje profesionalnih standarda. To je do sada određivala struka; norma odijevanja i jest dio odgojiteljske struke. Normiranje, s druge strane, povlači pitanje administrativnoga opterećenja institucija, u ovom slučaju ustanove dječjega vrtića«, rekla je odvjetnica Jukić.
Tko je u ovom slučaju diskriminiran?
U razgovoru se nametnulo i pitanje diskriminacije odgojitelja, za što su u nekim medijima bili prozvani roditelji. »Smatram da u ovom slučaju nema diskriminacije. Suludo je da se u medijima govori o diskriminaciji. Ovdje se radi o aktivnom sudjelovanju roditelja u odgoju svoje djece i njihovoj zaštiti. Roditelji na temelju ustavnoga prava imaju pravo znati kako se odgojitelji ponašaju i komuniciraju s njihovom djecom. Prema informacijama u medijima ne može se zaključiti da postoji nepovoljno postupanje u odnosu prema odgojitelju. U reakciji vrtića i pretjeranoj reakciji medija nije se vodilo računa o onome što je iznad pitanja o diskriminaciji – najboljem interesu djeteta, definiranom Konvencijom o pravima djeteta. U odgojnoj situaciji najbolji je interes djeteta prioritet; ni jedno drugo pravo – političko, identitetsko, radno ili aktivističko, ne može nadjačati to načelo«, rekla je sugovornica.
Mala djeca i »rodni identiteti« odraslih
Kada se rod odvoji od spola i proglasi konstruktom pojedinca, rodni je identitet fluidan i u vremenu pa ne samo da prema službenom popisu ima 72 rodna identiteta, nego neke osobe relativno često mijenjaju rodne identitete, kojih zapravo može biti beskonačno mnogo. To i jest ono što čini rodnu ideologiju društveno neodrživom. Scenariji poput četrdesetšestogodišnjega Kanađanina Paula Wolschta koji je 2016. odlučio »postati« šestogodišnja djevojčica mogući su kada se relativizira objektivnost spola. Pojedini aktivisti i udruge smatraju da bi djeca trebala učiti o raznim rodnim identitetima, i to prije nego što se u njih odgojem ucijepe »cis-normativne rodne uloge«. To je protivno spoznajama neurobiologije dječjega razvoja i stajalištu goleme većine roditelja. Zato argumentacija aktivista o pravu na rodno izražavanje ne funkcionira u dječjem vrtiću. »To je stajalište protivno ustavnomu pravu roditelja. Roditelj koji je istih uvjerenja kao aktivisti ima pravo odgajati svoje dijete tako. No ako su u dječjem vrtiću djeca čiji su roditelji drukčijih uvjerenja, roditelj ima pravo to znati kako bi mogao primijeniti alternativna rješenja za odgoj svojega djeteta. Svi sudionici u ovom slučaju trebaju aktivno komunicirati«, prokomentirala je sugovornica.
Ravnateljica protiv roditelja
»Ako su medijski posredovane informacije istinite, ne može se iščitati da se ravnateljica vodila najboljim interesom djeteta. Ona je odgovorna za ustanovu predškolskoga odgoja te za svako dijete koje ju pohađa. Bilo je poželjno komunicirati s roditeljima i poštovati njihovu želju za sastankom. Ravnateljica je dužna poštovati zakon koji kaže da vrtić treba nadopunjavati obiteljski odgoj. Članak 63. Ustava koji kaže da država štiti djecu i materinstvo nije samo apstraktna norma, nego povlači za sobom zakonske i podzakonske propise koji traže od ravnateljice obvezu komunikacije s roditeljima. Ravnateljica se pozivala na članke Zakona o radu prema kojem je odgojitelj legitimno zaposlen na 60 dana bez natječaja. Međutim ni jedno radno pravo ne može biti iznad najboljega interesa djeteta. Ravnateljica bi trebala biti otvorena za razgovor na obje strane – i s roditeljem i s odgojiteljem. Tako se izvlači najbolje rješenje i za jednu i za drugu stranu«, prokomentirala je sugovornica. »Roditelji u ovom slučaju nisu svojom reakcijom i zahtjevima nastupali protiv odgojitelja osobno ni protiv ravnateljice. Nastupali su u interesu svoje djece«, pojasnila je.
